Idemo se voziti, lakonski nam je odgovorio Dario Bezik, 38-godišnjak iz Josipovca pokraj Osijeka, nakon što smo ga upitali što to planiraju učiniti on i njegov 14 godina mlađi prijatelj Antonio Čiš iz Zdenaca kod Orahovice.
Dario i Antonio zaista će se voziti, ali ne bilo kako i ne bilo gdje. U srijedu ujutro njih će dvojica krenuti na gotovo 1100 kilometara dug put od Josipovca do Međugorja pod geslom “Ja vjerujem, on gleda”, a najposebnije je u toj priči što se Dario na taj pothvat odlučio unatoč činjenici da je od rođenja slijep. Zapravo, nakon što smo razgovarali s njim, zaključili smo da se na ovo vjerničko putovanje Dario odlučio upravo zato što je slijep, a ne unatoč tome.
- S jedne strane želimo pokazati vjeru, ali ne svoju vjeru drugima. Naime, ja na to gledam ovako: Bog zna vjerujem li ja u njega ili ne, kao što to i ja znam. Želja nam je tom žrtvom i odricanjem - bez obzira na moj invaliditet i Tonijevu mladost, koji bi to vrijeme mogao provesti ugodnije i zabavnije - prvenstveno mladima pokazati da se upornošću može sve postići. Da dečko od 24 godine koji normalno živi i jedan, kako za sebe u šali kažem, slijepac, kojemu bicikl nije namijenjen, može raditi i ono što ljudi misle da ne može - rekao nam je Dario.
Ideja o putovanju
- Drugačije ne može biti, niti bismo se na ovo odlučili da ja neizmjerno ne vjerujem Toniju, koji će biti moje oči na ovom putovanju - dodao je.
S tim se složio i Antonio, za prijatelje Toni, koji se prisjetio njihova prvog susreta.
- Upoznali smo se prije dvije godine na hodočašću u Šurkovac kod Prijedora koje je organizirao Dario. Nekako smo odmah kliknuli, pomogao sam mu ispuniti knjigu, pokupiti osobne, osjećao sam se kao da sam njegovo oko i svidjelo mi se da mu mogu na takav način pomoći. Otad smo stvarno pravi i iskreni prijatelji, često idemo zajedno na hodočašća, a tako se rodila i ideja o ovom putovanju - ispričao je Toni koji inače radi u očevoj klesarskoj radionici u Zdencima.
Obojica često odlaze i na vjerska putovanja. Dario ima i turističku agenciju specijaliziranu za vjerski turizam.
- I ovo što ćemo sada učiniti vjersko je putovanje. Ja ga zovem bicikločašće jer ipak idemo biciklom, iako je prvotni plan bio krenuti pješice. Krećemo iz Josipovca sutra poslije jutarnje mise i svećeničkog blagoslova, a plan je na tom putu obići četiri najveća hrvatska marijanska svetišta u Aljmašu, Mariji Bistrici, na Trsatu i u Sinju te naposljetku kao peto, najveće hrvatsko svetište, Međugorje kod Kraljice mira - otkrio nam je Dario plan puta te dodao kako invaliditet ima od rođenja.
Kao beba na operaciji
- U šestome mjesecu života imao sam jednu operaciju, tada sam bio najmlađa beba u bivšoj Jugoslaviji koja je operirana, i što mi se vratilo, vratilo se. Na desno oko vidim tri do pet posto, a na lijevo ne vidim ništa. Ne mogu reći da vidim obrise, nego kao kada gledate kroz dalekozor, ali ga okrenete naopako. Znači, ja vidim sitno tako da za mene ne postoje debeli ljudi. Svi su mi uski, ha, ha, ha - nasmijao se Dario koji je zapravo Zagrepčanin. U Zagrebu je završio osnovnu, a potom i srednju školu za PTT tehničara.
- Pokušao sam i studirati. Bio sam na dva fakulteta, ali, nažalost, nijedan nisam završio jer sam se od rane mladosti bavio i glazbom. Imao sam bend, puno smo svirali, a to i studiranje nisu išli jedno s drugim. U tom razdoblju u mom životu nije bilo vjere. Ona je došla nakon što sam se oženio ili, bolje rečeno, “udao” u Josipovac s obzirom na to da je supruga Danijela iz ovog mjesta u kojemu živimo posljednjih devet godina. Polako hvatam i slavonski naglasak - nasmijao se Dario kojemu je rođenje prvog sina Vjerana bilo prekretnica u životu.
- Već kada je supruga ostala trudna, shvatio sam da ne mogu imati obitelj i biti bećar. A onda se rodio Vjeran, koji danas ima deset godina i koji je od mene genetski naslijedio sljepoću zbog čega je dosad imao više od 30 operacija. Ta činjenica bila je okidač koji me stavio na vjernički put na kojem sam od tog trenutka svom puninom svoga bića. U vjeri i obitelji našao sam novi smisao života - objasnio je Dario koji sa suprugom ima i petogodišnjeg sina Roka.
Dario je u međuvremenu na Ekonomskom fakultetu u Osijeku stekao diplomu turističkog vodiča, i to je posao kojim se bavi. Emotivno i duhovno to ga ispunjava, financijski baš i ne, ali ne planira odustati.
- Nekima je možda čudno što je slijepa osoba turistički vodič, ali ovo je dokaz da ništa nije nemoguće ako imaš dovoljno volje i vjere. Uvijek tražiš novi motiv da ideš dalje - istaknuo je Dario.
Ideju za ovo putovanje dobili su, kaže nam Antonio, upravo u Međugorju gdje su bili prije godinu dana na Festivalu mladih.
Pomoć Lions kluba
- Slušali smo svjedočanstva kolegica iz Strizivojne, što nas je jako dirnulo, i donijeli smo odluku, ali nismo znali ni kako ćemo, ni čime ćemo. Dario je htio da idemo pješice, ali meni je to zbog posla nemoguće pa smo se preorijentirali na bicikl - rekao je Antonio.
- Prvo je bila ideja da ide svatko svojim biciklom pa da me Antonio navigira ili nekako slično, no vrlo brzo smo shvatili da bi to bilo nemoguće jer ja vidim samo do pola metra. Zapravo, do prije mjesec dana nismo znali kako ćemo ići jer nismo imali bicikl - rekao je Dario i nastavio: - Prije malo više od mjesec dana posudili smo tandem bicikl od mojih kumova i njime otišli na biciklijadu Tour the Slavonija. Tamo se odnekud stvorila Mia Černoga iz Lions Cluba Mihael iz Donjeg Miholjca, upoznali smo se i kroz priču došli do toga što mi zapravo želimo.
Njima se naša priča svidjela i pitala nas je želimo li da nam oni kupe bicikl. To nije jeftino, mi si to sami ne bismo mogli priuštiti. Cijena mu je 2000 eura. To nam je doslovno palo s neba. Sada smo jako dobri prijatelji, a dotad nisam znao da ta žena hoda planetom. Kupili su nam i dosta opreme. Ne znam kako im zahvaliti - ispričao je Dario.
Bicikl im je napokon stigao u subotu i tek se privikavaju na vožnju. Nisu, kažu, odrađivali ni posebne treninge, osim što su odvezli onih 140 kilometara na Tour the Slavonija, pa ih pitamo kako će to fizički izdržati.
- Uz Božju pomoć - odgovaraju.
Plan je da u Međugorju budu 1. kolovoza na otvorenju Festivala mladih “jer je otamo sve krenulo, tamo se Bog našalio s nama”.
Poruke podrške svakodnevno im dolaze putem društvenih mreža iz cijele Hrvatske.
- Nemamo poseban plan, osim osnovnog. Ljudi koji imaju iskustva s ovakvim putovanjima savjetovali su nam da je najvažnije isplanirati rutu, a od ostaloga što manje planirati. Na put idemo bez šatora i vreća za spavanje jer prema porukama koje dobivamo, svugdje će nas čekati neko prenoćište - kazao je Antonio.
- Želim svima poručiti da nam novca ne treba, ali nećemo se ljutiti da nas pozovete na ručak ili spavanje ako nas vidite na cesti. Neka nas se u svojim molitvama sjete oni koji su u molitvi i vjeri jer nam je to isto jako bitno. To nije samo fizički naporno putovanje, nego i duhovno, zato nam trebaju vaše molitve - poručio je za kraj stariji od dvojice naših hrabrih sugovornika.