ŽELJKO KRUŠLIN KRUŠKA

ŽIVOTNA ISPOVIJEST LEGENDE Prezirali su me i Jugoton i poreznici na šund, Škarica mi je rekao da 'Divno je biti nekome nešto' nikada neće biti hit!

    AUTOR:
    • Tomislav Kukec

  • OBJAVLJENO:
  • 08.02.2020. u 14:30

Boris Kovačev / CROPIX

Ovaj romantik, koji je nedavno izdao dva nova albuma, poznat je po hitovima poput ‘Divno je biti nekome nešto’, ‘Gdje je ljubav, tu si ti’, ‘Smotala si me’ i ‘Anđela’. Iza njega je 45 godina karijere koja ispočetka nije najsjajnije išla

Pjevač, ulični svirač, skladatelj, slikar, pjesnik, tenisač i rukometaš, a prije svega nepopravljivi romantik i veliki boem.

Tako bi se, u najkraćim crtama, moglo opisati Željka Krušlina Krušku, čovjeka poznatog po bezvremenim hitovima grupe Latino, poput “Divno je biti nekome nešto”, “Gdje je ljubav, tu si ti”, “Smotala si me”, “Anđela”... kojih se i danas publika itekako sjeća. Iako će iza popularnog Kruške ove godine biti čak 45 godina karijere, slava ga nije nimalo promijenila. Još je romantik koji svagdje sa sobom nosi gitaru i razmišlja u stihovima. Dokazao nam je to uoči razgovora, dok se u studiju sve pripremalo za fotografiranje. Bilo mu je dosadno sjediti na miru, pa je izvukao gitaru i zasvirao ekipi.

S Kruškom smo se našli u povodu dvaju albuma koje je koncem 2019. objavio nakon višegodišnje stanke. Hit Records izdao mu je novi album “Ljubav.com”, a Croatia Records “The Best of Collection”. Usto je dobio i pjesničku nagradu “Zvonimir Golob” za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu. Sve to svjedoči kako Kruška, iako su mu 64 godine, neumorno radi i stvara.

Davor Pongračić / CROPIX
 

Zlatni grb Zagreba

Već na prvu zanimljiv je naziv novog albuma “Ljubav.com”, koji aludira na internetske stranice.

- Htio sam se malo prišmajhlati mlađima. Pokušao sam im reći da nisam baš totalna digitalna neznalica i nepismenjaković - kroz smijeh govori dobro raspoloženi Kruška. A onda, ozbiljnije, kaže kako je u svemu i mala doza ironije jer mu se čini da je i ljubav, baš kao i sve drugo na svijetu, postala digitalizirana. Ljudi se spajaju preko internetskih servisa i aplikacija, u kafićima gledaju u mobitele umjesto da razgovaraju, i to je ta - ljubav.com.

- Ljudi danas olako izgovaraju tu riječ, bez dublje sadržajnosti - kaže Kruška čije su gotovo sve pjesme inspirirane ljubavlju, a ima ih zaista mnogo u ovih gotovo pola stoljeća bavljenja glazbom.

Sve je počelo vrlo rano, sa samo tri ili četiri godine, dok je Kruška kao sin prosvjetne radnice živio u krilu dvorca Bežanec, gdje je bio uređen učiteljski stan.

- Vječito sam hodao za tamburašima koji su svirali po svadbama i zabavama. Kad bi oni odložili gitare i tambure, ja bih ih uzimao i “svirao”, točnije raštimavao ih (smijeh). Teško je reći kako se u čovjeku pojavi impuls za glazbu, ali zanimala me sva glazba osim narodnjaka. Otac mi je još u osnovnoj školi kupio gitaru. Učio sam od starijih klinaca. A kad smo 1973. došli u Zagreb, u zgradi u kojoj smo živjeli bio je, danas pokojni, Zvonimir Stanišić. On me naučio sve o glazbi što i danas primjenjujem, od sviranja do radne etike i odnosa prema publici - prisjeća se Kruška svojih početaka. Već 1975., s 21 godinom, imao je prvi zapažen nastup i u duetu osvojio nagradu Zlatni grb Grada Zagreba.

Negdje u to vrijeme počela je i avantura koja će mu nepovratno obilježiti život. Nekoliko je godina zarađivao svirajući u brojnim europskim gradovima - od Münchena, Dortmunda i Salzburga do Rima, Venecije i Madrida. Na to ga je natjerala puka potreba.

Boem Europe

- Prijatelj mi je rekao da idem s njim na Oktoberfest u München. Rekao sam mu da ne mogu jer nemam ni dinara u džepu, ali on me nagovorio rekavši da on ima novaca. No, nakon nekoliko dana tamo rekao mi je da smo sve potrošili i da je sad moj red. Ja sam imao samo gitaru. Sjeo sam na Marienplatz, otvorio kofer za gitaru i po velikoj hladnoći počeo svirati - grčke, talijanske, španjolske, engleske pjesme, šarolik repertoar. Ljudi su se okupljali oko mene. U jednom sam trenutku vidio da mi je gitara crvena od krvi - na toj hladnoći popucale su mi jagodice i zanoktice. Ali, zaradili smo za smještaj i hranu. Da bismo tu noć imali gdje spavati, morao sam svirati. Tako je krenulo - kaže Kruška.

Mladog boema u njemu silno je privuklo sviranje na europskim ulicama. Nastavio se time baviti godinama, a kaže da je bilo dana kada bi u samo nekoliko sati u džep stavio i nekoliko stotina ondašnjih njemačkih maraka.

- To je bilo neizbrisivo iskustvo. Svim zvijezdama i zvjezdicama koje misle da su nešto postigle jednim pojavljivanjem na televiziji preporučio bih da samo tjedan dana sviraju na ulici i od toga žive. Prazan želudac najbolje ti kaže što je akustika (smijeh). Tada bi stvarno naučili što je ovaj posao kojim se žele baviti - kaže, bez dlake na jeziku, frontmen grupe Latino.

U Hrvatsku se vratio 1978. i tada je nastala ideja o grupi Latino. Te je godine napisao i svoju prvu veliku pjesmu - “Divno je biti nekome nešto”, no s njome godinama nije uspio ostvariti uspjeh, iako je danas jedna od najprodavanijih.

Davor Pongračić / CROPIX
 

Čovjek s novcem

- Urednici u diskografskim kućama redom su me odbijali. Škarica je tada bio urednik u Jugotonu, današnjem Croatia Recordsu. Ne zamjeram mu ništa, ali on naprosto tu pjesmu nije prepoznao. Rekao mi je da je kvalitetna, ali da nikada neće biti hit - prisjeća se Kruška. Trebalo mu je pet godina da snimi svoju prvu singlicu, “Pasaž”, no ni ona nije najbolje prošla. Dapače, socijalistički cenzori su mu zamjerili stih “Skupljam radni staž, prolazeći kroz pasaž”, pa mu “udarili” i porez na šund.

- Dugo, dugo je trebalo da uspijemo, čak 12 godina, da bih konačno 1993. svirao na jednoj svadbi. Prišao mi je jedan čovjek s mnogo novca i uložio veliku lovu u nas. Tražio je da na svadbi na kojoj je bio kum sviramo samo svoje stvari - “Anđelu”, “Divno je biti nekome nešto”... Ja sam to odbijao, jer te stvari tada nisu bile poznate, ali on nije htio čuti ništa drugo i morao sam pristati - sjeća se pjevač.

Dotad mu je najveći uspjeh bio što je zagrebački klub Sokol svake srijede pune tri godine bio dupkom pun - na njihovim Latino partyjima. Čekalo se, prisjeća se Kruška, u redu za ulazak u klub. On i njegov bend prvi su u hrvatsku donijeli čari latinoameričke glazbe, a godinama poslije, kaže pjevač, gotovo da nema grupe koja nije snimila neki svoj latino hit. Strelovito su rasli, do vrhunca 1995., kada ih je na Šalatu došlo poslušati čak 10 tisuća ljudi, a još nekoliko tisuća ostalo je ispred ulaza.

Pučki zabavljač

- To je bila velika satisfakcija nakon toliko godina pokušavanja. Kad sam izišao na scenu, obuzeo me strašan strah vidjevši sve te ljude. Bilo je i poslije velikih koncerata, nema sportske ili koncertne dvorane u Hrvatskoj koju nisam napunio, pa i neke stadione, ali ovaj ću pamtiti do kraja života. Svi su znali stihove pjesama, pjevali smo uglas od prvog do zadnjeg takta - kaže Kruška, koji je Šalatu nakon toga napunio još tri puta.

Danas mu, kaže, brojnost publike više nije toliko važna. Više voli intimne klupske koncerte i nastupe u kazalištima jer zna da na njih dolaze istinski zaljubljenici u njegovu glazbu.

- Ja sam, prije svega, pučki zabavljač, i to želim ostati do kraja života. Ne doživljavam taj izraz kao nešto pogrdno, nego kao nešto što malo ljudi zna i može raditi. Ljude je najlakše rasplakati, malo patetike i suza krene, a najteže ih je oraspoložiti kad nisu dobre volje, nasmijati ih. Svi mi koji se bavimo glazbom sigurno imamo neku dijagnozu, ali ja sam na svoju ponosan - kaže.

Uspjeh za uspjehom niže i njegov sin Filip, član hrvatske košarkaške reprezentacije. Kruška je i sam bio sportaš, nastupao je za jugoslavensku rukometnu reprezentaciju i igrao u državnoj ligi za RK Zagreb, a kaže kako je Filipu očinskim savjetima često pomagao u sportskoj karijeri.

Marko Todorov / CROPIX

Kruška sa sinom Filipom

 

- Znao je imati strašnih povreda. Kad mu je bilo najteže, kad je slomio nogu baš kada je sve trebalo krenuti, rekao sam mu da mora izdržati. Bog ne plaća svaki dan, ali kad plati, poželjet ćeš da još jednom prođeš sve te nedaće. Tako je i bilo, ušao je u reprezentaciju i izborio sudjelovanje na Olimpijskim igrama u Riju. Jako je dobro posložen u glavi, a to je i mene oduvijek pratilo u životu - govori ponosni otac koji je prije godinu dana postao djed - Filip i njegova supruga Iva podarili su mu unučića Luku.

Na nagovor žene

Uz glazbu, Kruška se proteklih godina bavi i slikarstvom, imao je i samostalnu izložbu, a kaže da je sve počelo na nagovor supruge, s kojom je u braku više od dva desetljeća.

- Jurio sam na tenis s dečkima, a ona me nagovorila da za školsku zadaću djetetu nacrtam jelena. Rekao sam da žurim, ali me natjerala pa sam u bijesu, u nekoliko poteza, nacrtao tog jelena. Rekla mi je da nisam normalan i da je to fenomenalno - smije se.

Od svog rada još može dobro živjeti, ali kaže da se to uvijek može promijeniti. Nikad, dodaje, ne znaš što nosi idući trenutak.

- Ženi sam rekao, ako se bilo što dogodi da više ne mogu zarađivati na ovaj način, uzet ću gitaru i idem sjesti u Oktogon. Bez ikakva srama opet ću pjevati i svirati na ulicama. Ma kakvog srama, ponosit ću se što sam tog dana zaradio svojih 50, 100 eura, a da ih nisam ikome ukrao, nego poštenim radom - zaključuje Željko Krušlin.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo