Vozila sam se automobilom uz dolinu uz koju je bio podignut veliki paravan kako se ne bi moglo vidjeti što se iza nalazi. No, odjednom je zapuhalo i jak nalet vjetra zbacio je paravan unatrag otkrivši tako da se u dolini nalaze tisuće vojnika zajedno s tenkovima i topništvom, a svi su bili usmjereni prema poljskoj granici - pisalo je u članku Clare Hollingworth, koji je izišao 29. kolovoza 1939. u Daily Telegraphu.
Iako to u tom trenutku nije znala, 27-godišnja novinarska početnica Clare Hollingworth, u povijesti je ostala upisana kao prva ratna dopisnica upravo zbog toga što je prije svih objavila vijest o izbijanju Drugog svjetskog rata. Kao izvjestiteljica The Daily Telegrapha 1939. godine, dok je putovala iz Poljske u Njemačku, primijetila je i izvijestila o njemačkim snagama na poljskoj granici, a tri dana nakon toga prva je izvijestila o njemačkoj invaziji na Poljsku. Veliki broj vojnika, doslovno stotine tenkova, oklopnih vozila i topova bio je skriven u dolini, rekla je svojem uredniku u Daily Telegraphu, kada ga je nazvala iz Katowica. Bilo je to 28. kolovoza 1939., a idućeg dana na naslovnici je pisalo: “Tisuću tenkova je na poljskoj granici – deset divizija spremno je na brzi udar!”
Planovi za napad
Jer, tenkovi su pripadali 10. armiji Wehrmachta pod zapovjedništvom Gerda von Rundstedta, i tamošnje posade upravo su proučavale planove napada na spomenutom sektoru budućeg bojišta.
Hitlerove su snage prodrle u Poljsku 1. rujna. Clare Hollingworth su probudile eksplozije, vidjela je njemačke bombardere iznad Katowica i potom je nazvala Robina Hankeyja, prijatelja i drugog tajnika u britanskoj ambasadi u Varšavi.
- Rat je počeo! - povikala je.
- Jesi li sigurna, stara? - odgovorio je Hankey. Unatoč njezinom članku, britanski su dužnosnici i dalje mislili da je rat barem tjednima daleko. Umjesto odgovora, gurnula je slušalicu kroz prozor dok su prolazili tenkovi. Više ništa nije trebala govoriti.
Prvog rujna 1939. godine nacistička Njemačka napala je Poljsku, i tako je počeo Drugi svjetski rat, krvavi sukob u kojem je ubijeno više od pedeset milijuna ljudi. Adolf Hitler se već dulje vrijeme spremao za rat, godinama provocirajući Europu sve većim teritorijalnim zahtjevima, prisvajajući Austriju i najveći dio Čehoslovačke. Nakon što je 23. kolovoza 1939. osigurao privremeni savez s SSSR-om, paktom Ribbentrop-Molotov, odlučio je pokrenuti njemački ratni stroj. Kao izgovor za napad poslužila je Operacija Himmler, koju su vodili Reichsführer SS-a Heinrich Himmler i šef Gestapa Reinhard Heydrich. Njihovi su ljudi, obučeni u uniforme poljske vojske, izveli napade na njemačka mjesta uz granicu s Poljskom, te zauzeli jedan njemački radioodašiljač i odaslali protunjemačke poruke.
Trupla u poljskim uniformama
Na kraju, da bi se pružio dokaz da su to napravili Poljaci, ostavili su trupla obučena u poljske uniforme, a koja su zapravo pripadala ubijenim njemačkim zarobljenicima iz koncentracijskih logora. Hitler je, pod opravdanjem da štiti sigurnost Reicha, zapovjedio napad na Poljsku pod kodnim imenom Fall Weiss. Njemačke jedinice u Poljsku su ušle u 4 sata i 15 minuta, a poslije 36 dana, Poljska je kapitulirala nemoćna pred nacistički Blitzkriegom.
Clare Hollingworth je bila svjedokinja početka Drugog svjetskog rata, ali i brojnih dramatičnih događaja u 20. stoljeću.
Rodila se 1911. godine u Knightonu, južnom predgrađu Leicestera i još kao mlada djevojka pokazala je zanimanje da postane pisac, protiv volje svoje majke, a njezin interes za ratnim temama potaknut je posjetima povijesnim bojnim područjima u Velikoj Britaniji i Francuskoj s ocem. Kada je prekinula zaruke s uglednim mladićem, sablaznila je majku odlukom da će postati novinarka.
