PRIČA KOJA INSPIRIRA

ŽIVOTNA PRIČA NESALOMLJIVE SPLIĆANKE Sve je nadmudrila... U 74. godini, u jeku borbe s rakom, postala je slikarica, a izložbu posvećuje pokojnom unuku

    AUTOR:
    • Mirela Goreta

  • OBJAVLJENO:
  • 28.05.2019. u 10:38

Split,210519.
Slikarica Lejla Kovacic pocela je slikati tek kad je otisla u mirovinu i nakon sto se borila sa teskom bolescu. Uskoro otvara svoju prvu izlozbu.
Foto: Josko Supic / Cropix
Joško Šupić / CROPIX

Lejla Kovačić

 

Sve dok nije napunila 69 godina, Splićanka Lejla Kovačić nije uzela kist u ruke, izuzmu li se sati likovnog u osnovnoj školi. No, kad joj je, na korak do 70. rođendana - u onom životnom razdoblju kad bi trebala uživati u zasluženoj mirovini, unucima i praunucima - dijagnosticiran karcinom na dojci, spoznala je da joj je život nametnuo još jedan izazov, piše Slobodna Dalmacija.

Ta je 76-godišnja inženjerka geodezije, koja je cijeli radni vijek provela u Hrvatskom hidrografskom institutu baveći se u odsjeku kartografije izradom pomorskih karti, odlučila, dakako uz medicinu, protiv karcinoma boriti se kistom i bojama.

Sve što je naslikala u proteklih sedam godina otkako se hrva s teškom bolešću (rak se nastanio i na kostima) predstavit će na svojoj prvoj izložbi, nazvanoj “Nikino more ljubavi” u splitskom restoranu “Šumica” 29. svibnja s početkom u 20 sati.

U emotivnoj večeri posvećenoj tragično preminulom unuku, okružena rodbinom i prijateljima, Lejla će s više od trideset slika, kroz vizure dalmatinskog krajobraza, kvrgavih maslina, uznositih Dalmatinki u jematvi... i njezine neizbježne inspiracije - mora, iskazati koliko, usprkos svim nedaćama (prije tri godine postala je i udovica), voli život.

Unuci i praunuci

- U mirovinu sam otišla u 65. godini i onda još četiri godine radila na ugovor o djelu, u tom sam razdoblju oformila Pomorski muzej. Razboljela sam se iste godine kad sam definitivno prestala raditi – priča krhka, ali energična Lejla.

- Operirala sam karcinom dojke, oporavila se i nalazi su tada bili dobri da bi se nakon četiri godine ukazale metastaze na plućima i kostima. Pluća su mi liječnici lipo, dobro i brzo sanirali, ali su na kostima ostale metastaze.

Kad sam se prvi put operirala, a inače sam po prirodi aktivan tip, tražila sam nešto čime bih se okupirala. Sin i kći već su oformili svoje obitelji, imam četvero unučadi i petero praunučadi...

Split,210519.
Slikarica Lejla Kovacic pocela je slikati tek kad je otisla u mirovinu i nakon sto se borila sa teskom bolescu. Uskoro otvara svoju prvu izlozbu.
Foto: Josko Supic / Cropix
Joško Šupić / CROPIX
 

Upisala sam slikarstvo kod kod prof. Tihomira Bašića u njegovom Art-klubu. Učinilo mi se zgodno, pa sam počela dvaput tjedno odlaziti na satove - prisjeća se Lejla svojih početaka u poznatoj splitskoj likovnoj radionici akademskog slikara i likovnog pedagoga, namijenjenoj polaznicima svih uzrasta.

Pohađaju je i djeca i odrasli, mladi koji se pripremaju za akademiju, talentirani entuzijasti poput Lejle...

Brzo je, veli, prof. Bašić vidio da u njoj ima potencijala, poticao je da se razvija i uči što je, nakon petogodišnje edukacije u slikarstvu, 8. lipnja 2017. rezultiralo diplomom kojom je, uz puno odricanja i paralelnu borbu s bolešću, stekla sposobnost samostalnog slikanja.

Žene s kišobranom

- Budući da su me boljele kosti, nisam mogla sjediti, ali bih isto odlazila u Art-klub. Sat vremena, sat. Bez obzira na bol bilo mi je lakše odlaziti na satove slikanja nego sjediti doma i buljiti u televiziju. Otišla bih na kemoterapiju, a poslije toga na crtanje. Koliko god mi je bilo loše, išla bih. Baš me je obuzelo...

Bilo je to nešto što me je ispunjavalo kako ne bih mislila na ono ružno što mi se događa. Izvuklo me to iz svega, zanijela bih se slikajući dok me ne bi počele boljeti kosti. Kosti bole, ali umočiš kist u boju i ideš dalje – vedro će Lejla. Prošla je sve faze liječenja – lijekove, zračenja, kemoterapije.

Bolest je sad pod kontrolom, a njezina liječnica traži neki novi lijek koji bi joj pomogao. No, nesalomljiva Splićanka ne želi previše o bolesti, optimizam je njezina opcija, pa brzo prebacuje priču na svoju ljubav prema likovnom izrazu.

- Najprije sam počela raditi u olovci, pa karbon, pastele, uljane i suhe boje, da bih kasnije prešla na temperu, akril... U posljednje vrijeme uglavnom radim ulje ili akril, a najviše mi se sviđa raditi s temperom. Nedavno sam naslikala Sv. Duju, pa bih sad malo prešla na starine, prizore poput onih iz splitskog Varoša ili Geta. Dragi su mi i motivi visokih žena s kišobranom ili suncobranom.

Volim život, dosta sam slobodna u izrazu, a i prof. Bašić je poticajan, neprestano nas gura dalje. Stalno mi govori: ”Ništa se ti ne brigaj, ja sam tu”. I stalno potiče: ”Ajde sad ovako, ajde još”. Ulijeva sigurnost, a kad je zadovoljan kaže: ”Odlično”. Ne bojim se boja, ali mi ne leži apstrakcija.

Volim da, kad netko gleda neku moju sliku, nešto i vidi, da ga ona ispuni, a ne da nagađa što je pjesnik htio reći – rezonira Lejla nad čije se lice, u jednom trenutku, dok pričamo o njezinoj slikarskoj strasti, nadvija sjena. Izložba “Nikino more ljubavi” za Splićanku je puno više od predstavljanja vlastitog talenta.

Split,210519.
Slikarica Lejla Kovacic pocela je slikati tek kad je otisla u mirovinu i nakon sto se borila sa teskom bolescu. Uskoro otvara svoju prvu izlozbu.
Foto: Josko Supic / Cropix
Joško Šupić / CROPIX
 

Još malo...

- Niko je moj unuk, posvećujem mu je zbog ljubavi koju osjećam i kroz koju on živi s nama. Imao je 16 godina, poginuo je prije deset godina u prometnoj nesreći, vozeći motocikl. Zato će u katalogu izložbe “Nikino more ljubavi” pisati: ”...jer ja sam vjetar i zvijezda što sjaji s neba, jer ja živim kroz živote mojih dragih”.

Bit će to prilika da se malo svi skupimo, rodbina i prijatelji, i bit će veselo. Neće to biti sprovod... - niz Lejline obraze kotrljaju se krupne suze. I ne pokušava ih zaustaviti...

- Tko zna hoću li ja više ikada napraviti izložbu?! Svi me pitaju hoće li izložba biti prodajna, a ja im kažem da ne mogu prodavati slike. Svima sam ih poklonila... A ako još netko bude navaljivao u stilu ”daj mi, daj mi", a što ću?! Dat ću. Svima sam mojima rekla da izaberu još po jednu sliku. A što... Evo još malo, pa odoh ja – blago se osmjehnula Lejla.

Joga, nordijsko hodanje...

Lejla dva puta tjedno vježba jogu u školi Happiness Split, a prakticira i nordijsko hodanje na Marjanu s trenerom, kineziologom Tomislavom Tabakom.

- Energija daje život, treba i tijelo duh i dovest u red – kaže Lejla za Slobodnu, napominjući da je zbog bolesti pohađala i tečaj disanja jer pravilno disanje olakšava bol.

Stiže i druga slikarska diploma

- Na koncu svake godine svi polaznici Art-kluba s po jednom slikom sudjeluju u zajedničkoj izložbi. Ja sam već nakon godinu dana predstavila svoju prvu sliku – ponosno će Lejla. Još uvijek se educira, sad je opet, na kraju sedme školske godine u slikarskoj izobrazbi, očekuje je nova diploma. Art-klub je njezino utočište, a slikanje katarza.

- Mi tamo i crtamo i pričamo, raspravljamo o raznim temama. Kao ono kad dođete doma, a ne u školu. Imamo i dvije liječnice, pa onda pričamo i o bolesti. Ma o svemu – filmovima, kazalištu, internetu... Atmosfera je super. Profesor mi uvijek govori: ”Umjesto da dođete ovdje i kukate, plačete, vi nas zabavljate”.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo