Nada Abrus glumačku karijeru počela je koncem šezdesetih kao mlada buntovnica u diplomskom filmu Lordana Zafranovića, a 50 godina rada slavi kao kurtizana u predstavi “Najstariji zanat”.
“Ja bih se voljela ogrebati za neku kintu od države za sve te godine javne službe koju sam odradila pošteno”, veli Ljiljana, moj lik u predstavi “Najstariji zanat” koja igra na sceni Kontesa. Kurtizane u predstavi, koje sebe nazivaju damama, cijeli su život čeznule za ljubavlju i brakom, a sad se bore za financijski opstanak. Moja je kurtizana jedna elitistička, stroga, zajedljiva. Nekoć je bila ljepotica, a sad su joj od klijentele ostali tek skupi nakit i pokloni - smije se Nada Abrus (68) dok tumači naslov u režiji Nine Kleflin.
U predstavi 'Najstariji zanat'
Glumica koja je otišla iz Komedije prije tri godine u službenu penziju sa 48 godina radnog staža, karijeru je započela krajem 1968. kada ju je Lordan Zafranović kao maloljetnicu izabrao za ulogu u filmu “Nedjelja” na castingu na kojemu je bilo stotinjak splitskih djevojaka.
- Godine 1968. moja je majka potpisala ugovor za rad na Zafranovićevu filmu, budući da sam ja bila maloljetnica. Blagoslovljena sam na početku karijere bila morem, zadnja scena filma bila je snimana u studenome za vrijeme jake bure u popodnevnim satima na Bačvicama. Četiri glumca na rukama su me nosili u more i podvukli pod vodu, držali smo se pod vodom za neko željezo do gušenja. Na plaži su nas čekali liječnici, s tabletama, čajevima, dekama...
Vrlo opako glumačko krštenje u vremenu kada nije bilo folirancije, i specijalnih filmskih efekata. Snimala sam također, bivajući u nekoj laganoj haljinici, na krovu jurećeg autobusa, po svim vremenskim uvjetima. Na kraju mi nikad nisu isplatili zadnji honorar - sjeća se gotovo kaskaderskih scena s početka karijere.
U glumu, prvenstveno kazalište, zaljubila se zahvaljujući teti Mariji koja je bila splitska operna pjevačica, a kućni prijatelj obitelji bio je glumac Bogdan Buljan.
- Znala sam kao dijete glumiti pred ogledalom. Iako sramežljiva djevojčica, jednom sam stala pred cijelu školu i pjevala “Prodavačicu ljubičica”. Išla sam možda u peti razred. Jednom sam u školi, sjećam se, svojevoljno bila izašla iz predstave, vršnjaci su me nervirali jer, po mojem mišljenju, nisu dovoljno dobro glumili. Pri nekakvim ishitrenim odlukama majka me kasnije u mladosti znala upozoravati i poštovala sam je.
Ukazivala bi mi uvijek na nedaće života koje bi se mogle dogoditi, ako u nečemu pretjeram. No podržavala me i njezinom odlukom ispisala sam se iz gimnazije, položivši od kuće četvrti razred, i krenula u karijeru - sjeća se glumica koja je prvih 10 godina od punoljetnosti provela kao manekenka i glumica, a sredinom 70-ih završila Akademiju dramske umjetnosti.
Krleža je vidio golu
- Mentor na Akademiji Joško Juvančić dozvolio mi je da se inkognito, i nikad u Zagrebu, bavim manekenstvom, budući da se za trajanja fakulteta u to doba nije ništa smjelo raditi. Znala sam snimati spotove za Standard konfekciju, nosila brendove bivše Jugoslavije od Nade Dimić, Vesne, Mure, Jadran tekstila, do Jugoeksporta - nabraja zaboravljene etikete glumica koja je posljednju modnu reviju odradila 1979. u New Yorku.
Još kao studentica surađivala je sa zagrebačkim HNK i sjeća se kako joj je Miroslav Krleža ušao slučajno u garderobu kada je igrala predstavu “Put u raj” redatelja Dina Radojevića.
- Energično je otvorio vrata, zatekavši me u donjem vešu. Rekoh mu, oprostite, bez odjeće sam, na što mi je on uzvratio: “Mala moja, svi smo se mi rodili goli”. Sjećam se generacije Borisa Buzančića, Tonka Lonze, Špire Guberine, Vanje Dracha, od kojih sam učila kroz mnoštvo predstava - prateći rad kolega, stvarala je svoju sigurnost na pozornici.
U Komediji je prvu ulogu, sobarice, ostvarila 1976. u predstavi “Dlakav život”, a u kazalištu na Kaptolu zaposlila se tri godine poslije.
- Moja karijera, barem što se Komedije tiče, nije u svim dekadma bila karijera velikih uloga, izuzevši razdoblje kada je direktor bio Rikard Simonelli. Velika podrška u Komediji kao mladoj glumici bile su mi Sanda Langerholz i Lela Margitić koja je, sjedeći pored mene u garderobi, odslušala moje i teške i dobre trenutke. Najdraža uloga bila mi je u predstavi “Kako se uzme” Rikarda Simonellija koji mi je bio i partner u predstavi - sjeća se.
Zahvaljujući tome što joj kasniji direktor Komedije, kako kaže, neko vrijeme nije htio davati uloge i bila je “na ledu”, počela je surađivati s Histrionima nakon što se požalila Zlatku Vitezu koji je stao na njezinu stranu.
- Rad s Histrionima donio mi je velike, lijepe uloge i iskustvo nastupa na otvorenoj sceni. Putovali smo posvuda, igrali smo “Romea i Juliju” na obali otoka Škarde, a publika je bila u čamcima privezanima jedan za drugog, kako ih ne bi odnijela morska struja. Znali smo igrati i u nekim selima - na guvnu. Mislim da je to bilo negdje oko Knina - smije se.
Nada kao djevojčica
Muzički teatar u kojem je u Komediji sudjelovala (“Gubec-beg”, “Grofica Marica”, “Spli’ski akvarel”, samo su neke od predstava) nastavila je raditi u Brausovoj Operi b.b.
- U “Veseloj udovici” u ovim godinama plešem can-can, no nemam vokalni solo, ne bih se usudila pjevati pored Lidije Horvat Dunjko. Kad je riječ o spomenutom can-canu, cijeli život sam u fizičkoj formi. Kao mlada sam se borila zadržati, a ne skinuti kilograme i jela sam što bih dohvatila. Treniram 20 godina, prvo sam dizala utege u teretani, a sad vježbam jogu.
Sport nije važan samo za gipkost, nego i za psihu. Sve negativnosti prođu te nakon treninga od sat vremena. Imam i svoj recept za dobar izgled. Nekad su mi najvažniji bili spiza, smijeh, sport i seks. Danas je na četvrtom mjestu umjesto seksa spavanje - govori o svojoj formuli koju zove “4s”.
Na prvoj liniji
Rođena je s elegancijom u pokretu, nikad ni nije išla u u manekenske škole. Na sceni su joj ponekad govorili: “prelaka si, preelagantna, spusti se”.
- Nerijetko su mi davali uloge zbog izgleda, da figuriram na sceni, ne mareći za moj talent. Režiserka površnost... U takvim momentima bitno je da se čovjek održi, sačuva glavu i uzemlji se, da ne lebdi u narcisoidnim glumačkim visinama - savjetuje kolegama.
80-ih, kad ju je mučilo nezadovoljstvo ulogama, Marino Matota pozvao ju je da rade “Školarac”.
- Dizali bismo se u pet sati da putujemo po zemlji i igramo po seoskim školama, lektiru. Sjećam se da bi mi svako jutro, kad bismo krenuli na put, Bobi Marotti poklonio čokoladicu. Za rata sam sudjelovala u kolažu Komedijinih mjuzikla s kojim smo putovali po izbjegličkim centrima, čak smo bili na prvoj liniji u Sunji. Vrlo stresan period, u kojem je teško bilo izdržati emociju publike. Igraš predstavu, a majci u gledalištu dolazi sin s fronta. Stali bismo s predstavom, plakali bismo i mi i publika. Naročito kad se pjevao zadnji broj “Jalte”. Isti program igrali smo i po Kanadi za naše ljude koji su novčano potpomagali Hrvatsku u ratu - sjeća se 90-ih.
u filmu 'Medeni mjesec'
Redatelj Zafranović, kod kojeg je ostvarila prvu filmsku ulogu, u godnama kasnije prilazio bi joj s “mala, pratim te, mala, igrat će kod mene”.
- Pedeset godina je prošlo, a još mi nije dao ulogu u novom filmu - smije se na račun neostvarenih obećanja.
Nakon uloge u “Nedjelji” po Splitu se onomad pročulo da postoji neka “lipa mala” i dobila je uskoro angažman u “Našem malom mistu” koje ove godine slavi 50 godina od nastanka; ulogu Ane Metlice, kojoj se na plesu udvara Roko Prč, odnosno Boris Dvornik.
- Pojavila sam se u pet, šest epizoda, igrala s Antunom Nalisom, Mišom Martinovićem, Borisom Dvornikom. Bila sam tada djevojčica i imala sam strašnu tremu, naročito u sceni kada mi se Boris udvarao. Kad bi se “Malo misto” nedjeljom prikazivalo, na ulici ne bi ni pasa bilo. Svi su bižali doma. U vrijeme emitiranja serije nije radila ni jedina dežurna ljekarna na splitskoj pjaci. Naši ljudi “ličili su se” “Našim malim mistom”.
Danas su iz serije među živućima pored mene jedino Miše Martinović, Milka Podrug Kokotović i Ratko Glavina - nastavlja glumica koja je u Zagrebu glumila u mnogim koprodukcijama, poput “12 žigosanih” ili “Transylvania 6-5000” gdje je igrala s Jeffom Goldblumom. Igrala je i u “Velom mistu”, u “Medenom mjesecu”, proglašenom najboljim filmom 1983., te u popularnim serijama posljednjeg desetljeća.
- Kada sam u “Kud puklo da puklo” igrala povratnicu iz Amerike koja je opljačkala vlastitu familiju, znale bi me na pijaci prodavačice zaustavljati s “ajde kupi u nas, imaš ti love, dobro si ti to tamo opljačkala, Amerikanko”. Ja bih rekla, “imam, imam, puna sam para”. U realnosti, stvarni horar od serije još mi nije bio ni stigao - simpatične su joj reakcije tzv. obične publike.
Nakon braka s uglednim novinarom, većinu života bila je samohrana majka.
- Brak je trajao godinu dana, jedan put sam probala da ne kažu u Splitu “bila bi, da si mogla” (bila bi se udala). U brizi za sina jedinca kojemu je danas 38 godina pomagala mi je vlastita majka, koja je živjela sa mnom. Moj privatni život dugo se godina svodio na boravak u kući i odlazak u teatar. A danas sam u ljubavnoj vezi na relaciji Los Angeles - Zagreb s dvije godine mlađim muškarcem. Živim punim plućima i rekla bih da su iza 50. žene opuštenije, a muškarci u grču, u potrebi za medicinskom sestrom i u poricanju da su u “menopauzi”. Ovaj moj, srećom, nije takav - priča.
u seriji 'Kud puklo da puklo'
Ptica trkačica
Koji su bili glavni frajeri glumišta onomad?
- 70-ih je to bio šarmer Boris Dvornik, a 80-ih glumac koji je bio rođen u Beogradu, a život je proveo u Zagrebu, živio je blizu Trga Republike. Radio je samo strane i domaće filmove, zvao se Slobodan Dimitrijević i umro je koncem 90-ih. Pored njega face su bile rano preminuli Dragan Milivojević, ali i Milan Štrljić iz moje generacije. A danas? Danas nam scena vapi za jednim momkom, rustikalnim, rasnim iz krša, dinarskim tipom, a kultiviziranim. Ima ih, ali samo među mladima ispod 30. Jedno razdoblje na Akademiji, na žalost, nisu marili za muški habitus na sceni - reći će o nedovoljno muževnih figura među glumcima zrelijih godina. U životu je snimila mnoge sinkronizacije.
- Bila sam Ptica trkačica, Oliva, a u animiranom filmu Luca Bessona “Arthur u zemlji Minimoya” nadsinkronizirala sam Faye Dunaway - rekla je glumica čiji su glas djeca nerijetko na ulici prepoznavala kao onaj omiljenog crtanog junaka.