“Moja majka je mislila da je novinarstvo vrlo prizemno, poput obrta. Nije vjerovala ničemu što pišu, i mislila je da je za njih jedino prikladan ulaz za poslugu”, ispričala je u jednom intervjuu.
Nakon što je napustila školu, pohađala je domaću znanstvenu školu u Leicesteru, koju nije pretjerano voljela. Zatim je dobila posao tajnice organizatora Worcestershire sindikata LNU da bi uskoro stekla stipendiju škole za slavenske i istočnoeuropske studije u Londonu, a kasnije i na Sveučilištu u Zagrebu za studij hrvatskog jezika. Na žalost, nigdje nije ostalo zabilježeno gdje je živjela za vrijeme boravka u Zagrebu.
Nakon toga je radila za Sindikat Lige naroda, koji ju je poslao u Varšavu 1939., i tamo je pomogla tisućama izbjeglica iz Sudeta, oblasti u Čehoslovačkoj koju su nacisti pripojili 1938. Pisala je o njihovim nedaćama za male listove u Londonu, nakon čega ju je Telegraph zaposlio kao dopisnicu. U mjesecima koji su prethodili zaposlenju u Telegraphu u srpnju 1939. Hollingworth je dobila nadimak ‘Scarlet Pimpernel’ jer je pomogla oko 3500 Židova da pobjegnu od nacista, organizirajući njihovu evakuaciju iz Katowica u Veliku Britaniju.
Život u Zagrebu
Nacističke trupe su brzo prodirale u Poljsku, a kako je Velika Britanija objavila rat Njemačkoj, britansko veleposlanstvo u Varšavi organiziralo je bijeg njihovih državljana u Rumunjsku. Putovanje je trajalo dulje od dva tjedna, da bi Clare Hollingworth i skupina američkih novinara, napokon 21. rujna 1939. stigli u Bukurešt. Odatle je otputovala u Pariz, gdje se zadržala do početka svibnja, kada je vlakom preko Švicarske, još jednom krenula u Zagreb. Više nije bila nepoznata novinarka jer je u to vrijeme već objavila knjigu “Trotjedni rat u Poljskoj”, u kojoj je opisala avanture koje je doživjela. Napuštajući Pariz, imala je sreću jer, baš kada je prešla jugoslavensku granicu, Hitlerove trupe su započele ofenzivu u Belgiji i Nizozemskoj, koja je završila kapitulacijom Francuske, poslije mjesec dana. U to vrijeme, ona je već bila u Zagrebu, za koji je zaključila da se u svega nekoliko godina jako promijenio uslijed ratne opasnosti. Iz Zagreba je otputovala u Beograd, gdje je uočila puno Nijemaca, koje je kasnije opisala kao pripadnike pete kolone. To joj ipak nije smetalo da u Bukurešt otputuje – njemačkim zrakoplovom. “Mogla sam birati hoću li putovati njemačkim avionom ili nekakvim rasklimanim kamionom pa sam se odlučila za Nijemce”, objasnila je u jednom intervjuu.
Clare Hollingworth
U Rumunjskoj je svjedočila abdikaciji rumunjskog kralja Karla II., koji je otišao u Meksiko, a vlast je preuzeo general Ion Antonescu, Hitlerov saveznik, koji je 1942. poslao dvije rumunjske armije pred Staljingrad, gdje su zaglavili kada je Crvena armija krenula u protuofenzivu.
Drugi svjetski rat se nastavljao svom žestinom, a Clare Hollingworth već je slovila kao jedna od vodećih ratnih reporterki u Britaniji. Javljala se iz Grčke i Turske, a onda je u lipnju 1941. stigla u Kairo. U to vrijeme, Afrika korpus pod zapovjedništvom Erwina Rommela u Libiji je započeo ofenzivu protiv britanskih snaga (tu je bio i veliki broj vojnika iz Australije, Indije, Poljske, Južne Afrike i Kanade), a glavni cilj bio je Egipat i osvajanje Sueskog kanala.
