Moje su nevolje počele kad mi je supruga Tina prišla i rekla da ima drugoga. Oči su joj bile crvene od plača, a glas tih i napet. Iako mi se tisuću riječi vrzmalo po glavi, nisam mogao progovoriti. Tina je nastavila prije no što sam došao do glasa.
- Žao mi je, Zlatko. Nisam te htjela povrijediti, ali zaljubila sam se u Nevena.
- U Nevena? Mog prijatelja Nevena?!
Kad sam konačno uspio progovoriti, riječi su izišle glasnije nego što sam namjeravao.
- Nema svrhe da vičeš, Zlatko. Odlučila sam. To nije lako, ali moram te napustiti.
- Mi smo u braku, Tina. Prisegnuli smo na vjernost jedno drugome. Ja nikada nisam ni pogledao drugu ženu.
- Znam. Bila sam zaljubljena u tebe kad smo se vjenčali. Ali sada je drugačije. Ne želim o tome više razgovarati. Razgovor ništa ne može pomoći.
- Ne znam što bih rekao. Nisam ni znao da se viđaš s Nevenom. Nisam znao ni da nam je brak u krizi! Kako si to mogla učiniti? Znaš kakav je Neven. On ide od žene do žene.
- Ovaj put je drukčije. Neven me voli. Ja sam žena koju je tražio.
- Ne mogu vjerovati svojim ušima. Tina, tako se Neven nabacuje svim ženama.
- Ne želim te slušati, Zlatko. Neven me voli i ja volim njega. Odlazim.
Pokušavao sam nastaviti razgovor, ali Tina nije htjela. Samo je nastavila pakirati svoje stvari. Pokraj vrata primijetio sam gomilu kutija. Očito je na tome radila cijeli dan. Oči su mi se napunile suzama. Izjurio sam iz stana i sjeo u auto. Očajnički mi je trebalo da neko vrijeme budem sam, razmislim i priberem se. Konačno sam se zaustavio na nekom prašnjavom putu. Ruke su mi drhtale, a košulja mi je bila sva znojna. Prvi put otkad sam prestao pušiti, evo već godinu dana, poželio sam cigaretu. Ali i to me podsjetilo na Tinu i kako me nagovorila da prestanem. Pokušao sam sabrati misli. Pribrat ću se, vratiti i popričati s njom. Sigurno će uvidjeti da, premda je Neven zgodan i simpatičan muškarac koji bi učinio sve za prijatelja, prema ženama nije osobito pouzdan. Tina će morati poslušati glas razuma. Odjednom mi se u mislima stvorila slika Tine i Nevena. Bol me oštro pogodila u želudac i učinilo mi se da ću povratiti. Uspio sam suzbiti mučninu, ali počeo sam plakati. Postoje muškarčine koji tvrde da nikada ne plaču, ali ja sam plakao. Pomislio sam da više ne mogu dalje. Izgubio sam ženu, prijatelja, život i brak. Morao sam s nekim popričati. Pribrao sam se koliko sam mogao i pošao do kuće tete Ane. Moja je teta najmudrija žena koju sam upoznao i uvijek je znala saslušati čovjeka. Još dok sam bio dijete, znao sam da ću kod nje uvijek naći razumijevanje i utjehu.
Službeni put
Teta Ana prvo je skuhala kavu i nalila nam je u šalice.
- Čula sam da se priča o Tini i Nevenu i znam da to nisu samo glasine - teta je uvijek bila izravna.
Ispričao sam joj sve što se dogodilo toga dana.
- Dobro, ali što je bilo prije? U braku ste već dvije godine. Nije se sve dogodilo danas.
- Ne znam. Jesam li bio slijep? Doista sam mislio da smo sretni. Ali posljednja tri mjeseca bila su drugačija. Svejedno nisam ništa sumnjao. Kako je to Tina mogla učiniti? Kako je mogla lagati i varati?
- Zlatko, oduvijek se kaže da je ljubav slijepa. Neven je privlačan momak, ali da sam mlada, ja mu ne bih vjerovala. No popričajmo malo o ta posljednja tri mjeseca pa ćemo vidjeti kako je Neven uspio osvojiti Tinu.
Neko vrijeme sam sjedio i gledao u šalicu pokušavajući se prisjetiti svih razloga zbog kojih mi se činilo da u ta tri mjeseca stvari nisu baš najbolje između moje žene i mene.
