Živa Kraus, slikarica i galeristica rođena u Zagrebu, a već gotovo pola stoljeća s venecijanskom adresom gdje je, kako kaže, “stranac i gost”, ovih dana obilježava četrdesetu godišnjicu svoje kultne galerije Ikona. Svakom razgovoru za hrvatske medije pristupa s dozom opreza, a njezina beskompromisnost vidljiva je već samom pojavom i načinom na koji razgovara. To da je došla kao strankinja u Italiju početkom 70-ih godina prošlog stoljeća i da je ostala outsider često naglašava u intervjuima, kao i činjenicu da u vrijeme kada je otvorila galeriju posvećenu fotografiji ništa slično nije postojalo u gradu u Laguni.
Međutim, izložba koja se do kraja siječnja održava u Fondaciji Levi na Canalu Grande, “Memory for the Future - 40 anni di Ikona Gallery a Venezia”, pokazuje nešto sasvim drugo. Pokazuje da Živa Kraus nipošto više nije outsider. Naprotiv, da je itekako prihvaćena i cijenjena u najvišim venecijanskim kulturnim krugovima. Kao primjer dovoljno je navesti da je u povodu otvorenja izložbe Muzej Peggy Guggenheim na svom Instagram profilu čestitao rođendan Ikoni, “povijesnoj venecijanskoj galeriji pod vodstvom Žive Kraus”. Upravo je legendarna Peggy obilježila i prve godine koje je Živa Kraus provela u Veneciji kao njena asistentica. Uslijedila je suradnja s Galerijom Cavallino i konačno 1979. godine otvaranje Ikone na adresi Ponte San Moisè.
Grad u kojem je sve scena
“Nitko me nije pozvao u Veneciju, niti me tražio da radim to što radim tako da sam itekako svjesna što znači kad me nakon 40 godina grad na ovaj način uključuje u svoje bilo. Uvijek sam u onome što sam radila nastojala dati maksimum. Što god se radi, najvažnije je kako se radi i što je rezultat. Ne želim mistificirati svoj posao s obzirom na to da se bavim umjetnošću, no ako je danas pažnja usmjerena na ono što sam učinila, a živim u gradu gdje je sve scena, za mene je to veliko priznanje.”
Bila je jako iznenađena, kaže, kada joj je Giorgio Busetto, “jedna od najvažnijih ličnosti u Veneciji kad je riječ o administraciji i upravljanju ustanovama”, početkom ljeta predložio izložbu u Fondaciji Levi kako bi se obilježilo četrdeset godina njezine galerije.
“To je prvi put da me netko pozvao na jednu takvu suradnju.” Prizemni prostor palače, objašnjava, potpuno je ogoljen i ima dva prozora koji gledaju na Kanal. Nije htjela napraviti klasičnu izložbu s fotografijama jer “najlakše bi bilo izložiti fotografije autora koji čine povijest fotografije, a koje je Ikona već izložila”. Postav je zamislila kao veliku instalaciju sačinjenu od plakata, fotografija, videoprojekcija i drugih materijala koji inače prate izložbe. Instalaciju su napravili venecijanski dizajneri Elena Veronese i Simone Serlenga. “Njih dvoje su se početkom godine u Ikoni predstavili radom Flotte koji me je uvjerio da se odlučim za njihovu instalaciju i na ovoj izložbi.”
Instalacija kronološki prati povijest galerije, koja je od 2003. smještena u venecijanskom Ghettu, ali i, kako kaže Živa Kraus, “otok u otoku, vrlo važan topos u gradu”. Prvo razdoblje galerije od 1979. do 1983. godine predstavljeno je gotovo posve jednakim crnim plakatima s bijelim slovima na kojima se samo mijenjao naziv autora.
Razdoblje do 2003. godine, kada Ikona nije imala stalni prostor, prikazano je, pak, plakatima izložaba koje je Živa Kraus radila u velikim prostorima, crkvama, muzejima i palačama. U tom je razdoblju bila posvećena, među ostalim, promociji hrvatskih umjetnika te je u Magazzinima del Sale, mjestu gdje se odvija Ikonin izložbeni program od 1995. do 2007., realizirala izložbe Julija Knifera, Marina Tartaglie, Nives Kavurić Kurtović...
“Već sam 1983. godine u prvom prostoru na Ponte San Moisè pokazala Tošu Dapca, a sedamdesetih godina, 1976. i 1977., pobrinula sam se da Petar Dabac ima izložbu u Milanu, u galeriji Il Diaframma. Uvijek sam pratila i Zagreb i Hrvatsku, a jedno sam vrijeme od 1982. do 1991. bila zadužena za program galerije Sebastian. Što se tiče naših autora, prije nego što sam otvorila galeriju, radila sam za Galeriju Cavallino i kroz motovunske susrete povezala Veneciju s tadašnjom Galerijom suvremene umjetnosti, danas MSU. Prvi videoradovi Sanje Iveković, Gorana Trbuljaka i Dalibora Martinisa bili su ostvareni upravo u Motovunu i u Veneciji”, priča Živa Kraus, dodajući kako joj je bilo neopisivo drago kada je u MoMA-i u New Yorku vidjela da je prvi eksponat na izložbi Sanje Iveković njezin videorad ostvaren u Veneciji za Galeriju Cavallino.
Početkom 90-ih radi izložbu “Persona”. “Dok sam se borila da Ikona ostane na životu i radila izložbe u velikim prostorima, htjela sam učiniti nešto za naše autore. Vidjela sam da umjetnici koje mislim da treba pokazati imaju u prvom planu ljudsku figuru, personu.” Djela koja su na toj izložbi bila izložena pokrivala su vremenski raspon od 1921. do 1991. godine. Najstarija je, prisjeća se Živa Kraus, bila jedna Hermanova slika, a najnovija Veličkovićeva. Bilo je samo jedno kiparsko ime: Marija Ujević.
Otkriće Ide Barbarigo
“Ta se izložba dogodila nakon što sam od 1982. do 1991. svake godine putovala, od vlaka do autobusa, kao autorica likovnog programa galerije Sebastian koju je osnovala Ljuba Gamulin. Radila sam program za Dubrovnik, Beograd i Varaždin, dakle u tri različite galerije. U Beogradu je prostor bio u pješačkoj zoni, na glavnoj arteriji grada, u Dubrovniku se radilo o festivalskoj galeriji, a u Varaždinu je bila više komorna galerija. Program je bio jako zanimljiv i napredan čak i u svjetskim razmjerima, a galerija je imala i program dizajna.”
Uvijek je, kako ističe, u svom poslu slijedila unutarnji glas, zanimala ju je najviša vrijednost, da se djelo brani samo po sebi.
“Dogodilo bi se mnogo više da je bilo veće podrške. Mislim da sam u deset godina dok sam radila taj program, uspjela pokazati najbolje od svih generacija.”
U tom je razdoblju, od 1983. do 2003., radila i izložbe slikara iz Venecije “na koje sam grad nije toliko mislio”. Živa Kraus zaslužna je za otkriće Ide Barbarigo, venecijanske slikarice i supruge Zorana Mušiča kojoj je posvetila nekoliko izložaba. “Mušiča sam upoznala tijekom mog prvog odlaska u Pariz sasvim slučajno na jednom otvorenju. Cijeli smo život ostali u kontaktu, a radila sam mu i izložbe. Jednom mi je prilikom rekao da odem u atelje Ide Cadorin Barbarigo, a kako sam ja osoba koja reagira bez obzira na kurentne smjerove, nisam mogla ostati indiferentna kad sam vidjela njezine radove.”
S Mušičem je, kako otkriva, razgovarala uvijek na hrvatskom, iako je Slovenac. “On nije bio čovjek od velikih riječi, bio je slikar. Sve što mu se dogodilo u životu, dogodilo se jer je ostavio Zagreb, otišao u Veneciju i potom završio u Dachauu. On ne bi bio to što je da nije prošao Dachau. Bio je autentična i vrlo jednostavna osoba.”
Na izložbu stigla u gondoli
Među brojnim glasovitim ličnostima s kojima je radila i koje je susrela posebno mjesto ima Peggy Guggenheim. U Fondaciji Levi može se vidjeti plakat izložbe posvećene velikoj američkoj kolekcionarki i meceni, koju je organizirala u Ikoni u suradnji s Muzejom Solomon R. Guggenheim i Peggy Guggeneheim Collection u povodu 500. obljetnice venecijanskog Ghetta.
“Imala sam veliku sreću što sam od prvog dana svog dolaska u Veneciju mogla raditi u centru umjetnosti za umjetnost, a prva osoba za koju sam radila bila je Peggy Guggenheim. Na prvoj izložbi u Ikoni 1979. izložila sam fotografiju Gisèle Freund na kojoj su ona i Herbert Read. To je ključna fotografija jer se upravo zbog Herberta Reada Peggy Guggenheim odlučuje za muzej, a ne galeriju. Sjećam se da je na izložbu došla u gondoli s piscem Edmundom Whiteom. Tri mjeseca nakon toga je umrla.”
Danas se, smatra Živa Kraus, govori o Peggy Guggenheim posve drukčije nego prethodnih godina i priznaju joj se autorstvo i zasluge za kolekciju koju je 1970. donirala muzeju Solomon R. Guggenheim. “Prije se govorilo samo o njezinoj ekstravagantnosti, naočalama i psima. Kao da je sve to napravio netko drugi.”
A što misli o Veneciji u kontekstu umjetnosti koja se tu pokazuje recentnih godina i Bijenalu u odnosu na nekad?
“Na neki način, zbog povijesti, geografskog položaja i svega što predstavlja, kao mit i simbol, mjesto susreta Istoka i Zapada, ona je svjetionik. Danas u svijetu komunikacije, konfekcije, turizma, globalizacije, umjetnosti i kulture kao industrije Venecija je neizbježna. Svaki muzej i svatko tko postoji kao aktivnost danas želi biti predstavljen u Veneciji, i izvan Bijenala.
Ja spadam u generaciju, možda je to patetično, koju zanima original, prava izvornost, ali to je nemoguće održati izvan najviših točaka, od tržišta do muzeja. U razdoblju smo kad se zatvorila jedna epoha i otvara se novo vrijeme. To je novo vrijeme drugačije, a što će u njemu biti važno, to ćemo tek vidjeti. Danas je sigurno protagonist fotografija u svim vidovima, od filma do reprodukcije u najvišim tehničkim dostignućima”, zaključuje Živa Kraus.