ŽIVOT AKADEMIKA

ŽIVOTNA PRIČA ZVONKA KUSIĆA 'Tajna je uspjeha nekad raditi i ono što se ne voli najviše da bi se napravilo nešto veliko... '

Zagreb, 010319.
Akademik Zvonko Kusic, fotografiran u HAZU.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

 

Životna priča akademika Zvonka Kusića, donedavnog predsjednika HAZU koji je na toj dužnosti bio punih osam godina, najbolji je dokaz one stare priče o “američkom snu”, kada se krene gotovo ni od čega i dođe do samog vrha. Njegov otac s dvadeset godina, davne 1928., otišao je kao rudar u Liège u Belgiju i spuštao se u jamu, da bi mu roditelji koji su kasnije bili i kolonisti i živjeli u Inđiji kod Rume u Srijemu došli u Zagreb, doslovno bez ičega.

I upravo tu, u Tkalčićevoj ulici, počeo je životni put dr. Kusića, danas svjetski poznatog znanstvenika koji se bavi prevencijom i terapijom bolesti štitnjače, a usavršavao se i predavao na uglednim sveučilištima i medicinskim ustanovama kao što su Guy’s Hospital, Michigan University, Ann Arbor, Mayo Clinic Endocrine Course i Cornell University. Danas, kao i na samom početku kada je radio kao mladi liječnik, dr. Kusić ustaje u samu zoru, a novinarima naviklima na dugo spavanje gotovo je neugodno i napisati da je to najčešće pet sati.

Zahvala i slijeva i Zdesna

Nakon dva Akademijina mandata možda su mu najdraže riječi zahvale koje su mu uputili i “lijevi” i “desni”, oni s jednog i drugog političkog pola jer, kako kaže, to je i najbolji dokaz da je Akademija ostala pošteđena politike i u vremenima u kojima se politika miješa u sve i svašta. “HAZU se doista percipira kao neovisnu, nepristranu i autonomnu instituciju, i to mi je na kraju mog predsjedničkog mandata izuzetno drago. Institucija smo svih građana, ideološki nepristrani, prije svega protiv bilo kakvih podjela”, kaže akademik Kusić u velikom razgovoru za Nedjeljni Jutarnji.

Teško je i nabrojati što je sve akademik Kusić radio, od toga da je bio dekan Medicinskog fakulteta, predstojnik Klinike za onkologiju i nuklearnu medicinu i ravnatelj Kliničke bolnice Sestre milosrdnice, do predsjedanja brojnim stručnim udruženjima. Međutim, uvijek spominje da je pomak njegove obitelji bio veći od njegova i da bez toga ne bi mogao ni ostvariti tako reprezentativnu liječničku karijeru. “Koje je samo to vrijeme bilo kada je moj otac došao kao rudar u Belgiju, jer je samo dvije godine ranije krenula željeznica od Zagreba do Splita. I danas mi je nezamislivo što su sve morali proći moji roditelji da bi na kraju došli za vrijeme rata u Zagreb.”

Život u Tkalčićevoj bio je u to vrijeme više nego buran, svaki dan su dolazili policajci i Hitna pomoć. “Bio je to zagrebački Soho u kojem su se muvali razni ljudi, zadržavali oko tržnice, stvarali nerede i tučnjave. Sve je bilo puno života, od jutra do večeri.” Prisjeća se akademik kako je pohađao osnovnu školu na Zvjezdarnici, a poslije je obitelj sagradila kuću u Kustošiji na Črnomercu. “Išao sam i dalje u Gornjogradsku gimnaziju i moram reći da sam se u odnosu na roditelje, koji su s pinklecom došli u Zagreb, osjećao dobro. Ništa mi nije nedostajalo, mogao sam i kao mlad čovjek uživati u životu. Bez svega što je prošla moja obitelj to bi bilo nemoguće.”

Kada govori o gimnazijskim danima, dr. Kusić tvrdi da je taj start u životu izuzetno važan. Pokazalo se da je obrazovanje koje je stekao u Zagrebu bilo odlično, bolje nego ono koje su stjecali ljudi u nekim svjetskim metropolama. “Kada sam počeo putovati po svijetu, usavršavao sam i strane jezike, u Londonu engleski prije nego što sam išao u New York. Upisao sam ljetnu školu koju je vodio jedan Talijan, a u njoj su bili mladi ljudi iz cijeloga svijeta, mnogi i jako bogati, kao jedan Japanac koji je imao i svog šofera. Vježbali smo konverzaciju, a pokazalo se da o povijesti i zemljopisu znam više nego drugi. To sam znanje pokupio baš u Zagrebu, u mojoj gimnaziji, a nisu ga imali oni koji su završili prestižne škole.”

Zaustavljena reforma

Još uvijek Kusić govori s velikom nostalgijom o “svojoj Tkalči”, ulici koja je danas glavna žila kucavica turističkog Zagreba. Živi na Novoj Vesi, upravo u blizini svih onih mjesta koje su mu označile mladost. “Stari je Zagreb imao svoje čari, sjećam se kada sam bio na stažu kod jednog liječnika na Malom placu, na Radničkom dolu, išao sam u kućne posjete kod ruskih grofica jer je još bilo plemstva.”

Nikada kao mladić Zvonko Kusić nije razmišljao da će postati liječnik, više ga je vukla elektrotehnika jer je u školi bio odličan u matematici. Oni koji ga znaju kažu da je sistematski pristupao inače svakom poslu, kada bi mu se dao neki zadatak on bi ga odradio, volio to ili ne. “Slušam kako se danas neki žale na lošu sudbinu, okrivljuju druge, a trebaju samo biti ustrajni u svom poslu. Tajna je uspjeha raditi i ono što se uvijek ne voli najviše ili, da bi se napravilo nešto veliko, treba proći i put kada se radi ono što vam nije posve drago.”

Kaže da je hrvatski studij medicine dosta konzervativan, prenesen iz Beča gdje se žestoko učila anatomija, kemija. Postojala je teza da fizika, kemija i biologija ne trebaju toliko doktorima i kao dekan krenuo je u reformu. “Formirao sam što drugo nego famozno povjerenstvo. Jednog dana spuštao sam se sa Šalate i sretnem jednog čovjeka koji mi kaže ‘pa kakve vi to gluposti radite’. Kada sam mu iznio sve te teze kako fizika ili kemija u toj količini ne trebaju, jer ‘što će to doktorima’, odgovorio mi je ‘pa ne obrazujete vi tehničare, već vrhunske intelektualce’. Kada mi je rekao tu ključnu misao, zaustavio sam reformu. To je i jedan od odgovora zašto liječnici mogu sve raditi, svugdje se snaći, pa i u politici, jer se temeljito obrazovanje uvijek isplati.”

Školovanje u inozemstvu bilo je za profesora Kusića presudno, tamo je stekao dodatno znanje. Posebno se to odnosi na školovanje u Velikoj Britaniji i Americi, a praksa koju je stekao u velikim svjetskim centrima bila je nešto dragocjeno za njegovu karijeru. “Obožavam Ameriku i baš tu priču o ‘američkom snu’. Ako si sposoban, talentiran i hoćeš raditi u Americi, sigurno ćeš uspjeti.” Prisjeća se da je dobio dojam da se tamo, “preko bare”, liječnike vrbuje kao vrhunske sportaše, nude im se dobri uvjeti čim se osjeti da je netko iznad prosjeka. “A u Americi, kao i svugdje, bez mukotrpnog, dugotrajnog i sustavnog rada nema napretka. Možda to nekome zvuči i kao fraza, ali to je puna istina.” Kusić kaže da su mu dok je bio mlađi neki pomalo zamjerali da je previše autoritaran, a sve se svodilo na to da je cijeli život bio pristaša rada i discipline, koliko god to nekima gordo zvučalo. Dr. Kusić uvijek ističe utjecaj svojih učitelja, od Nikše Allegrettija, profesora Spaventija i Šimonovića koji su svi imali veliku radnu energiju. “Vidite, kada danas negdje govorim, svi prvo pitaju da ne bude ranije od devet sati. Kada sam prvi put bio u Americi, zbog natrpanosti programa na jednom kongresu ubačen je i termin u šest ujutro. Prvo sam mislio da je to greška, a dvorana je u šest sati bila potpuno puna i jedva sam našao mjesto. Mi smo zaprepašteni kako Amerikanci puno rade, a Japanci opet misle da oni rade premalo. Ali u Americi se definitivno radi više nego u cijeloj Europi.”

Iskorijenjena gušavost

Cijelu znanstvenu karijeru Zvonko Kusić posvetio je borbi protiv raka, a na njegov je poticaj 1996. godine povišeno jodiranje soli i time iskorijenjena gušavost u Hrvatskoj. Često se susretao s teško bolesnim ljudima, a sve to ostavi trag i na liječniku. Bio je svjedok da mnogi posegnu i za alternativom, pa i oni iz redova liječnika. Važan je prije svega odnos liječnika i pacijenta i uvijek je puno bolji ishod ako pacijent vjeruje svom doktoru. “Optimizam je vrlo važan, a kada njega nema, onda su i odškrinuta vrata raznim alternativama i alternativcima koji se više bave čovjekom nego njegovom bolešću.” Za univerzalni lijek protiv raka nema nade, tvrdi akademik Kusić. “To je nemoguće, to su iluzije. Čitamo o svemoćnim lijekovima, ali oni ne postoje. Treba ljudima to otvoreno reći, jer ne postoje tajni lijekovi koji će napraviti čudo.”