Tada se susrela s mizoginijom. Iako je bila poznata novinarka, nije mogla dobiti službenu iskaznicu ratnog reportera jer je bila žena, tako da joj je čuveni britanski zapovjednik Bernard Montgomery, kada je 1943. zauzeo Tripoli, rekao da smeta na bojištu i naredio da se vrati u Kairo. Nju to nije pokolebalo i umjesto u Egipat, otputovala je u Alžir, gdje su američke trupe napadale ostatke Rommelovih divizija. Pridružila se pratnji generala i kasnijeg američkog predsjednika Dwighta Eisenhowera, i počela pisati za Chicago Daily News. Nastavila je putovati, među ostalim i u Perziju, gdje je prva intervjuirala mladog šaha, koji je na vlast došao 1941., zahvaljujući Americi – Mohameda Rezu Pahlavija. Reza Pahlavi je vladao Iranom do 1978., kada je njegov korumpirani režim srušen u islamskoj revoluciji koju je vodio ajatolah Ruholah Homeini.
Točna procjena
Clare Hollingworth je nakon rata često boravila na Bliskom istoku, i izvještavala iz Palestine, gdje su jačali sukobi između Židova i Arapa. Zajedno sa suprugom Geoffrijem Hoareom, zatekla se 1946. u hotelu King David u Jeruzalemu, u trenutku kada je eksplodirala bomba koju su podmetnuli židovski teroristi iz organizacije Irgun. U eksploziji je poginula 91 osoba, a Clare se zbog toga, puno godina kasnije, odbila rukovati s izraelskim premijerom Menahemom Beginom, jer je on zapovjedio masakr u hotelu King David, što mu ona nikad nije oprostila.
U idućim desetljećima gotovo da nije bilo kriznog žarišta s kojeg nije izvještavala. Krajem pedesetih postala je dopisnica Guardiana i otputovala u Alžir, odakle je izvještavala o tamošnjem građanskom ratu i oslobođenju od Francuske. U Bejrutu je 1963. otkrila da je čuveni sovjetski špijun Kim Philby u tajnosti na brodu Odesa prebjegao u SSSR, ali Guardianovi urednici njezin izvještaj nisu željeli objaviti tri mjeseca, kako ne bi ugrozili nacionalnu sigurnost, a britanskoj vladi dali dovoljno vremena da provjeri ima li još špijuna u svojim redovima. Od 1967. izvještavala je iz Vijetnama i među prvima najavila kako SAD ne može pobijediti, što se kasnije pokazalo kao točna procjena.
Potom je od 1973. radila kao Telegraphova dopisnica iz Kine, gdje je intervjuirala Ču-En Laja i Maovu udovicu, Jiang Qing. Od početka osamdesetih pa do smrti, živjela je u Hong Kongu, ali je često odlazila u Kinu, tako da je pratila i studentske proteste na pekinškom Tiananmenu, koje su komunističke vlasti brutalno ugušile i dan danas se ne zna ni približno točan broj ubijenih studenata. Prije nego je pobjegao iz Irana, Reza Pahlavi je posljednji intervju dao upravo Clare Hollingworth, što je konkurentski novinar John Simpson, popratio zajedljivom opaskom kako je “ona jedina osoba s kojom šah želi razgovarati”.
Povlačenje iz javnosti
Početkom devedesetih povukla se iz javnosti i povučeno živjela u Hong Kongu, gdje je povremeno posjećivala tamošnji klub inozemnih dopisnika. Doživjela je duboku starost, 106 godina, a dvije godine prije nego je umrla, dala je posljednji intervju Robertu Fisku, slavnom Independentovom dopisniku za Bliski istok. Fisk joj je u svojem članku odao duboko priznanje za doprinos novinarstvu, ali nije bio patetičan. Napisao je da skoro nije primijetio pogrbljenu, gluhu staricu, koja je sjedila na sofi, a u razgovoru se često gubila, tako da je u jednom trenutku mislila kako će sutradan otići na novinarski zadatak. Ali u lucidnim trenucima, Clare Hollingworth je bila intelektualno svježa. Kada ju je pitao je li 1939. mislila da će nacisti pobijediti, 104-godišnjakinja je bila jasna:
“Nisam, znala sam da će oni izgubiti rat. Jer ih nije bilo briga za ljude”.
“Pretpostavljam kako je ovo najbolji opis fašističkih diktatura”, rezimirao je Robert Fisk.
Kao najzanimljiviji dio karijere apostrofirala je šezdesete u Bejrutu, pojasnivši koliko joj je značio svijet žurnalizma.
“Obožavala sam biti novinarka. Jer ste uvijek u centru zbivanja. I još sam imala i sreće i sve preživjela.”
A kada joj je, na završetku intervjua, Fisk udijelio kompliment i rekao da je i dalje šarmantna, Clare Hollingworth ga je s osmijehom upitala: “Je li me to pokušavate zavesti?”.