TOMISLAV PUŠKARIĆ

ŽIVOTNI ZAOKRET INFORMATIČARA U MUP-u Ostavio sve u Hrvatskoj i odlučio otići u Amazonu: 'Kada sam odlazio, majka me od žalosti nije mogla ispratiti'

    AUTOR:
    • Mario Pušić

  • OBJAVLJENO:
  • 03.11.2019. u 23:09

Tomislav Puškarić

 

Da su putovi Gospodnji čudni, jesu, a kada čovjek još k tome prepusti srcu da ga njima vodi, onda se događaju stvari baš onakve kakva se dogodila 39-godišnjem Tomislavu Puškariću. Bilo je zanimljivih nestašluka u njegovoj dječačkoj, a onda i u mladenačkoj dobi, zbog loših ocjena i jedinice iz informatike ponavljao je prvi razred srednje škole, a opet završio je višu informatičku školu i postao odličan stručnjak te je svojedobno radio u MUP-u. Danas je redovnik salezijanac koji u Španjolskoj čeka vizu za Venezuelu gdje će u prašumi uskoro obavljati svoju prvu misiju.  Zanimljivo, u Amazoniju odlazi baš u trenutku kada je u Vatikanu završila Sinoda o Amazoniji na kojoj se raspravljalo o novom licu Crkve na tom području. Ovu priču počeli smo prije dva tjedna dok je Tomislav još bio u Rimu odakle je putovao u Španjolsku, ali za njezin pravi početak moramo se vratiti nekoliko desetljeća unatrag, u njegovu rodnu Dugu Resu.

U to vrijeme djeci tehnologija nije bila dostupna kao danas, dobrim dijelom i zato što nije postojala ova današnja sofisticirana. No, Tomislav je prilično dobro baratao stvarima koje su njegovim vršnjacima bile nepojmljive, ne zanemarujući pritom klasične dječje igre, veranje po drveću, gradnju kućica u šumi i vožnju biciklom. Poseban je interes imao za elektroniku i radioamaterstvo, sa svojim susjedom Ivom Protulipcem često je, kaže nam, izvodio eksperimente. Tako su jednom montirali motor na antenu i zakretali je preko daljinskog upravljača. Jednom je probušio krov na tavanu kako bi mogao postaviti svoju novu antenu koja je imala dobar domet, no nikako nije mogao doskočiti problemu curenja vode, koje bi se dogodilo tijekom svake kiše. Nije tajio da je još kao osnovnoškolac razmišljao o odlasku u sjemenište, jer je tako rekao i svojim ukućanima, no godine koje su uslijedile uvjerit će ih da je to tada bio samo njegov hir, a tako je mislio i sam. Upisao je elektrotehničku školu, no ipak je završio kao elektromehaničar.

Radio u veleprodaji

- Popustio sam u učenju i program mi se tada činio dosta težak. Išao sam na instrukcije i mislio da uopće nisam sposoban završiti školu. Na kraju sam dignuo ruke od svega i prepustio da sve ide svojim putem. Imao sam zaključene tri negativne ocjene: iz matematike, elektrotehnike i informatike. No, napravio sam još nešto nezrelo, nepromišljeno i nemoralno, a sve to me dodatno obeshrabrilo. Tijekom te godine školovanja znao sam lagati profesorima. Kada bi neki profesori podijelili učenicima ispravljene testove, tražili bi od nas da kažemo koju smo ocjenu dobili kako bi sebi skratili posao pri upisivanju u imenik. Ja sam više puta lagao o ocjeni sve dok me jedan profesor nije uhvatio. To je upisao u imenik kao napomenu. Nikada u životu nisam osjećao toliki sram kao tada. To se pročulo po školi, a jedan me je profesor zbog toga na svaki svoj sat selio iz stražnje u prvu klupu. Sve to bilo mi je previše i zato sam promijenio smjer - priča nam Tomislav koji je ipak uspješno završio elektromehaničarsku školu, a potom diplomirao na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu.

Odslužio je vojsku gdje je također bio informatičar. Nije dugo čekao na posao, i to u struci. Pozvao ga je Vinko Rubinić, vlasnik tvrtke kod kojega je tijekom školovanja obavljao praksu. Tamo je skoro sedam godina radio u servisu računala i informatičke opreme, u maloprodaji i veleprodaji te na održavanju mreža, pisača i fotokopirnih uređaja. To je ujedno bilo razdoblje u kojem se vratio Crkvi, slušajući glas koji mu je, kaže, sve vrijeme potiho govorio da se mora vratiti, ali elektronika i informatika nije prestajala biti njegova strast.