Kada je pokojni akademik Boris Kamenar predložio dr. Kusića, koji je bio tajnik Razreda za medicinske znanosti, za predsjednika Akademije, bio je to početak još jedne karijere, one na čelu HAZU. Nije uvijek bilo lako, jer su jedni zamjerali da se akademici ne izjašnjavaju dovoljno o problemima u društvu, drugi da je HAZU neaktivan, dok je Kusić dokazivao sasvim suprotno. “Mi se nismo nikada izjašnjavali o svjetonazorima jer to nije znanstvena kategorija nego afektivna. Mnogi su od nas tražili da arbitriramo, ali Akademija to ne smije, ona se ne može postaviti na jednu stranu. To ne radi ni jedna druga akademija u svijetu.”

Kusić voli reći da HAZU od osnutka dijeli sudbinu Hrvatske, a ponosan je što se baš u njegova dva mandata otvorila prema javnosti. U osam godina je održano 3000 različitih događaja, a njeni su članovi objavili više od 1700 publikacija, dok je Zaklada HAZU financirala 1348 projekata. “Hrvatska akademija proteklih osam godina dala je izjave za javnost o važnim temama, npr. izjave o znanju, o izradi prijedloga cjelovite kurikularne reforme, o rješavanju graničnog pitanja sa Slovenijom, o presudama Haaškog tribunala, o žrtvama holokausta, o presizanjima srpske filologije i druge.”

Dr. Kusić je svjestan da u današnje vrijeme relativizacije svih vrednota nije lako promovirati ozbiljne stvari kao što je rad Akademije. Često zna reći da je kod nas previše destrukcije i negativne energije i da samozatajan uporan rad, koji dugoročno donosi rezultate, nije na cijeni. Akademija je važna jer simbolizira jedinstvo nacije i Kusić često kaže da u Akademiji postoji samo jedna Hrvatska. “U našem društvu prevladava uporno traženje krivaca, a ne traženje rješenja. U te bolesne svađe želi se uvući i Akademija, ali ona tome uspješno odolijeva”, tvrdi.

Važnost društvenog optimizma

Od 1. siječnja kako je predsjednik HAZU postao akademik Velimir Neidhardt, na čelo Upravnog odbora Zaklade HAZU imenovan je Zvonko Kusić, zamijenivši poznatog arhitekta koji je uspješno vodio Zakladu dvadeset godina. “To je jedna od najbolje organiziranih zaklada u Hrvatskoj koja godišnje podupire oko 150 do 200 projekata koji obuhvaćaju izdavačke djelatnosti na području znanosti i umjetnosti, organiziranje znanstvenih skupova, razvijanje znanstveno-istraživačkog i umjetničkog rada te otkup umjetnina. Siguran sam da je Akademija izborom nove uprave u sigurnim rukama i vodi je sjajna ekipa na čelu s Neidhardto, a tu su i akademici Davor Miličić, Frano Parać, Dario Vretenar.” Jednu posebno osjetljivu zadaću akademik Kusić je imao pri samom kraju predsjedanja Akademijom.

Bio je izabran za predsjednika Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima koje se trebalo odrediti, između ostalog, o pokliču “Za dom spremni” i crvenoj zvijezdi. “Bez kvalitetnog suočavanja s prošlošću nema rekoncilijacije, a bez toga nema ni budućnosti. Tekst preporuka Vijeća je uravnotežen, objektivan i služi kao dobra platforma za prevladavanje ideoloških podjela.”

O napadima na odluke Vijeća Kusić kaže da ih izriču oni koji tekst najčešće nisu ni pročitali. “Jedan političar mi je priznao da preporuke mora napadati iz principa. Preporuke Vijeća su prihvatljive za većinu građana Hrvatske i sužavaju prostor za daljnju antagonizaciju u društvu”.

Svog životnog poziva, medicine, Kusić se nije odrekao ni danas i radi u poliklinici Aviva, najstarijoj takvoj instituciji na ovim prostorima. A kada ga se pita mogu li se neki postulati iz medicine primijeniti i na društvo u kojem živimo, Kusić kaže: “Društveni optimizam mora postojati. Vratio bih se na onaj odnos pacijenta i doktora kod kojeg mora postojati optimizam da bi se postigao najbolji učinak u liječenju. Optimizam je jako važan i za trenutak u kojem živimo”.

Opširnije


Izdvajamo