- Prije tri mjeseca, možda malo više, Tina je počela pronalaziti izlike kad bismo išli u krevet. Smršavila je i brinuo sam se da možda nije bolesna. Nikad u životu nije bila bolesna, ali bila je jako blijeda i ne baš prisebna. Stalno sam joj govorio kako bi trebala poći liječniku.
Teta Ana je kimala. Bilo je mirno i tiho u kuhinji i mogao sam doslovno osjetiti kako mi se misli razbistruju.
- Znaš da sam u to vrijeme morao ići dva tjedna na službeni put... - riječ mi je zapela u grlu.
Prisjetio sam se da sam Nevena u to vrijeme rijetko viđao, ali Tina ga je očito viđala češće.
- Nije bilo razloga da me Tina prevari. Volim je i uistinu ne znam što je pošlo naopako. Što da učinim?
- Zlatko, prvo moramo vidjeti što želiš.
- Želim da mi se Tina vrati. Želim da sve bude kako je bilo prije.
- Misliš da je to moguće? Misliš li da ti i Tina možete opet biti zajedno kao da se ništa nije dogodilo?
Nalila nam je još kave i onda smo dugo nastavili pričati. Konačno sam shvatio da se ponavljam i da ništa ne rješavam.
Teta Ana me na odlasku čvrsto zagrlila i potapšala po leđima. Od toga sam se barem nekoliko minuta bolje osjećao.
Stan je izgledao prazno bez Tininih tričarija, kako je zvala svoje stvari. Nestale su slike njezinih nećaka, njezina zbirka ružičastih slonova, hrpe časopisa i mnoštvo drugih stvari koje prije nisam ni primjećivao. Odjednom sam počeo drhtati. Nije to bila žalost, nego bijes. Da je Tina išta ostavila, bio bih to razbio, poderao ili zgazio. Ovako nisam imao kamo usmjeriti agresiju i samo sam zalupio vratima, nogom udario nekoliko stolaca i nervozno hodao amo-tamo. Pošto sam se istuširao, pošao sam u krevet. No san mi je teško dolazio na oči i sutradan sam umoran otišao na posao. Dva tjedna raspoloženje mi se mijenjalo iz krajnosti u krajnost, od tuge do bijesa. Često sam svraćao na razgovor teti Ani, a navečer izlazio s prijateljima. To nikad nisam radio dok je Tina bila sa mnom, jer sam uvijek jedva čekao da dođem doma kako bih je vidio. Sad je dom bio osamljeno mjesto ispunjeno bolnim sjećanjima. Jedne večeri u kafiću upoznao sam Keti. Iako je bila barem pet-šest godina starija od mene i na glasu kao žena koja je prošla svašta u životu, bilo je zabavno biti u njezinu društvu. Malo-pomalo završili smo u mom stanu. Nije bilo uvoda. Svukli smo se, pošli u krevet i vodili ljubav. Kad smo završili, prevrnuo sam se na svoju stranu, a Keti se priljubila uz moja leđa. Odmah sam zaspao. Probudio sam se usred noći osjećajući se toplo i udobno privijen uz Keti. Obuzela me grižnja savjesti. Mislio sam samo na Tinu. Gdje li je večeras? Što nam se dogodilo? Zaspao sam pred jutro. Kad smo ustali, Keti je skuhala kavu i pripremila zajutrak, a ja sam je prije posla odvezao kući. Keti mi je postala navikom jer je bila ugodna i zabavna. Nekoliko tjedana poslije preselila se k meni. Naš je odnos bio opušten i neobvezan. Zajedno smo išli po dućanima, uživali u večernjim izlascima, kinu. Dijelili smo kućanske poslove, troškove i krevet.
Kako je Keti uvijek bila vesela i bezbrižna, iznenadio sam se kad je rekla:
- Zlatko, moramo ozbiljno porazgovarati.
Isprva sam pomislio da je riječ o šali, ali Keti nije djelovala tako.
- Nemamo o čemu, Keti. Već sam ti rekao da ne mogu oženiti ni tebe ni neku drugu. Oženjen sam Tinom. Ako želi razvod, morat će ga zatražiti. Ja ne želim razvod.
Keti se nasmiješila, ali više je to bila nježna kretnja njezinih usana nego pravi osmijeh.
- Nemoj previše umišljati, Zlatko. Ja se ne želim udati za tebe.
- Pa što je onda tako ozbiljno?
- Trudna sam.
Bio sam siguran da je riječ o šali pa sam se nasmijao i počeo ustajati, ali njezina mirnoća natjerala me da opet sjednem.
- Ne šališ se?
- Ne mogu biti ozbiljnija. Trudna sam. Liječnik je potvrdio.
- Je li dijete moje?
- I sam znaš da sam bila samo s tobom.
- Ne znam što bih rekao. Što želiš da učinim?
- Čini mi se da si ti svoje već učinio, Zlatko. Zatrudnjela sam. Ali čemu taj ozbiljan izraz lica? Ja sam oduševljena. Oduvijek sam željela dijete. Trideset i šest mi je godina, a još nisam rodila. Već sam se prestala i nadati. I svakako želim ovo dijete.
- Ne znam što bih rekao. Nisam planirao postati otac. Zar nisi upotrebljavala nikakvu kontracepciju?
- Nisam. Dvaput sam već bila udana i nikad nisam zatrudnjela. To me žalostilo, ali sam se pomirila sa sudbinom. Sad sam presretna i želim to dijete više od ičega. Zlatko, ni ja nisam planirala da postaneš otac, ali tako se dogodilo.
Mislim na Tinu
Idući tjedan u glavi mi je brujalo. Nisam mogao jasno razmišljati. Keti je veselo gutala vitamine i čitala knjige i časopise o bebama. A ja sam se ljutio na sebe što je ostala trudna. Iako sam znao da je ne mogu napustiti, još uvijek su me progonile misli o Tini. I točno tjedan dana poslije Tina me nazvala. Bilo je to prvi put da čujem njezin glas nakon što me ostavila.
- Zlatko, molim te, nemoj spustiti slušalicu. Moram razgovarati s tobom.
Usta su mi bila suha, noge su mi zadrhtale, a u dnu utrobe osjetio sam bolnu provaliju. I sam zvuk njezina glasa uzburkao je sve moje ljubavne osjećaje prema njoj. Bio je to dokaz da je nikad nisam prestao voljeti. Pokušavao sam ne razmišljati o njoj. Njezin glas odjekivao mi je u srcu i znao sam da bijes što me izdala i tuga što me napustila nisu nimalo umanjili ljubav prema njoj.
- Što hoćeš, Tina? Tražiš li razvod?
- Molim te, dođi k meni. Ja sam kod mame. Moram razgovarati s tobom. Molim te!
Najgora mora
Očito je Tina iz moga glasa razaznala da mi je još uvijek stalo do nje. Mrzio sam sebe zbog te slabosti.
- Dobro. Odmah dolazim.
Do puničine kuće trebalo mi je samo petnaestak minuta, ali meni se činilo da putujem barem sat vremena. Svim srcem želio sam vidjeti Tinu, ali sam se i užasno plašio čuti ono o čemu je željela razgovarati. Moje najgore more bile su ispunjene prizorima Tine i Nevena kako se drže za ruke, ljube ili vode ljubav. Od toga me obuzimala mučnina. Tinina majka pustila me unutra i zagrlila me umjesto pozdrava.
- Drago mi je što te vidim, Zlatko. Jako si mi nedostajao. Tina je u kuhinji. Budi dobar prema njoj.
Prije nego što sam uspio išta odgovoriti, ona je otišla pa sam u kuhinju ušao sam. Tina je sjedila za stolom, ali njezin me izgled zaprepastio. Lice joj je bilo nezdrave boje, a kosa samo zabačena unatrag. Nije me pogledala u oči, a ruke su joj bile položene na stol i grčevito stezale jedna drugu.
- U redu, Tina, tu sam. Što želiš?
Polako je odmahnula glavom s jedne na drugu stranu. Vidjelo se da je plakala, a i sad su joj se suze skupljale u očima.
- Zlatko, bi li mi povjerovao kad bih ti rekla da te još uvijek volim?
- Mislim da ne bih. Vjerujem da se Neven poslužio uobičajenim trikovima i zbrisao. Je li tako?
Kimnula je.
- Žao mi je, ali znaš što mislim. Rekao sam ti.
- Rekao si mi, Zlatko, i trebala sam te poslušati. Ne znam kakvo me ludilo obuzelo. Tebe nije bilo, a Neven je stalno navraćao. Udvarao mi se, a ja sam valjda počela uživati u njegovoj pažnji. Sam Bog zna da mi je žao. Sad znam da nikad nisam voljela Nevena.
- Bio sam odsutan samo nekoliko dana zbog posla. Zar nisi mogla izdržati to kratko vrijeme? - bio sam zajedljiv. - Moram ići. Ima li još što?
- Zlatko, pokušaj shvatiti. Volim te. Uvijek sam voljela tebe. Molim te, vjeruj mi.
- Volio bih da mogu.
Već sam bio na vratima kad me uhvatila za ruku.
- Molim te, nemoj ići.
Kad sam se okrenuo, sudarili smo se i ostala je u mom zagrljaju. Svaka stanica moga tijela osjetila je udar i privukao sam je k sebi, usnama tražeći njezine, dok mi je srce udaralo kao ludo. Čvrsto sam je stisnuo uza se.
- Zlatko, trudna sam - tiho je prošaptala.
Odmaknuo sam je od sebe i zagledao se u široku vestu koja nije dala ništa naslutiti.
Patnja koju sam osjetio ocrtavala mi se na licu, a vjerojatno se i čula u mom glasu.
- Kako je to pokvareno i jadno od tebe, Tina! Prvo mi kažeš da me voliš, a onda i da ćeš roditi malog Nevena. Ali Nevena nema da se brine o tebi, zar ne?
- To je tvoje dijete, Zlatko! Nije Nevenovo.
- Kako bi, zaboga, to moglo biti moje dijete?!
Tina se zaljuljala na nogama. Uhvatio sam je prije nego što je pala na pod. Prenio sam je na kauč u dnevnoj sobi. Njezino je lice bilo blijedo. Nesigurno i zabrinuto stajao sam pokraj nje dok joj je majka trljala ruke i nešto tiho govorila. Kad su joj se oči otvorile, njezina se majka okrenula prema meni i rekla:
- Oh, Zlatko, rekla ti je istinu! Već je gotovo šest mjeseci trudna, a s Nevenom je bila samo nekoliko tjedana prije nepuna četiri mjeseca.
Tina je gledala mene, a ja nju. Glava mi je bila puna zbrkanih misli koje nisam uspijevao srediti. U grudima me sve jače stezalo i pomislio sam da neću više moći disati. Toliko je osjećaja bujalo u meni, a nisam znao kako bih se s njima nosio. Jednostavno sam izjurio iz kuće. Tijelo mi je nekontrolirano drhtalo. Mogu li joj vjerovati nakon što me prevarila s Nevenom? Je li moguće da me još uvijek voli? Kako da povjerujem da je to moje dijete? A opet, na usnama sam još uvijek osjećao njezine poljupce i moje se srce sjećalo naše ljubavi. Trebalo mi je vremena da razmislim. Zato sam pošao teti Ani i brzo joj ispričao što se dogodilo.
- Zlatko, vjeruješ li Tini? – upitala je.
- Želio bih vjerovati da doista nosi moje dijete i da ćemo opet biti zajedno.
- I što ćeš učiniti?
- Želim da mi se vrati, teta Ana. Želim svoju ženu. Želim je voljeti i vjerovati joj.
- Ako to tako jako želiš, Zlatko, i ako se dovoljno potrudiš, tada će se i ostvariti - rekla je.
Već sam ustao da pođem, ali odmah sam se srušio natrag na stolac.
- Što je bilo, Zlatko?
- O, Bože, pomozi! - zavapio sam iz dubine duše i obuhvatio glavu rukama.
- Što je bilo, Zlatko? Što se dogodilo?
- Teta Ana, i Keti će roditi moje dijete!
Teta je ostala bez riječi. Samo smo sjedili i gledali se, a onda je ustala i pomilovala me po kosi. Kad sam se primirio, dugo smo razgovarali.
Vrativši se u svoj stan, pogledao sam Keti i nisam znao što bih rekao. Ona je bila uzbuđena i nije mogla prestati pričati.
- Nije me briga hoće li biti dječak ili djevojčica. To nije važno, zar ne? Bitno je da bude zdravo. Već sam pogledala po dućanima i napravila popis svega što mi treba. Dakako, imam puno vremena da se dobro pripremim, ali zabavno mi je razgledavati i planirati.
- Znaš, nisam neki bogataš.
Između nas nakratko je zavladala tišina, a onda je Keti rekla hladnim glasom:
- Ne sjećam se da sam išta tražila od tebe, Zlatko.
- Ne, naravno, ali govoriš o kupovanju svih tih stvari.
- Mogu kupiti što god hoću. Otkad sam tu, plaćam svoj dio.
- Znam, Keti. Nisam te namjeravao povrijediti niti reći nešto pogrešno. Samo si me uplašila govoreći o tom silnom kupovanju.
- Bebama su potrebne razne stvari, a ova će beba imati sve.
- Keti, kako si to zamislila? Mislim, vjenčanje i brigu o djetetu.
- Priberi se, Zlatko. Ljudi se više ne vjenčaju zato što će dobiti dijete. Uostalom, ti si već oženjen.
- Upravo sam doznao da je i Tina trudna - rekao sam snuždeno.
Razgovor s mamom
Keti je na trenutak izgledala zbunjeno, a tada se nasmijala.
- Pa, eto ti, Zlatko. Tina će roditi, a budući da ti je ona supruga, primit ćeš je natrag. Ti si pristojan muškarac. Odnio me vrag ako znam kako si upao u ovu zbrku!
Nakon što je Keti otišla u krevet, nazvao sam Tinu, ali javila se njezina mama i rekla da se ona odmara.
- Molim te, reci Tini da je volim, ali nešto se dogodilo i treba mi vremena da razmislim. Da mi je barem prije javila za bebu. Kako to da me ostavila kad je znala da je trudna?
- Neven je izgubio zanimanje za nju čim te ostavila. Više nije dolazio kad se preselila k meni. Svaki dan te željela nazvati, ali bilo ju je previše stid. A kad je doznala da je trudna, rekla je da ti nikad neće moći reći zbog onoga što ti je učinila. Ali ja sam je natjerala da te nazove. Rekla sam joj da je napravila strašnu glupost, ali da ne mora zbog toga ispaštati cijeli život. Znam da te voli, a vjerujem da i ti voliš nju.
- Dakako da je volim, ali puno toga se dogodilo i meni i njoj. Sad više nema jednostavnih rješenja.
Keti je mirno spavala cijelu noć, a ja sam se neprekidno prevrtao. Koliko god sam se trudio naći izlaz iz problema, nisam uspijevao.
Idući dan kad sam se vratio s posla, Keti je poslužila ručak na stol.
- Ustala sam rano danas, Zlatko, i obišla dućane. Zato sam mislila da ranije jedemo. Imam puno posla.
Ne želi novac
Ručak je bio ukusan, ali ja nisam bio raspoložen.
- Oprosti što sam ovako loše društvo, Keti. Ti nisi kriva ni za što.
- Znam. Dobro se držiš. Ali htjela bih te riješiti nekih briga. Prije svega, ne treba mi nikakav novac od tebe. A drugo, čak i da mi treba, ne bih ga uzela.
- Imaš pravo na to, Keti. Dijete je moje.
- Zatrudnjela sam s tobom, ali dijete je moje. Ne namjeravam ga dijeliti s tobom. Osim toga, tebi je na putu drugo dijete pa ti ovo i ne treba.
- Ne razumijem. Ja sam odgovoran čovjek i ispunit ću sve svoje dužnosti. Znaš da je tako.
- Mi nismo tvoja odgovornost. Tina je tvoja supruga i nosi tvoje dijete. Puno sam razmišljala o svemu i odlučila otići kući.
- Kući? Što to znači, kući? Kako ćeš sama?
- Ja sam sa sela. Odavno nisam bila tamo, ali sad kad dobijem dijete, želim se vratiti. Razmislila sam i zaključila da je to ispravno. Na selu mi je obitelj i oni su dobri ljudi. Tamo će moje dijete imati sve što treba i nitko neće znati da nije rođeno u braku. Jednostavno ću reći da sam se razvela.
- Ipak sam ja otac tvoga djeteta.
- Dobar si ti čovjek, Zlatko, ali preozbiljno shvaćaš svoju očinsku ulogu. Želiš li biti otac, budi otac Tininu djetetu.
Te večeri pomogao sam Keti da spremi svoje stvari. U subotu ujutro odvezao sam je na kolodvor. Dok smo čekali autobus, nisam znao što bih rekao.
- Meni se ovo ne čini ispravnim, Keti. Znam da ti i ja nismo zaljubljeni jedno u drugo, ali stalo mi je do tebe. Pružila si mi podršku u teškim trenucima. Osjećam da ja tebe izdajem.
- Sretna sam, Zlatko. Oduvijek sam željela dijete, ali mislila sam da mi se to nikad neće ostvariti. Uvijek ćeš mi biti u lijepom sjećanju, a djetetu ću pričati kako je imalo dobrog oca.
Kad je došlo vrijeme da se Keti ukrca, bacila mi se oko vrata i čvrsto me zagrlila. Nježno smo se poljubili. Keti je prvo krenula prema autobusu, a tada se okrenula i dotrčala natrag. Prišla mi je sasvim blizu i zagledala mi se u oči.
- Ne razmišljaj više o nama. Svatko je dobio što je htio.
Namjeravao sam je još jedanput poljubiti, ali je odjurila. Na ulazu u autobus još se jednom okrenula i mahnula mi sa smiješkom na licu. Stajao sam na peronu sa suzama u očima. Ketin odlazak riješio mi je jedan problem, ali nije me usrećio. Bio sam tužan i prazan.
Kako oprostiti
Stajao sam tamo dok autobus nije otišao, a potom se odvezao do Tine. Punica mi je otvorila vrata. Licem joj se razlio radostan smiješak. Tina je ustala, ali je nesigurno zastala.
- Tina, volim te.
Olakšanje joj se ocrtalo na licu, brišući strah iz njezinih očiju i omekšavajući napetost oko usana.
- I ja volim tebe, Zlatko. Kad bih se bar mogla vratiti unatrag i ponovno proživjeti posljednjih nekoliko mjeseci. Ne mogu vjerovati što sam učinila. Užasno me sram. Možeš li mi oprostiti?
- Oboje smo pogriješili. Možda ti nećeš oprostiti meni.
- Ti nisi ništa učinio, Zlatko. Ja sam pogriješila.
- Sjedi, Tina. Nešto ti moram reći.
Strah joj se vratio u oči i ugrizla se za donju usnicu. Sjeli smo jedno nasuprot drugome.
- Tina, bio sam s drugom ženom dok tebe nije bilo. Živjela je sa mnom u stanu.
- To kažeš samo da bi me povrijedio. Ne bi ti učinio takvo što.
- Pusti me da završim. Ne samo da je živjela sa mnom nego će i roditi moje dijete.
- Ne vjerujem ti, Zlatko. To govoriš samo da bi me povrijedio kako sam ja tebe povrijedila.
- Ne, ne želim te povrijediti, ali moram ti reći jer ako želimo početi iznova, ne smijemo imati tajni. Dosta je bilo laži.
- Voliš me, a bio si s drugom ženom.
- I ti voliš mene, ali si me ostavila zbog Nevena! - odlučno sam joj uzvratio.
Neko vrijeme smo se nijemo promatrali. Tina je razbila tišinu.
- Nije lako popraviti nešto, zar ne? Ne mogu vratiti vrijeme unatrag.
- Ne mogu ga ni ja. Niti sam ja bio zaljubljen u Keti, niti je ona u mene. Našli smo se kao dvoje osamljenih ljudi, ali ne mogu promijeniti ono što sam učinio. Jedino možemo krenuti dalje.
Ruke su nam se prvo dodirnule, a potom ispreplele. Puno smo razgovarali o zajedničkoj budućnosti. Znajući da se još uvijek volimo bez obzira na sve što se dogodilo, obećali smo jedno drugome da ćemo krenuti ispočetka. Naš se sinčić rodio tri mjeseca poslije. Nazvali smo ga Grga. Bio sam silno uzbuđen kad sam ga prvi put držao u rukama. Moj prvorođeni sin, mislio sam dok sam gledao njegovo slatko lišce, a onda sam ga nježno poljubio u svilenu kosicu. Međutim, trenutak nije bio savršen. S tugom sam pomislio na Keti i dijete koje je nosila. Tko igra, mora i platiti, a ja sam platio time što ću imati dijete koje nikad neću ni upoznati. Naša prva godina novog zajedništva nije bila laka. Često nam se činilo kako bi najlakše bilo odustati, ali nismo. Keti mi je poslala samo jedno pismo. Nije mi poslala adresu, ali ionako joj ne bih imao što reći. Nikad neću upoznati svoga sina niti će on znati za mene. Pokušavam razmišljati pozitivno i vjerujem da će biti sretan. To je sve što mogu.