Tada je još maštao o tome da zasnuje obitelj, no nije naišla ona prava.

- Bilo je simpatija, no nikada nisam imao djevojku u pravom smislu riječi. Imao sam dobru plaću, dobar posao i već riješeno stambeno pitanje. Tako sam jednog dana zamolio Boga da mi pomogne na način da mi providi jednu djevojku kako bih vidio je li to za mene ili nije. Ubrzo nakon toga zagledao sam se u jednu djevojku koja je cijelo vrijeme bila blizu mene, no ja je nisam zamjećivao jer je bila dosta mlađa, no kako smo često bili zajedno ona mi se počela sve više sviđati. Često me je znala zbunjivati, pa nisam više znao želi li biti sa mnom ili to ne želi, pa sam je jasno upitao. Odgovorila mi je: ‘Možda?. Ubrzo su uslijedili neki problemi u njezinoj obitelji pa se morala preseliti dalje i tako smo izgubili kontakt, a u međuvremenu se zaljubila i udala - kaže Tomislav. Priznaje da je to za njega bilo teško razdoblje, ali je zahvalan Bogu jer ga je učvrstio u njegovu pozivu te je počeo sve više uviđati da ga poziva na nešto više i da ima povjerenje u njegovu ljubav.

Obitelj je naslućivala borbu koja se u njemu događala, ali Tomislav je već napunio tridesetu godinu pa nisu očekivali da bi netko u toj dobi išao studirati filozofiju i teologiju.

- U 33. godini krenuo sam na susrete na bogosloviju, kod franjevaca, isusovaca i salezijanaca jer to je bila godina propitkivanja. Znao sam da trebam nekamo ići, samo nisam znao kamo. Iako sam znao da neće biti lako, unutarnji glas mi je govorio da se ne moram bojati i da budem uporan. To je bilo najteže razdoblje za mene jer sam osjetio kako se đavao bori svim sredstvima da odustanem. Znao je gdje sam najslabiji pa je najviše udarao po mojoj obitelji - uvjeren je Tomislav jer su se u obitelji, kaže, počele događati iznenadne bolesti njemu dragim ljudima baš kada im je odlučio reći da želi u aspirantat.

- Kada sam odlazio, majka me od žalosti nije mogla ispratiti. Brat je izašao iz bolnice jer je vidio da mu liječnici ne pomažu. Naime, primio je 14 injekcija u oko i na kraju se ustanovilo da su mu davali pogrešnu terapiju. Tako su me otac i brat autom odvezli u Podsused. Majku smo ostavili kod jedne njezine prijateljice koja joj je puno pomogla u tim danima. Bio je to jako tmuran dan i padala je kiša, a dan prije jako je grmjelo, činilo mi se kao da je i priroda podivljala - prisjeća se Tomislav.

Robert de Niro i misija

Na jednom hodočašću u Mariji Bistrici slušao je patera Ika Mandurića koji je imao svoje svjedočanstvo o tome kako je ušao u zajednicu isusovaca, što ga je, navodi, dirnulo i još više ohrabrilo. Poslije je obavio ispovijed i više nikada nije pomislio da napusti zajednicu. Nakon prednovicijata u Podsusedu to je nastavio u Italiji, a u Rimu je upisao studij filozofije na Papinskom salezijanskom sveučilištu (Università Pontificia Salesiana).

- Majka me nazvala ove godine u veljači i rekla mi prvi put nakon četiri godine: ‘Znaš da sam ipak zadovoljna što si izabrao ovaj put. Ako se tu osjećaš sretnim, onda sam i ja sretna’.

No, obitelji je trebao priopćiti još jednu svoju odluku - da želi ići u misiju. U početku je mislio da je potrebno završiti početnu formaciju te da može ići tek poslije ređenja za svećenika ili poslije doživotnih zavjeta, ali, na njegovu sreću, nije bilo tako.

- Jedan od najboljih filmova koje sam gledao i koji su pozitivno djelovali na mene bila je ‘Misija’ s Robertom De Nirom. Gledao sam ga kada sam imao oko 25 godina na preporuku časne sestre Franciszke Kwiatkowske iz Poljske koja je bila u mojoj župi. Preko Crkve sam bio član crkvenog pokreta neokatekumena koji je posebice posvećivao pažnju misijama. Tako sam putovao i upoznao puno misionara, a s nekima sam još u kontaktu. Jednostavno, boraveći s njima, slušajući iskustva, teškoće i radosne trenutke, sve mi je više rasla ta želja i nekako sam otkrio da u meni postoji još jedan poziv. Znao sam se pitati zašto ti ljudi idu u nepoznato, što ih tjera, bježe li možda od sebe ili od okoline? Jesu li željni avanture i ne radi li se možda ipak o nekom fanatizmu? Iako se nisam smatrao posebno intelektualno nadarenim ni fizički spremnim, osjećao sam da je to put kojim trebam ići. Kad god bih o tome razmišljao, u meni su se budile emocije koje su mi davale još više motivacije i ispunjavale me radošću - kaže Tomislav.

 

Veseli ga što vijest o misionarstvu nije toliko uzdrmala njegove bližnje kao ona prva, pogotovo što mu je majka tada, očito sluteći nešto, kazala: ‘Nemoj slučajno ići u neke misije’.

- Uz odobrenje poglavara napisao sam pismo vrhovnom poglavaru salezijanske družbe, don Ángelu Fernándezu Artimeu, da želim ići u misiju ‘ad gentes, ad exteros i ad vitam’. To pismo poslao sam mu na blagdan Bezgrešnog začeća Marijina i ubrzo nakon toga došao u posjet obitelji povodom Božića. Najteže mi je bilo reći im da želim postati redovnik salezijanac. U ožujku sam dobio odgovor vrhovne kuće da ću biti pripušten sljedećoj misionarskoj ekspediciji, no još nisam znao kamo će me poslati. Prvi kojega sam obavijestio bio je ravnatelj moje kuće u Rimu, don Pejo Orkić. Provincijal u Hrvatskoj don Tihomir Šutalo je već znao i obavijestio je ostalu braću, ja sam javio svojem župniku, velečasnom Branku Riseku, u Dugoj Resi, a onda sam obavijestio roditelje koji isprva nisu znali kako bi reagirali, no s vremenom su se počeli zabrinjavati. Majka me nazvala u travnju ove godine i rekla: ‘Pazi samo da te ne pošalju u Venezuelu’. Ja sam je tješio da se ne brine i da će sve biti dobro. Kad ono, u lipnju stiže odgovor vrhovne kuće da ću biti poslan u Venezuelu, i to u saveznu državu Amazonas. Obitelji je opet bilo jako teško zato što idem tako daleko, a pogotovo zbog situacije koja je u toj zemlji teška.

Studij teologije

- Sada sam u Španjolskoj na učenju španjolskog jezika i kada dođem u Venezuelu, tamo bih trebao početi s asistencijom (pedagoška praksa) u trajanju od najmanje dvije godine, a može biti i dulje. Da bih postao svećenik, trebam završiti studij teologije koji će slijediti nakon asistencije u trajanju od četiri godine. Zatim slijedi ređenje za đakona te za svećenika - priča Tomislav o svojim planovima.

Salezijanci su redovnici u Katoličkoj crkvi koje je osnovao sveti Ivan Bosco, dijecezanski svećenik. Tomislav priznaje kako mu nije bilo ni na kraj pameti da će završiti u Amazoniji, ali to ga nije nimalo obeshrabrilo.

- Ono što znam zasad jest da bih trebao ići, prema odluci vrhovnog poglavara, u saveznu državu Amazonas u kojoj su sve salezijanske prisutnosti u prašumi, osim glavnog grada Puerta Ayacucha koji se nalazi na mjestu gdje počinje amazonska prašuma. Još ne znam kamo bih točno trebao ići i što bih tamo trebao raditi, o tome će odlučiti moj venezuelanski provincijal don Francisco Antonio Méndez sa svojim vijećem. Zasad ne osjećam strah, nego više zahvalnost Bogu i poglavarima što mi daju tu mogućnost da mogu ići u misiju, a s druge strane osjećam i uzbuđenje. Kada dođem tamo, vjerojatno neće biti lako priviknuti se na novu kulturu, klimu, jezik i ljude. Trenutačno osjećam najviše strah da zbog nekog razloga ne budem mogao dobiti dozvolu za vizu zbog političke situacije u zemlji. Moje namjere nisu političke, nego jednostavno želim ići tamo živjeti s ljudima i ispuniti ono što družba od mene očekuje, a to je biti blizak malim ljudima, pomoći im u njihovim teškoćama i raditi uz Božju pomoć na sebi kako bi drugi mogli upoznati tko je Krist - poručuje Tomislav Puškarić iz salezijanskog instituta u španjolskoj Salamanci.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo