PROKLETE HRVATICE (3)

ŽENE KOJE SU OBILJEŽILE NAŠU POVIJEST Vatrena karlovačka učiteljica u svom je intimnom dnevniku prva opisala seks s upola mlađim momkom

    AUTOR:
    • Milana Vuković Runjić

  • OBJAVLJENO:
  • 09.08.2018. u 23:50

Julijana Cantilly, Sidonija Rubido, Josipa Vancaš i Dragojla Jarnević

Dragojla je karlovačka učiteljica koja je 31 godinu pisala intimni dnevnik od čak tisuću stranica

Dragojla Jarnević

Vatrena ilirka u svom je dnevniku prva opisala seks

Vatrena ilirka, ali po svoj prilici nedovoljno lijepa da bi je Vlaho Bukovac smjestio na svoj slavni zastor, jest karlovačka učiteljica Dragojla Jarnević (1812. - 1875.), žena koju pamtimo po njezinom tisućstraničnom dnevniku u kojem je punu četrdeset i jednu godinu bilježila svoje osjećaje, ali i važne povijesne događaje.

Najprije je dnevnik počela pisati na njemačkom, no kasnije, oduševivši se ilirskim idejama, te zbog velike, premda platonske ljubavi s ilircem, pjesnikom Ivanom pl. Trnskim, Dragojla prevodi početak svog dnevnika na hrvatski, na kojem ga i piše do kraja života. U njezinim se zapisima savršeno jasno ocrtava svakodnevica jedne žene tridesetih godina 19. stoljeća, važni događaji, poput dolaska mladog Franje Josipa I. u Karlovac, no upravo Dragojli dugujemo prvi prilično vjeran opis intimnog odnosa s muškarcem u krajnje neobičnim okolnostima.

 

Naime, ona se upušta u seks kao zrela žena od četrdeset godina, s dvostruko mlađim seoskim mladićem, kojem je taj odnos platila: “... na moje pitanje koliko trebuje, odvrati 50ft. Obećam mu ih, i opita me: kada da dođe k meni? - rekoh večeras. Naimila sam moralni greh učiniti ali nemožem drugačije!!!”. Tek će buduće generacije otkriti kakva su blaga u njezinom dnevniku skrivena.

Julijana Cantilly

Samoborka kojoj je Vraz pisao “Đulabije”

 

Julijana Cantilly bila je kći samoborskog trgovca Antuna Cantillyja: pjesnik Stanko Vraz, veliki obožavatelj Samobora, vjerojatno ju je ugledao oko 1835. godine i od tada joj posvećuje svoje “Đulabije”, pisane “krakovjacima” poljske narodne pjesme, što im daje neku posebnu zvučnost i jednostavnost, bez obzira na mnoštva općih mjesta. No, Julijanu-Ljubicu roditelji 1837. udaju za slovenskog trgovca Eduarda Englera: vijest o vjenčanju slomila je njezina pjesničkog obožavatelja, koji “miloj gospi Englerkoj” i dalje posvećuje stihove.

S mužem Ljubica živi u Ljubljani, rađa kćer i sina, te posjećuje roditelje u Samoboru, koji zamjećuju da im je kći pri svakom dolasku sve bljeđa. Na proljeće 1842. ona više nije u stanju otići od roditelja, već nakon neuspjele operacije umire od raka, 22. svibnja. Premda se sušičav pjesnik njezinim roditeljima nije činio kao partija, možda bi Julijana, da je postala Vrazovom ženom, dulje i bolje poživjela.

 

 

 

Josipa Vancaš

Svi važniji ilirci okupljali su se u njezinom salonu

 

 

 

I Vraz je, među drugim svojim ilirskim prijateljima, bio redoviti gost salona u Opatičkoj 21, koji je sa suprugom vodila Josipa Vancaš (1824. - 1910.). Bila je praktična žena, svjesna toga da ilircima trebaju ručak, crna kava i kolačići od badema, lula (svaki je ilirac kod Josipe imao svoju lulu, a broj vrećica i lula uvijek bi se poklapao s brojem gostiju) i dobro zagrijana soba. U njezinom “ilirskom salonu” govorio se hrvatski, čitale su se naglas hrvatske knjige, Sidonija Rubido je upravo na toj adresi prvi put izvela dijelove nove opere Vatroslava Lisinskog, “Ljubav i zloba”, a Petar Preradović tu je recitirao svog “Putnika”.

Ona je njegovala ilirce kad bi se teško razboljeli, poput Vraza i Lisinskog, što joj je i priskrbilo nadimak “majčica ilira”. U osobnom životu, Josipa proživljava tragediju za tragedijom: još kao djevojčica ostaje bez roditelja, a potom će izgubiti malog sina, kćer, dvoje unučadi, a muž će joj poginuti na ratištu. Premda ju je život neprekidno zavijao u crno, bila je uvijek brižna prema svojim ilirskim prijateljima, što se vidi iz njihovih zahvalnih pisama i pjesama koje joj je posvećivao Ivan pl. Trnski, njezin vjerni prijatelj do posljednjeg dana. Umrla je u dubokoj starosti, u stanu u Opatičkoj ulici, poprištu nebrojenih susreta iliraca.

Sidonija Rubido

Mađarica je jedina žena s Bukovčeva zastora

 

Mađarska grofica Sidonija Rubido Erdody jedina je žena pripadnica ilirskog pokreta na Bukovčevom zastoru u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Rođena je u Zagrebu 7. veljače 1819. a njezin će otac, grof Karlo Dragutin Erdödy iz Beča pozvati u svoj dom proslavljenu berlinsku opernu divu Johannu Ennes koja će djevojčici držati glazbene poduke. Bila je iznimna učenica s velikim glasovnim mogućnostima, no odbila je karijeru u bečkoj operi da bi se s četrnaest godina, na užas svojih roditelja, uključila u rad iliraca.

U zagrebačkoj Streljani, koja je u to doba bila centar društvenih događanja, prva je izvela budnicu “Još Horvatszka ni propala” Ljudevita Gaja, što je njenu majku zavilo u crno te se razboljela i ubrzo umrla. Među ilircima je bila toliko popularna da se njezin lik pojavio i na igraćim kartama. Udala se za španjolskog plemića Antonia Rubida, koji je također gorljivo pristao uz ilirski preporod i sebe prozvao Hrvatom. Vrhunac glazbene slave postigla je 28. ožujka 1846., na praizvedbi prve hrvatske opere “Ljubav i zloba” Vatroslava Lisinskog u kojoj je igrala Ljubicu.

Nakon revolucionarne 1848. godine i uvođenja Bachova apsolutizma ilirski pokret se gasi. Akteri su se razmilili na sve strane i više se čak nisu ni pozdravljali. Razočarana grofica, sa suprugom Antonijem i sinovima Radoslavom i Milutinom povukla se u svoj dvorac Gornja Rijeka gdje u kratkom roku ostaje bez muža i sina Milutina. Shrvana Sidonija odjenula je crninu koju više nikada nije svukla. Umrla je 17. veljače 1884. u dobi od 65 godina.

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo