POČETAK VELIKE KARIJERE

ZAPREŠIĆKI DANI MODRIĆA: KAKO SE U MALOM KLUBU NA PERIFERIJI KALILA ZLATNA LOPTA 'Najveći problem je bio što za njega nismo imali dovoljno malen dres'

NK Inter Zaprešić

 

Bio je neki bezvezni petak. Na stolu koje prži lipanjsko sunce te 2004. godine razbacani su dosjei cijele jedne male čete.

- Ovaj mali je dobar, njega treba držat’ na oku - dobacuje jedan sudionik.

- A kaj bumo s ovim malim - ubacuje se drugi i baca na stol građu pristiglu iz Mostara, urešenu aureolom najboljeg igrača te opaskom Štefa Deverića:

“Dečki, imamo blago!”

Odmahnu netko rukom:

- Mah, možda još jedna godina Zrinjskog, kaj velite?

Uto se, kaže legenda, na stražnja vrata iskrao jedan od “zaprešićkih špijuna” u maksimirskim dvorima i okrenuo broj Branka Laljka, tadašnjeg direktora Inkera.

- Slušaj, dogovori sastanak sa Zdravkom! Mogli bismo dobiti bingo!

Premda priča ima fiktivnih detalja, svaka sličnost sa stvarnim događajima je - namjerna. Jer tako je otprilike tekao jedan od možda i ključnih dana u stvaranju nogometnog genija Luke Modrića.

- Modrića su htjeli opet poslati u Mostar, Ćorluku također, iako nije imao ni ugovor s Dinamom. Urgirao sam kod Branka, tadašnjeg direktora Inkera, da u klub primi Modrića, Ćorluku i Čalu. Danas se svi hvale da su Modrića i Ćorluku prepoznali kao vrhunske igrače, što nije točno. Da je Modrić bio vraćen u Zrinjski, vjerojatno bi ondje i ostao, poput Džidića i Landeke - prisjetio je jednom svjedok vremena, ali i događaja - Đuro Bago, tadašnji pomoćnik u Dinamu.

A Branko je sjeo u automobil i krenuo put Maksimira...

- Da, ne znam je li tada trajala jagma i tko je točno želio dovesti Luku, no činjenica je sljedeća: mi smo tada imali suradnju s Dinamom, koji nam je bio poput starijeg brata. Nije bilo Lokomotive pa je mnogo mladih igrača stizalo kod nas na posudbu. A Bago me tada nazvao i kazao: “Branko, apsolutno moramo njega dovesti. Na njemu inzistiraj!”.

Arhiva
 

Dečko koji je bio neviđen

Ta rečenica kreirala je jednu od najzanimljivijih epoha u povijesti HNL-a.

- Stigao je u automobilu s dečkima koji su živjeli u Zagrebu na prvi trening. I kada je taknuo loptu prvi put u Inkerovu dresu, svi smo pali na tur; taj dečko od 18, 19 godina imao je dotad nešto neviđeno: on je primao i davao lopte u pokretu, na leđima je imao radar koji je u svakom trenutku davao signal gdje se tko nalazi, tko mu prilazi, kako izbjeći suparnika... Bilo je to nešto zadivljujuće - štipa se i dan danas Igor Džanko, dugogodišnji klupski tajnik.

- Da ti budem iskren, došli su u svlačionicu i kazali nam da su opet došli neki dečeci iz Dinama. Nama starijima i iskusnijima to je na jedno uho ušlo, a na drugo izašlo. Kao, okej, nek’ su došli, ni prvi ni zadnji. I kad su ušli, primijetili smo Ćorluku jer je bio veći, korpulentniji, a Luku praktički nismo ni zamijetili. Pazi, to je 2004., kakav internet i bakrači, tko je tada mogao pratiti kaj je mali igrao u Zrinjskom. Dakle, niš’ posebno - živo se sjeća tog dana ondašnji kapetan Krunoslav Vidak.

Tada su počele pripreme.

- U životu, očito je, mora postojati splet okolnosti; bili smo, naime, u Murskoj Soboti i Luka je na pripremnim tekmama bio na klupi. Ulazio je, ali stariji su dečki bili ‘unutra’. Na njegovoj poziciji, pamtim kao danas, igrao je Tomislav Dujmović, no jedan je dan došao Branko i kazao da nas je Dujma stavio na arbitražu. Čeči (tadašnji trener Srećko Bogdan) je promptno reagirao: Dujma, jasno, više nije igrao, a umjesto njega je u igru stavio Luku. I tu drugu utakmicu tamo, čini mi se da je bila protiv Olimpije, mi pobijedimo, glatko, ako se ne varam bilo je 3-0, a mali je bio daleko najbolji igrač. Ostali smo paf...

Arhiva
 

Žutokljunci s markerima

Laljak i Bogdan su se samo pogledali. Sve je bilo jasno.

- Znaš, uvijek kada bi dolazili klinci iz Dinama, dao sam im do znanja ‘nemojte misliti da ćete igrati samo zato kaj ste došli iz Dinama!’. I premda je, naravno, impuls iz Maksimira sugerirao da oni moraju igrati kako bi dobili ‘špil praksu’, nisam bio pobornik toga da se igra samo na temelju referenci. Već igre. No nakon Murske Sobote, sjeo sam s Lukom, skromnim, poniznim, nimalo prepotentnim, i kazao mu: ‘Luka, opusti se i igraj, jer si odličan. I znaj, igrat ćeš deset utakmica zaredom, nemoj se sputavati zbog loše lopte ili reakcije. Stat ću iza tebe...’.

Arhiva

Srećko Bogdan

 

Iz današnje perspektive, čini se da je to Modriću bila jedna od rečenica karijere... Jer, premda je i dalje na treninge nosio markere, kao i svaki “žutokljunac”, Luka je postajao - Modrić.

- Igrali smo na turniru u Vinjanima, sjećam se kao danas, protiv Zadra i gubili 0-1 te u 15. minuti imali igrača manje. Do kraja utakmice smo pobijedili 4-1, a Luka je bio najbolji igrač. Tada je Zadar bio dobar, i tada se dalo naslutiti da se stvara momčad koja ima i glavu i rep - dodat će Džanko.

- Dosta se toga tada poklopilo, jer mi smo tada bili dobri, ali i iskusni; bili smo u momčadi Brnas, Krznar, Gulić, Pecelj... I kada su klinci stigli, mislim na Čarlija, Luku, Čalea, Janjetovića, Ćosića, Karduma imali su iza sebe bandu koja im je vjerovala, i koja je očinski nastupala jer je vidjela da smo s Čečijem stvorili baš pravu priču. Meni definitivno najdražu u karijeri - priznat će Vidak.

- Gle, išli smo na prijateljsku na Plitvička jezera i premda takve tekme znaju biti tlaka, nama je sve bilo dobra zajebancija. Čarli se prvi uklopio, već onda je bio dečko za ekipu, Luka je bio oduvijek povučeniji, ali svi smo bili skupa, družili se, stvorila se kemija...

Arhiva
 
Mali koji sprema lopte u sef

Koja je kreirala jednu od najboljih priča HNL-a: dok je Dinamo s Jurčevićem, pa Bagom, pa Lončarevićem klizio prema ligi za ostanak, Inker se upustio u borbu za - naslov. Bilo je to doba kad su dinamovci navijali za - Zaprešićane.

- Moram, međutim, demistificirati neke stvari: nama je tada Zdravko Mamić silno pomogao, jer on je bio oduševljen činjenicom što Luka ide igrati u Inker. I premda, naravno, na startu nismo mogli procijeniti koliko je dobar, kada se sezona zakotrljala, a mi ostvarili uvodnih šest pobjeda zaredom, postajalo je sve jasnije koga imamo. I nije mi u tome času bio problem zadržati Luku, niti je bilo pritisaka iz Dinama, dapače, nama je najveću nevolju stvarala činjenica što, doista, za Luku tada nismo imali dovoljno malen dres. Tada su, sjetite se, dresovi bili široki, nisu bili ovi moderni, pripijeni, pa je, nikad to neću zaboraviti, taj naš žuti dres za njim lelujao kao plahta - smije se Laljak.

Arhiva

Branko Laljak (lijevo)

 

Ostavljajući iza sebe suparnike. I stvarajući uspomene. Za cijeli život.

- Jednom je Skula nama starijima prišapnuo: ‘Jeb..., mali je toliko dobar da samo njemu moramo dodavati loptu, a on je onda sprema u sef’. Bio je toliko dominantan, pazi, dječak, tinejdžer, sa samo 18 godina - otkriva Vidak.

- Ma čak je bio i preozbiljan za momka te dobi... - naglasit će Laljak.

- Znam da su u Mostaru pričali kako takvog igrača nisu vidjeli još od vremena Franje Vladića i Bake Sliškovića, to su bile riječi mostarskih nogometnih šmekera, ali do tih prvih par kola nisam mogao ni vjerovati da taj klinac može igrati takav nogomet - reći će kroničar kluba, Ivica Pezelj.

Počeo se, uglavnom, stvarati mit. Inker je u tom šestom kolu u Zaprešiću upravo dobio Dinamo 1-0 pogotkom Gulića, a maestralnom partijom Luke Modrića, stavljajući sebe među kandidate za - naslov prvaka, dvije godine nakon što se vratio u Prvu ligu i godinu nakon što je završio osmi, iza Varteksa, Zadra, Kamen Ingrada...

- Bilo je to vjerojatno najsretnije razdoblje kluba. Igrali smo stvarno dobro, dečki su upijali sve što smo pred njih stavili, spojili smo sjajan miks iskustva i entuzijastične mladosti, igrali nogomet koji je doista plijenio. Postali smo hit, bajka koje se sjećam s neskrivenim ponosom - priča Čeči.

- Trener u naponu, ideje iz Njemačke, implementirane na trening, na igrače, na igru... Imperativa nije bilo nikakvoga, kao i uvijek ovdje, i to je bila sezona u kojoj je svatko uživao. A siguran sam i Luka... Stvarno smo ponosni na taj dio naše povijesti - nadodat će se Laljak.

Arhiva
 

Bili (bi)smo prvaci

Da je uživao, govore i brojke: u 18 utakmica za Inker, Luka je postigao četiri pogotka, što je najefikasnija Lukina polusezona u povijesti. U Inkeru se, dakle, nema sumnje, kalila Zlatna lopta...

- U Dinamu su tada počeli potresi, a Luka je, zapravo, kada danas gledam, bio ključna stavka prodaje Nike Kranjčara u Hajduk. Mamić je tada, naime, dobro znao da u Zaprešiću raste klinac koji ga može zamijeniti. Da nije bilo Modrića, tko zna kako bi se povijest pisala...

Ne samo u Dinamu, koji ga je, eto, želio vratiti u Zrinjski, da bi se platinastim pokazao odlazak u Zaprešić, već i u Inkeru, koji je na proljeće bez Luke, vraćenog u domicilno jato, prokockao priliku da se okiti naslovom, što bi definitivno bila najveća senzacija naše lige. Bez premca. Svjestan je toga i Laljak.

- Dinamo nam je bio partner, zaista stariji brat u to vrijeme, i da nije došao u Zaprešić, ne želim hraniti mitove, siguran sam da bi Luka već negdje isplivao, jer takvu kvalitetu i takav talent, a ujedno glad za nogometom, za igrom, jednostavno ne bi mogao zatomiti pa taman da si ga poslao na Sjeverni pol, međutim, činjenica jest da je Luka u Inkeru pokazao da može, ovdje je stao na noge i u onom ne toliko informatiziranom svijetu skrenuo reflektore na sebe. Ne znam, naravno, što bi bilo da je ostao do kraja sezone, jer i na proljeće u Dinamu nije odmah bio starter, već je dosta prilika tražio s klupe, ali...

... Ali?

- Uvjeren sam da bismo bili prvaci, premda je tada sve išlo na stranu Hajduka. Baš sve, ako me razumiješ - i dalje “živi” to prvenstvo Vidak.

Arhiva
 

Čeči ima bandu

Kako god, Inker je na proljeće prokockao titulu, a Luka je u Maksimiru odigrao samo osam utakmica i 416 minuta. Nikad, međutim, nećemo saznati što bi se dogodilo da je ostao kod Čečijeve bande dobrih ljudi.

- Mene, zapravo, otada progoni samo jedna stvar: Luki sam tada, kao i Čarliju, ostao dužan jednu plaću, pet tisuća kuna. I premda sam siguran da se snašao, prvom ću mu se prilikom ispričati i vratiti dugove. I to s kamatama - smije se Branko Laljak zaključujući priču staru gotovo 15 godina. Priču o stvaranju nogometnog genija Luke Modrića. U kojoj je Inker, bez ikakve dvojbe, odigrao jednu od krucijalnih uloga. Priču o Zlatnoj lopti, koja se kalila u malenom, ali ponosnom Zaprešiću...

Arhiva
 

Izdvajamo