TINA ORŠOLIĆ DALESSIO

ŽIVOTNI ZAOKRET JEDNE OD NAJPERSPEKTIVNIJIH HRVATSKIH PRAVNICA Pred njom je bila blistava karijera, ali odlučila se za iznenadnu promjenu smjera

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 20.05.2019. u 23:55

Tina Oršolić Dalessio

 

Tina Oršolić Dalessio iza sebe ima uspješno započetu karijeru na području međunarodnog prava, ponajviše vezanog uz prava građana u EU. Napisala je više zapaženih radova s ovog područja, bila je na magisteriju u Americi, na doktoratu u Maastrichtu te na Europskom sveučilišnom institutu u Firenzi. Neko je vrijeme bila i asistentica na Pravnom fakultetu. No, u ranim tridesetim godinama odlučila je promijeniti karijeru i postati slikarica. Na studij je otišla na akademiju u Firenzu. Brzo nakon što je završila akademiju stigla je i prva potvrda da nije pogriješila. Njezin je rad odabran da bude izložen u National Portrait Gallery u Londonu na izložbi koja se otvara 13. lipnja i ostaje otvorena do 20. listopada. Na stranicama znamenite londonske galerije stoji kako je BP Portrait Awards najprestižnije natjecanje na području umjetničkih portreta na svijetu. Odvija se posljednjih četrdeset godina, trideset ih sponzorira naftna kompanija BP, koja je od tada i u nazivu izložbe. Grand Prix je popriličan, 35 tisuća funti.

Rad je naše umjetnice odabran u užu konkurenciju među četrdeset i četiri portreta, od više od dvije i pol tisuće prijava iz cijeloga svijeta: “To što sam odabrana da sudjelujem na ovoj izložbi znači mi mnogo. Nakon Londona slika koju izlažem, ‘Pjesnikinja’, odlazi na jednogodišnju turneju i bit će izložena i u National Portrait Gallery u Edinburghu te Ulster Muzeju u Belfastu. Čast je veća i zbog činjenice što sam na početku umjetničkog razvoja. To veliko priznanje vidim i kao potvrdu da nisam napravila najgori izbor kad sam odlučila odabrati ovaj neizvjestan životni poziv”, kaže nam Tina Oršolić Dalessio.

Pjesnikinja

 

Život u Portugalu

Odabrani rad, kaže, portret je “prelijepe Ruby pjesnikinje, spisateljice i dugogodišnjeg modela likovnih umjetnika. Portret je vizualna priča o njoj, ali i svim snažnim ženama koje su se usudile slijediti svoje snove i odabrati nekonvencionalne životne puteve. Ta posveta njihovu integritetu, inteligenciji i ljepoti moj je skromni doprinos feminističkom pokretu”. Naša sugovornica objašnjava svoju sklonost figuraciji koja se traži za ovakve tipove izložbi: “Figurativni likovni jezik za mene je najdirektnija metoda komunikacije sa stvarnošću i vrijednostima koje me inspiriraju. U stvaralaštvu, pa i životu sklona sam iskrenoj i jasnoj komunikaciji kojoj nije nužan posrednik. Zato sam odlučila slikati svijet moje neposredne blizine, prikazati ga što bližim njegovoj naravi. To zahtijeva duge sate tihog promatranja i studiranja, što je za mene užitak i izazov”.

U London će ova umjetnica stići iz Amerike, gdje se trenutačno nalazi, a odakle je njezin suprug Marc Dalessio, također slikar. Više je lokacija, u Europi i Americi, gdje su njih dvoje živjeli. Neko je vrijeme to bio i Zagreb, gdje je Marc i imao izložbu u Galeriji Laval Nugent. Tada se još naša sugovornica još bavila pravom. Njima takav nomadski život, kako nam kaže, odgovara: “Nije isključeno da ćemo se jednog dana vratiti u Hrvatsku. Oboje smo nomadi i uživamo u istraživanju novih horizonata, zbog osobnih i slikarskih poriva. Trenutačno se nalazimo u Americi, no živimo u Portugalu. Nakon toga, tko zna? Volimo držati mnoga vrata otvorenima i dopustiti životu da ponekad sam sebe usmjeri”. U portugalski gradić Estremoz ona i Marc preselili su iz Firenze: “Ljepotu Portugala otkrili smo prošlo ljeto. Slikajući lokalne pejsaže neočekivano smo naišli na prekrasan i za nas idealan prostor u polunapuštenom društvu umjetnika. Kao i Hrvatska, Portugal je bogat čudesnom prirodom i nije izgubio autentičnost. Čini se ponekad kao da je vrijeme stalo. Na ulicama gradova još se uvijek mogu vidjeti tradicionalne nošnje, pripremanje hrane i prakticiranje zanata ispred scenografije drevne arhitekture šarolike patine. Sve u svemu, vrlo inspirirajuće okruženje za rad”.

 

Na pitanje kako je bilo ispočetka kretati, nakon doktorata, ponovno studirati u tridesetim godinama, kratko će odgovoriti: “Istovremeno zastrašujuće i uzbudljivo”. Ekipa je, srećom, na firentinskoj akademiji bila odlična, “bilo nas je svih dobi, sa svih strana svijeta. Dijelili smo jednako snažan stvaralački poriv koji je nas je držao na nogama pred štafelajima doslovce od jutra do mraka”. Je li postojao neki prijeloman trenutak kod nje za promjenu karijere? “Teško je reći da se radilo o jednom trenutku. Postupno sam uviđala da je to za mene ispravan izbor”. A zašto se baš odlučila na studij u Firenci, objašnjava: “Florence Academy of Art (američka škola u Firenzi, op.a.) bila je moj prvi izbor zbog vrsnog i intenzivnog programa. Za nju sam saznala od supruga Marca koje je studirao i godinama podučavao slikarstvo u Firenzi. Radi se jednoj od rijetkih škola u svijetu koja podučava klasicističko-realističke metode crtanja i slikanja u tradiciji majstora francuskih akademija 19. stoljeća, poput primjerice, École des Beaux-Arts, na kojoj je studirao najdraži mi hrvatski slikar Vlaho Bukovac.

Kurikulum počiva na rigoroznom svakodnevnom i cjelodnevnom radu s modelima praćenim konstantnim kritikama mentora. S obzirom na to da sam se za umjetnost odlučila u tridesetim godinama i bez ikakvog prethodnog formalnog treninga, takva intenzivna edukacija bila mi je nužna. Sad vidim da je to bio dobar izbor”.

Suprug je vjerovao u mene

Smatra kako je slikarstvo pravi odabir za nju: “Pravo ‘buđenje’ iskusila sam kroz slikarstvo. U slikarstvo sam se zaljubila kada sam shvatila da ne postoji ni jedan drugi način izražavanja koji me odvodi u tako iskreni dodir sa samom sobom. Najbolja usporedba sa stanjem u kojem sam kad slikam jest meditacija. Ljudi su slojevita bića i u svakom leže potencijali za mnoštvo toga. Ipak, mislim da ima nešto i u sintagmi ‘istinskog poziva’. Za mene se slikarstvo pokazalo takvim i nadjačalo je sve druge profesionalne strasti”.

Iako se pravom više ne bavi, nije joj žao da je prvo završila ovaj studij: “Pravo je bila moja dugogodišnja strast. Naučilo me mnogo o životu i ljudskim odnosima, odvelo me na posebna mjesta i u moj život dovelo divne ljude. I na tome ću uvijek biti zahvalna”. Pravo joj, kako kaže, ne nedostaje: “Bila bih neiskrena kad bih tvrdila suprotno, jer sam taj dio sebe realizirala. Nadam se da je u tom procesu pokoji moj iskaz poslužio javnom dobru. No, čini mi se da su ti napori sada iza mene, a neki drugi načini izražavanja preda mnom”. Tema kojom se bavila među ostalim je i pitanje istospolnih brakova u Hrvatskoj, iz pozicije EU o čemu je pisala za stručni časopis Sveučilišta u Pittsburghu. I dalje prati što se zbiva na tom polju u njezinoj domovini: “Ima još puno prostora za napredak u Hrvatskoj, kako s pravne tako i s društvene strane. Žalosno je i frustrirajuće promatrati jačanje konzervativnih struja i kontinuiranu diskriminaciju manjinskih grupa. Ponosna sam na kolege i aktiviste, poput moje sestre Ani iz organizacije CESI, koji i dalje ustrajno rade na ostvarenju ravnopravnosti u društvu, unatoč osjećaju da je borba ponekad uzaludna. Ja i dalje vjerujem da nije i da se svaki, pa i najmanji napor broji”.

Autoportret

 

Tina Oršolić Dalessio, kaže dalje, imala je veliku podršku okoline u odluci da se bavi slikarstvom: “I dalje sam beskrajno zahvalna na podršci moje obitelji i prijatelja. Jednom kada je u meni sazrela odluka, svi su mi dali potporu. Moj suprug je odigrao ključnu ulogu. Ne samo da je pokazao vjeru u mene, nego mi je i pružio svu pomoć nužnu za takav korak. I dalje se šali da mu je bilo puno draže reći da mu je supruga pravnica, ali prava istina je da bez njegove podrške ne bih bila tu gdje jesam”.

I njezin je suprug također promijenio zanimanje, studirao je prethodno biologiju, a otac mu je pravnik koji je među ostalim bio i u administraciji Jimmyja Cartera. Imaju, dakle, puno dodirnih točaka? “Istina, dijelimo niz istih interesa i vrijednosti. To nas je između ostalog tako blisko povezalo. Sretna sam da taj niz poveznica s vremenom raste”. A kako je biti dio umjetničkog para, nadopunjuju li se, ili su jedno drugome konkurencija? “Činjenica da smo oboje umjetnici daje nam golemu fleksibilnost što je s profesionalne strane prednost za oboje. Sami kreiramo svoj raspored. Apsolutno se nadopunjujemo i djelujemo kao odličan tim”, kaže i u šali nadodaje: “Oboje smo radoholičari, što ne odmaže ostvarenju harmoničnih prihvatnih i profesionalnih odnosa”. Na jednoj slici naslikala je i Marca. Kakav je njezin suprug u ulozi modela, pitamo našu sugovornicu? “To je ujedno i prva slika naslikana u našem novom ateljeu u Portugalu pa nosi i neku svoju simboliku. Pet dana sam provela portretirajući ga ometana timom majstora koji su adaptirali naš novi dom - čista idila. Šalu na stranu. Slikati voljenu osobu istodobno je divno i zahtjevno. Za mene je Marc neizmjerno ljepši i slojevitiji nego što ću ga ikada moći prikazati likovnim sredstvima”. I ona je pozirala njemu, no kaže da nije niti strpljiva niti mirna poput njega: “Više volim poze u kojima slikam ili čitam te nemam osjećaj da gubim vrijeme. Marc je na svu sreću mnogo iskusniji pa se lakše nosi s nemirnim modelom poput mene”.

Ljudi s kompleksnim pričama

Spomenuli smo njezina supruga te lijepu Ruby. Po kojem principu bira modele? “Ovisi o portretu. Ponekad modeli dođu meni, a nekad ja tražim specifičnu osobu. Kao i u osobnom životu, uvijek me privlače ljudi s kompleksnim pričama i zanimljivim pozadinama. Posebno me inspirira slikati ljude u obavljanju njihove profesije”. Pejsaž slika boraveći u njemu: “Slikam direktno iz života. To je, jasno, mnogo zahtjevnije, ali i autentičnije nego oslanjanje na fotografiju, jer se objekti pomiču i mijenjaju s protekom vremena, pa je nužno donijeti niz samostalnih strateških odluka, bez pomoći fotoaparata. Rad u prirodi poseban je izazov jer priroda pruža beskonačnu količinu informacija. Na takav me izazov pripremila moja edukacija i u njemu neizmjerno uživam. Tako moje slike nisu tek zrcalo stvarnosti, nego svojevrsni dnevnik mojih reakcija na nju i njezine promjene, s kojima se i sama mijenjam”, kaže naša sugovornica.

Tina Oršolić Dalessio kći je, svojedobno, urednice fotografije u Danasu i poznate novinarke Nede Oršolić i bivšeg veleposlanika Ljubomira Čučića. Među onima koji su najviše utjecali na nju i njezinu ljubav prema umjetnosti upravo je bila, kaže nam, njezina majka: “Moja majka je bila inteligentna, nježna i topla duša, omiljena u privatnim i poslovnim krugovima. Bila je moja najveća podrška. Osim toga je i sama bila umjetnica, možda ne priznata, ali svakako talentirana. Lista stvari na kojoj sam joj zahvalna je beskrajna. U kontekstu našeg razgovora mogu reći da je ona ta koja je u mene usadila zahvalnost na životu koji imam, na snažnom samopouzdanju i vjeri da mogu ostvariti snove. Bez tih karakteristika teško da bih danas bila tu gdje jesam”.

Na nju je utjecalo, kaže, i majčino bavljenje novinarstvom, “njezina neutaživa znatiželja, involviranost u društvenu i političku stvarnost te želja da naše društvo učini boljim pozitivno me formirala kao osobu. Njezin rad, ali i gašenje lista Danas, zbog čega je izgubila posao, bio je ključan razlog za moje rano sazrijevanje, razumijevanje raspodjele moći u društvu, korumpiranosti političkih struktura te neravnopravnosti među članovima društva. Na tim osnovama kasnije sam gradila i svoju karijeru, uvijek vođena idejom da svatko od nas ima odgovornost učiniti svijet boljim. Kao malena sam često provodila vrijeme uz mamu u Vjesniku te uspomene iz njezine redakcije i dalje nosim sa sobom. Zbog svega, imam veliko poštovanje prema novinarima: imate važan posao i veliku odgovornost ne samo u izvještavanju nego i u kreiranju društvene stvarnosti. To priznanje, nažalost, često izostaje u javnosti”.

Fotografije: Marc Dalessio

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo