DINKO KOVAČIĆ

ŽIVOTNA ISPOVIJEST NAŠEG VELIKOG ARHITEKTA, JEDNOG OD AUTORA ČUVENOG SPLITA 3 'Zgrade koje sam projektirao su žive, one su moji prijatelji...'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 07.04.2019. u 10:43

Vojko Bašić / CROPIX

“Najdraže mi je raditi u mojem rodnom gradu, u Splitu,  jer kuće poslije obilazim, postoji neka roditeljska komunikacija. U mojem životu postoji paralela: crtati kuće i graditi prijateljstva. Svaki mi je projekt donio nove prijatelje,” govori arhitekt i autor glasovitog Splita

U sklopu najvažnijeg urbanističkog poslijeratnog projekta Split 3 Dinko Kovačić je s Mihajlom Zorićem projektirao Ulicu Šime Ljubića. Ta je ulica početkom 70-ih godina osvojila sve važne nagrade: i Zagrebačkog salona, i Borbinu i Vladimira Nazora.

Način na koji su riješili masovno stanovanje oduševio je i stanovnike koji su se uselili u tu ulicu i kolege iz struke. Split 3 označio je početak gradnje čak nove trećine stambenog prostora u gradu u koji su se radi neprekidne potražnje za radnicima novi stanovnici doseljavali svakodnevno. Arhitekti i urbanisti željeli su vratiti bliskost susjeda, projektirati naselje koje će poticati druženje. Bilo je to doba odmaka od neposredne poslijeratne ubrzane gradnje i jednoličnih zgrada. Smatralo se da je ono što je dotad sagrađeno sivo, da se grade spavaonice. Split 3 pružio je novo lice arhitekture.

Kovačić je i autor hotela Bretanide u Bolu, za koji je rekao da ga je gradio tako da je zaobilazio drveće, potom zgrade Zračne luke Brač, groblja Drenova u Rijeci te mnogih građevina u Splitu, među kojima su neboderi na Gripama, Školski centar, Ekonomski fakultet, Dvornikovi dvori, šoping-centra Dalma, Osnovna škola Žrnovnica, obiteljska kuća Vučević i Vila Stupalo na Mejama.

Njegovi su se radovi našli i na velikoj izložbi koju je njujorška MoMA priredila o poslijeratnoj jugoslavenskoj arhitekturi. Prošli mu je tjedan uručena nagrada Udruženja arhitekata Hrvatske za životno djelo. Nagrade UHA-e dodijeljene su u Rijeci. Umjetnik je vozio iz Splita, a ja iz Zagreba pa smo se našli na mjestu gdje se putevi sijeku, na benzinskoj pumpi u Ravnoj Gori.

Split, 030419. Arhitekt akademik Dinko Kovacic.
Foto: Vojko Basic / CROPIX
*** Local Caption ***
Vojko Bašić / CROPIX
 

Može li arhitekt projektirati i dobru zgradu za benzinsku pumpu?

- Da. Od svakog se zadatka može napraviti dobra arhitektura, to mi je i najdraže u ovom poslu.

Koji vam je bio najneobičniji arhitektonski projekt?

- Bio je to, zapravo, jedan trenutak. Nalazio sam se u bolnici, boljeli su me bubrežni kamenci. Ušao je u sobu jedan čovjek i upitao tko je Kovačić. Javio sam se, a on mi je rekao kako bi želio da napravim skladište za Tvornicu duhana Rovinj u Splitu (komercijalno-distribucijski centar, op. a.). Već sam mislio odustati, ali on je dodao ključnu rečenicu: ‘Mi smo vas odabrali jer želimo da nam kuća bude reklama, s obzirom na to da se ne smije reklamirati duhan’. To mi je nekako čudnovato zazvonilo.

Dogovorili smo se naći za nekoliko dana kada mi bude bolje. Svaki sam svoj slobodan trenutak razmišljao o tome. Tada sam bio profesor u Zagrebu kamo sam dolazio svaki tjedan. Po gradu su bile reklame, bijeli carski pingvini uz koje je pisalo ‘Pozdrav iz Rovinja’. Vjerovao sam da je to dobra reklama. Dogovorili smo se. Nazvao sam tu kuću sretnom. Neki su me prozivali kako mogu duhan povezivati sa srećom. No, ja nisam rekao da je to kuća za sreću, nego da je kuća tijekom nastajanja imala sreću jer su zadovoljni bili svi: i investitor i izvođač i ja kao projektant.

Dobili ste puno nagrada, koliko vam znači ova za životno djelo Udruženje hrvatskih arhitekata?

- Svaka mi je nagrada koju sam dobio u životu bila poticaj da krenem dalje. No, bile su to godine kada sam bio još aktivan, kada se čovjeku čini da sve traje vječno. Ova nagrada, koja stiže dvije godine nakon što sam se oprostio od bavljenja arhitekturom, ima jedno drugo značenje, doživljava svoju pretvorbu u sjećanja.

Definitivno ste se oprostili od arhitekture?

- Arhitekturu nisam nikad radio, ja sam je živio. Nikad se nisam umorio od arhitekture, doživljavao sam samo novu radost. Svoje kuće danas osjećam kao anđele čuvare. Drago mi je što sam primio nagradu, ali ne pada mi na pamet da bih nešto novo radio, samo ako će me neka od mojih građevina trebati.

Kontaktirao me čovjek koji je kupio spomenutu zgradu nastalu za Tvornicu duhana Rovinj u Splitu i koji sada želi tu građevinu pretvoriti u hotel. Bio je ljubazan prema meni. Pomislio sam, ako ja to ne napravim, napravit će netko drugi. Pa ću, dok tuda vozim, okretati glavu, nešto će u meni režati, neko nezadovoljstvo. I zato sam pristao. Projekt je sada u fazi proširenja parcele.

Nagrada vam je uručena u Rijeci. Rekli ste više puta da su vaše kuće većinom ‘Splićanke’, no u Rijeci se nalazi groblje Drenova koje ste projektirali?

- Na taj sam projekt ponosan. Inače mi je najdraže raditi u mojem rodnom gradu, Splitu, jer kuće poslije obilazim, postoji neka roditeljska komunikacija. Groblje u Rijeci nisam vidio nakon otvorenja. U svakom slučaju, to je projekt na koji sam ponosan. S direktoricom sam ostao u dobrim odnosima. U mojem životu postoji paralela: crtati kuće i graditi prijateljstva. Svaki mi je projekt donio nove prijatelje. Gotovo da bih rekao da je najvažnije znati investitora pretvoriti u dragog čovjeka, prijatelja.

Moramo znati da se radujemo istom cilju i ako nađemo zajednički jezik, tada to prijateljstvo ostaje zauvijek. Jedan francuski pjesnik rekao je rečenicu koju ja tumačim formulom za arhitekturu: ako se vrhunci našeg neba spoje, naša će kuća dobiti krov. Točno je tako. Izgrađena radost investitora i vas se ispreplete.

No, što ako se nikako ne nađete s investitorom?

- Uvijek postoji drugi investitor.

Znači, nikad niste radili kompromise s investitorima?

- Nisam, bio sam pažljiv. Naša je struka, imamo znanje. Postoje ljudi koji imaju novca, ali ne znaju sinkronizirati kvalitetu svojih želja. Kad shvatim da nam se mišljenja razmimoilaze, odlazim. Ne mislim da imam pravo nekome prati mozak, a pogotovo se poigravati tuđim novcem, sudbinom. Ne moraju se svi uvijek složiti sa svima. Danas, nakon rekapitulacije, znam da sam napravio najbolje što sam mogao. U tim su kućama sazidana moja uvjerenja, oduševljenja. Arhitektura znači mjeriti mjeru. Neki misle da od viška glava ne boli, no itekako boli.

Kada ste dobili natječaj za riječko groblje, što vam se činilo najbitnijim u toj tipologiji?

- Prije bih odlazio na sprovode, poklonio se i prekrižio. Nakon što sam se odlučio baviti tom tipologijom, pratio sam sva događanja na sprovodu, svečani trenutak rastanka od dragog čovjeka kojemu duša ide nebu, a tijelo ostaje. Za taj se trenutak treba pripremiti, prilagoditi. Prostor sve to treba podržati, ne smije biti više nego što jest njegova bit, ne smije se šepuriti. Od prostora se očekuje da podržava i sudjeluje. To je trenutak u kojemu je zajedništvo prostora i ljudi izuzetno značajno.

Rekli ste da se takva građevina ne smije šepuriti, no postoji li trenutak kad se arhitektura smije šepuriti?

- Sada ulazimo u neku društvenu sferu. U ovom se slučaju zna što je prije, jaje ili kokoš. Prvo su događanja ljudi, a onda mi arhitekti to svojim nastojanjem, dobronamjernošću, sve to zapisujemo betonom, staklom ili drugim materijalima. Ostalo mi je u sjećanju kada su me na jednom predavanju u Parizu pitali od čega su građene moje kuće.

Prevoditeljica je bila izuzetno šarmantna, no nije mogla sakriti tako prosto pitanje. Počeo sam, potom, zbunjen nabrajati sve materijale od kojih sam gradio kuće. I onda sam, vidjevši sve mladiće i djevojke u dvorani, došao na ideju i rekao da je najvažniji materijal od kojih gradim kuće osmijeh. Prolomio se veliki aplauz, kao da sam Mišo Kovač.

Kako ste se odlučili na studij arhitekture?

- U životu su me vodili sretni slučajevi, u nesrećama koje sam doživio. Kada mi je bilo osam godina, umrla mi je majka, nisam imao braće ni sestara i osjećao sam se osamljeno. Bio sam katastrofalan đak, najgori u splitskoj gimnaziji, izbacili su me iz škole. No, jedna je profesorica, moja razrednica, pomogla posrnulom dječaku. Nakon razgovora s njom nisam bio drugi put zaredom izbačen, iako je to bila već izgledna situacija, nego sam se nekako trgnuo i uspio sam maturirati. Trenutak kada mi je stavila ruku na rame i zamolila me da joj dam obećanje da ću se popraviti, trenutak je u kojemu sam postao čovjek. Pružila mi je ruku da ne posrnem u provaliju.

Da nije bilo nje, u svojim odlučivanjima u dječaštvu brzo bih se predao. Profesori su, izuzev nje, bili agresivni prema takvim nejakim učenicima. Kada sam projektirao škole, često bih se svega toga sjetio. Primjerice, često sam se sjetio svoje profesorice pri projektiranju Školskog centra u Splitu, građevine koju bih stavio u sam vrh osobne hijerarhije. Kod svakog se projekta počne od dna i onda se kao hrčak gomila znanje. Za projekt te škole trebala je ozbiljna priprema, razgovarao sam s mnogima.

Od onih profesora koji su se žalili da su đaci divljaci brzo bih odlazio. Zamolio sam potom da mi sami đaci napišu temu ‘Moja škola’. Dobio sam tridesetak pisama, što dužih, što kraćih. Jedna je djevojčica napisala: ‘Napišite na ulazu sretno, kao rudarima na ulazu u rudnik’. Sve mi je potom postalo jasno. Nedavno se slavilo 25 godina od otvorenja te škole i pozvali su me da nešto kažem u povodu obljetnice. Taj dan je pjevala splitska pjevačica Ana Opačak, sjajno pjeva, pratio ju je i gitarist. Ptice su se raspjevale, rekla mi je poslije kako nikada nije doživjela da joj je pratnja toliko ptica.

Nakon mature odmah ste otišli na studij arhitekture?

- Prvo sam želio ići na Likovnu akademiju jer je crtanje ono što me uvijek izdvajalo. No, nisu me primili. Kako sam imao popravne, nisam stigao ništa raditi i kad su mi rekli da predam svoje crteže, nisam imao što predati. Rekao sam da mogu tamo crtati pred njima, ali nisu to uvažili. Potom sam sreo dobrog prijatelja iz razreda koji se upisivao na matematiku pa sam razmišljao da i ja to upišem iz prijateljstva.

Onda me jedan rođak upitao zašto ne upišem arhitekturu, a ja sam mu odgovorio, i tu doslovno citiram sebe: Reci ti meni što je arhitektura. Znao sam otprilike što je pojam, no nisam ulazio u suštinu. On mi je odgovorio da je to gradnja kuća i složio sam se da bih to želio. Nastavio sam, ipak, uz studij igrati nogomet, malo nogomet, malo cure, vrijeme je prolazilo.

Vjerujem da je ono što me tijekom studija protežiralo i izdvajalo ta moja likovnost. Tako sam i došao do profesora Nevena Šegvića koji me zvao kao suradnika u projektima. A Boris Magaš (autor Poljuda, op. a.) bio mi je poput one razrednice koja mi je stavila ruku na rame. Pitao me kamo ću, odgovorio sam da imam stipendiju jedne građevinske tvrtke. Magaš mi je rekao da je za mene više arhitektura. Bio je to neki stjecaj okolnosti, kao da sam kroz život podržavan nekim povjetarcem koji me gurao naprijed. Arhitektura me je dovela do oduševljenja, vrlo sam brzo znao da je to - to.

Split, 030419. Arhitekt akademik Dinko Kovacic.
Foto: Vojko Basic / CROPIX
*** Local Caption ***
Vojko Bašić / CROPIX
 

Je li Split 3 vaše prvo oduševljenje, kako ga zovete?

- Bio je to prekrasan timski rad, svi smo bili skupa, vjerovao sam da je moj dio u svemu tome bio značajan. Prvi sam put osjetio što je to otuđenost ljudi koji su sve svoje ostavili negdje daleko i došli u Split, dobili su tu stan na upotrebu. Teško su se snalazili, nastojali smo im kao arhitekti nekako olakšati taj prijelaz. Ako kupiš fen ili peglu, dobit ćeš upute na pet jezika, ali za stanove nema uputa. Trudio sam se sa svim svojim oduševljenjima da to novo ljudi prihvate.

Prvo su slovenski urbanisti napravili dobar urbanizam, onda smo imali sjajnog šefa Jozu Vojnovića, pa su splitski arhitekti dali sve od sebe. Slobode su bile goleme, na svakoj se kući prepoznaje rukopis arhitekta. Nikad nisam odvajao što je stan, kuća, pa čak i grad. U to sam vrijeme bio uvjeren da dajem doprinos stvaranju ljudskih odnosa, a to je ono što nas čini ljudima. Zanimalo me zajedništvo, želio sam odvojenost ljudi i prostora svesti na minimum.

Često kažete da vam je važno na kućama ostaviti prostor za ptice...

- Jednom je u avionu pokraj mene sjedio jedan gospodin koji me pitao jesam li ja onaj arhitekt Kovačić. Odgovorio sam da jesam. Dotad su me svi hvalili. No, on mi je rekao ‘znaš li da radiš liše kuće, da je prokleta svaka kuća koja vrapcu nije ostavila prostor’. Otad uvijek ostavljam prostor za ptice.

Ta vas je tema povezala s Vaskom Lipovcem s kojim ste znali surađivati na Ekonomskom fakultetu, ali i vašoj vikendici u Ražnju?

- Bio je divan čovjek, nadam se da će biti više njegovih javnih skulptura, da nam donesu osmijeh na lica. Kada sam otvarao vikendicu u Ražnju, donio mi je svoje skulpture ptice kao dar, njih 16 u raznim bojama. Kada se gradio Ekonomski fakultet, došao sam na gradilište, krova još nije bilo. Puhala je bura, a nebo je bilo vedro i iznad se moglo vidjeti jato bijelih ptica kako leti. Ostavio sam sve obaveze i požurio do Vaskova ateljea, ispričao sam mu što sam vidio i dogovorili smo se da na neki način fiksiramo taj trenutak. Tako su nastale ptice. Mene su ptice i odgojile, i danas živim s njima, ne buljim u televiziju, nego u ptice koje imam doma.

Koje ptice? Papige?

- Ne, njih ne razumijem. Razumijem govor nekih drugih ptica.

Niste pristajali na kompromise pri gradnji, ni loše investitore. No, kažete da su vam danas, s vremenom, neke kuće donijele tugu?

- Znalo se dogoditi da netko voli ljubičasto pa bi tako obojao balkon i objesio klimu, i eto. No, smatram da je poslije u nekim interpretacijama Split 3 zloupotrijebljen iz koristoljublja, i to je povrijedilo i mene i sve ostale splitske autore. No, u međuvremenu su moje i Zorićeve kuće izložene u njujorškome Muzeju moderne umjetnosti, MoMA-i, pod punim imenom i prezimenom. U količini jedne profesionalne tuge to mi je bila jedna ublažena tuga.

Kako se osjećate kad hodate Splitom i gledate sve svoje građevine?

- One su za mene sve žive, ja s njima mogu razgovarati. Kad prođem pokraj škole koju besprijekorno održavaju, pa razgovaram s ljudima koji tamo rade, od ravnateljice pa nadalje, sretan sam. Neboderima je bila potrebna izolacija po novim europskim standardima pa su se pomladili, doživjeli lifting, piturali se. Ma, sad su novi dečki. No, najvrednije što imam u životu, što sam dobio, jesu poštovanje i zahvalnost mojih studenata. Primjerice, kada sam se opraštao od studenata sa zagrebačkog fakulteta, zamolili su me da u amfiteatru održim predavanje za sve.

Pristao sam i kada sam došao, dočekalo me nekoliko stotina ptica izrađenih od origamija, znali su koliko volim ptice. Jednom su mi poklonili kanarinca, u znak zahvalnosti, ‘jer znamo da volite ptice’. Uspjeh za svakog ima drugo značenje, za mene je to moj žuti kanarinac. Za 80. sam rođendan pozvao mnogo ljudi, među kojima i svoje bivše studente. Darovali su mi stablo. Posadili su ga gdje se sastaju i dogovorili su se da će do kraja života zalijevati profino stablo. To je prekrasno, dirnulo me.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo