Život s nasilnim ocem. Šamari, lomljenje kostiju, udarci raznim predmetima, teško fizičko i psihičko zlostavljanje koje je trajalo od djetinjstva. Šutjela je o tome, znali su za to samo njezini najbliži prijatelji. Danijela Čavlović, bivša novinarka i nekadašnja vlasnica Kairosa, prvog bed & breakfast kapaciteta u Zagrebu, te predsjednica zajednice obiteljskog turizma pri HGK, odlučila je progovoriti o obiteljskom nasilju.
No umjesto da se pojavila na prosvjedu na zagrebačkom Tomislavovom trgu koji je organizirala Jelena Veljača, u subotu, 16. ožujka, svoju je priču podijelila na Facebooku:
“Danas nisam bila na prosvjedu jer je subota prijepodne rezervirana za majku, žrtvu obiteljskog naslija. Kupam ju, uređujem nokte, masiram, popravljam krevet... Previše godina živjela je sa šupkom koji ju je tukao sve dok se napokon nisu rastali nakon 20 godina maltretiranja. Njegovo psihičko i fizičko zlostavljanje je vjerojatno bilo uzrok što je prije 16 godina doživjela moždani udar. Otad je u krevetu s lijevom hemiplegijom. Mlatio je i nas, no u tim trenucima me od njegovih udaraca više boljelo to što susjed pojačava ton na TV-u, a policija govori da ga mogu zadržati samo 24 sata te da probleme moramo rješavati na sudu. Kad je buraz malo stasao, bio je jedini koji mu se usudio suprotstaviti i bogme je u par situacija jedva izvukao živu glavu. A stari, eto, i danas slobodno šeće po gradu u finom kaputu i sa šeširom dok to isto sudstvo nije napravilo ništa da zaštiti naša temeljna ljudska prava... Na kraju, shvatila sam da jedino kako mogu utjecati je čuvati svoj mir i zdravlje i izbrisati sve te bolne bljeskove iz prošlosti. I zato nekako ne vjerujem previše da će sustav ni nakon ovog prosvjeda učiniti neke konkretne poteze da se žrtve uistinu zaštite. Jer dok institucije odrade svoj posao, nažalost mnogim ženama i djeci ne preostaje drugo nego da poput opkoljenih vojnika pronalaze načine kako da se izvuku od paljbe i spase glavu. Neki će u tome uspjeti, neki nažalost neće, no mnogima bi sigurno pomoglo kada bi samo 10 posto ovih ljudi koji su danas bili na prosvjedu, sljedeći put reagiralo kada budu svjedoci nasilja. Jer možda ga vaše zvono na vratima spriječi u tome da žrtvi zada još jedan udarac. A to, vjerujte, pomaže”.
Krvavi na Vlaškoj
Zakačio sam se za taj post i poslao joj poruku. Čuli smo se, rekla je da se sprema u posjet kćeri koja studira u Engleskoj, da joj treba nešto vremena i da će razmisliti. Bilo joj je teško, plakala je kad je počela govoriti o životu s ocem nasilnikom.
Sjedimo ove srijede u uredu PR agencije u kojoj trenutačno radi, pripremila je presude Prekršajnog suda kojima je njezin otac osuđen za nasilje nad njom, kako za verbalno, tako i za pokušaj fizičkog. Određena mu je mjera zabrane približavanja i po prvi put psihosocijalni tretman. Govori smireno, ali u nekim trenucima glas joj ipak puca, navru joj emocije, gestama pokazuje kako se pokušavala obraniti od očevih udaraca. Zašto sam odlučila progovoriti, pita se Danijela te na pitanje daje i odgovor.
“To je nekako spontano izašlo iz mene. Bilo je na prosvjedu ‘Spasi me’, ja tako mislim, i dosta licemjerja, uključujući i prisustvo premijera u čijoj vladi sjede dužnosnici koji smatraju da je šamar normalna stvar u braku. Odlučila sam se oglasiti jer, dok sam ja očevo nasilje trpjela od djetinjstva, moja je majka prošla puno gore. Prepričat ću samo jednu situaciju. Brat i ja smo nakon rastave roditelja živjeli u očevom stanu u Vlaškoj. Majka se doslovce morala sakrivati u ormar kad bi on došao u stan, a dolazila je vidjeti svoju vlastitu djecu. Ja sam tada već studirala novinarstvo, a četiri i pol godine mlađi brat bio je srednjoškolac. Bile su ratne godine, ocu je jedan dan ‘pala roleta’ pa je istukao i mene i brata. Mi onako krvavi izlijećemo na Vlašku. Brat viče: ‘Pomognite nam!’. Ne samo da nam nitko nije htio pomoći, nego su ljudi okretali glavu. Bili smo na Klinici za traumatologiju. Bolnica je obavijestila policiju jer smo oboje imali prijelome nosne kosti. I brat i ja smo se nakon tjedan dana, koje smo proveli kod prijatelja, vratili u stan u pratnji trojice policajaca, a otac nam je pred njima govorio, lupajući šakom o stol: ‘Vi mene morate slušati, vi ste moja djeca!’”, prepričava događaj iz rane mladosti. Sjeća se svih detalja, kaže.
“Rekla sam mu: ‘Pa tata, nismo mi tako loši’, a murjak je na to kazao: ‘Šuti, budi sretna da te otac primio pod krov!’. Što sam mogla? Bila sam sretna da me otac primio pod krov, da opet imam svoju sobu. I tada sam napravila kobnu pogrešku. Poštom je stigla službena obavijest od suda da mogu pokrenuti kazneni postupak zbog nanošenja teških ozljeda. On je vidio tu kuvertu. Kleknuo je pred mene i rekao: ‘Oprosti kćeri, neću nikad više!’, a ja baš nisam imala izbora tužiti ga dok živim s njim u stanu. Ali, sve je to bila laž. On vam je klasični bipolarac. Kad je bio u dobrim fazama, bio je najbolji otac na svijetu, nježan, pažljiv, duhovit, načitan, vrijedan, imao je zlatne ruke. Na što god bi se fokusirao to je bilo savršeno. I od mene i brata je tražio da budemo savršeni, nikada mu nismo bili dovoljno dobri. S druge, pak, strane, sve je u životu rješavao šakama i nasiljem. Kad sam kao dijete u Zagorju pala s drveta i slomila ruku nije htio sa mnom razgovarati jer je vjerovao da se to dogodilo zato što sam nesposobna”, kaže Danijela te nastavlja pričati kako se nakon udaje odselila iz tog, kako kaže, “krvavog stana” u Vlaškoj kod roditelja svog supruga. S ocem je u stanu neko vrijeme ostao brat, koji je u međuvremenu također osnovao obitelj.
Danijela Čavlović u razgovoru s našim novinarom
Dobra faza
Nakon sedam godina bez kontakta s ocem odlučila mu je, kaže, dati još jednu, tko zna koju po redu, priliku.
“Sreli smo se u gradu. Bio je tada u nekoj dobroj psihičkoj fazi, ali u teškoj materijalnoj, jer je imao malu mirovinu, a bio je i jamac za kredit prijatelju koji ga nije vraćao, pa mu je od 2500 kuna mirovine ostajala tek trećina, a režije za stan bile su velike. Mislila sam da je u nekim godinama kad se smirio. Taman sam u to vrijeme ostala bez posla u VIP-u, a imali smo dvoje djece. Kako je u Zagreb počelo dolaziti sve više turista, predložila sam da u stanu u Vlaškoj otvorimo bed & breakfast. I on se zagrijao, potpisao mi je sve papire, digla sam kredit. Dogovor je bio da ja uložim u stan i da će stan ostati meni, jer je otac imao i dva sina iz prvog braka. Nisam inzistirala na potpisivanju ugovora o doživotnom uzdržavanju, a budući da je ugovor o najmu koji jesmo potpisali imao klauzulu da mi je dužan vratiti sva ulaganja u stan, mislila sam da sam zaštićena. I stvarno je bio dobar u toj fazi. Uredili smo to, biznis je krenuo iznad očekivanja, postavili smo neke norme i standarde u turizmu u Zagrebu, izabrali su me za predsjednicu zajednice obiteljskog turizma u Zagrebu, kasnije i u Hrvatskoj”, prisjeća se Danijela te dobre faze u odnosu s ocem nakon što je u srpnju 2013. godine otvorila smještaj za turiste. Ali to, kaže, nije dugo potrajalo.
“Nakon nekih godinu dana počeo je provocirati da gdje su ti gosti, da zašto nisam puna. A mi smo ga preselili u Vojnovićevu, uredili mu stan, plaćala mu režije i najam, vozila ga kod doktora, nosila stvari s placa, žena koja je čistila u Kairosu i njemu je čistila stan, financijski sam ga pomagala, ali sve uzalud. Kada je opet počeo govoriti da sam nesposobna i da ništa ne valjam, po prvi put u životu odlučila sam i rekla, ovaj put ja lupajući šakom o stol: ‘Sad je dosta, ne mogu više’. Istresla sam ocu sve što me mučilo, kako je zlostavljao i tukao mamu, mene i brata čitav život. Poricao je sve, ali mi je i rekao: ‘Ako sam te ikad i tukao, to je bilo po pravdi Boga!’”, priča bivša novinarka i PR stručnjakinja.
Uslijedila je još jedna loša faza odnosa s ocem, kad se po prvi puta dogodila i prijetnja smrću. O tome svjedoči presuda zagrebačkog Prekršajnog suda od 2. prosinca 2014, donesena istog dana kada je Danijeli otac prijetio. “Kurvo nesposobna, što si ti tu uložila, gdje bi ulagala da ti ja nisam dao stan, nemaš ti tu nikakva prava, hoćeš da te golim rukama zadavim!”, stoji u presudi. Danijelin otac kažnjen je sa 15 dana zatvora uz rok kušnje od godine dana, a sud je odbio izricanje mjere zabrane približavanja. Jer, on je bio vlasnik stana kojeg je ugovorom dao na korištenje kćeri, a ona je njemu plaćala stan u obližnjoj ulici u središtu grada. Kapacitet, prvi takav u Zagrebu, koji je dobivao odlične ocjene i u prvoj godini poslovanja proglašen “Top choice smještajem u Zagrebu” u pretižnom vodiču Lonely Planet, u koji je ulagala, sve to sada je prošlost. Ostali su samo ime i nekretnina, ali i nevraćeni kredit zbog kojeg bi sada, kaže mi Danijela, banka mogla prodati stan. Ona, pak, sudskim putem pokušava dokazati svoja ulaganja te ishoditi povrat uloženog novca.
Zaklat ću te, kurvo!
U međuvremenu, Danijela i njezin otac ponovno su se susreli na Prekršajnom sudu u Novom Zagrebu zbog još jednog fizičkog nasrtaja oca na nju. Bilo je to 10. kolovoza 2018. godine zbog incidenta koji se dogodio 23. svibnja iste godine usred bijela dana u Vlaškoj 92, u veži zgrade očeva stana. Danijela se sjeća svakog detalja koje je i ponovila pred sutkinjom na Prekršajnom sudu.
“Susjedi su mi javili da je otac doveo bravara i da će najvjerojatnije provaliti u Kairos. Prethodno je već skinuo naziv moje firme. Ja sam dotrčala i rekla bravaru: ‘Nemojte to raditi, kršite pravo posjeda, činite kazneno djelo!’. Otac se okrenuo, prvo je pljunuo na mene s dva do tri metra i govorio mi: ‘Kurvo, sad ću te zaklati!’, a zatim je posegnuo rukom u džep. Istrčala sam van, a on je krenuo za mnom. Pokušavao me udariti nogom. Izmicala sam mu se, ipak više nije bio tako u snazi. A ljudi koji su sjedili na terasama samo su gledali, nitko nije reagirao. Bravar kojeg je doveo da zamijeni bravu sve je čuo, pokušao je otići, ali u tome ga je spriječila policija”, prepričava mi Danijela još jedan mučan sukob s ocem.
Na sudu je cijelu priču ponovila ocu u lice, kaže, a otac je na to reagirao izjavom: “Ovu neću ni pogledati!”. Kada ga je sutkinja pitala: “Koju tu?”, otac joj je odgovorio: “Neću joj ni ime izgovoriti!”. I vlastitog sina, Danijelinog brata, zove “bivšim sinom” jer je on zbog zlostavljanja koje je godinama trpio odlučio promijeniti prezime, nije želio nastaviti lozu čovjeka koji ga je godinama mlatio. Njezin je otac na sudu negirao sve prijetnje i čak je tijekom suočavanja iznerviran izašao iz sudnice, međutim, sutkinja Prekršajnog suda u potpunosti je povjerovala Danijelinu iskazu. Kaznila ga je s tri tisuće kuna novčane kazne, a isto tako, tada se njezinom ocu prvi put izrekla mjera psihosocijalnog tretmana u trajanju od šest mjeseci. Danijeli Čavlović se, prema presudi suda, otac ne smije približiti na 100 metara tri mjeseca od pravomoćnosti presude, osim kad se moraju sresti na sudovima zbog imovinskih parnica.
Razlog zbog kojeg je sada odlučila iznijeti svoju priču u javnost i ispričati nešto o čemu je dugo, predugo šutjela, leži u neučinkovitosti domaćeg sudstva. Proces koji je pokrenula prije četiri godine još uvijek stoji na mjestu. Vještačenje njezinih ulaganja nikad nije provedeno, jer je otac ne pušta u stan, k tome je tražio izuzeće sutkinje, a zatim su mu tri odvjetnika otkazala punomoć... Dok je ona, priča Danijela, kao legalist stvari pokušavala riješiti pravnim putem, otac joj je provalio u stan, a savjet koji je dobila od sutkinje bio je: “Pa provalite i vi njemu”. Kada joj je to rekla, Danijela je sutkinji uzvratila pitanjem: “Želite li o meni čitati u crnoj kronici?”. Tada je Danijelin bijes prokuljao.
“On je agresivac, bolesna i opasna osoba, a ja sad ne mogu ništa, jer je on provalio u stan u kojem imam pravo posjeda, nakon što me nekoliko mjeseci ranije ostavio bez struje jer je na Elektri odjavio brojilo. Gosti su sjedili za doručkom kad je Kairos 16. ožujka 2018. odjednom ostao u mraku. Ostala sam preko noći bez prihoda zbog čega mi je tvrtka otišla u stečaj. Pitala sam sutkinju na Trgovačkom sudu da što je s tim što na Općinskom sudu potražujem od oca svojih 700 tisuća kuna ulaganja za što sam priložila sve papire, pokazala da sam pozitivno poslovala i nikome nisam ostala dužna ni lipe, zašto se s tim ništa nije dogodilo? Ona mi je odgovorila da još barem sedam godina neću dočekati pravdu. I tvrtka je pred brisanjem iz registra, objasnila mi je, a to znači da svi njezini procesi propadaju, jer nestaje pravna osoba. Sada sam podnijela podnesak da mi se odobri da ta moja potraživanja prema ocu uđu u stečajnu masu jer to je moja imovina, a i kako bih mogla nastaviti sudske postupke. Ako mi se to ne odobri, zbog neučinkovitosti naših institucija izgubit ću svaku nadu da dokažem da sam žrtva perfidne prijevare. Dobar dio tog kredita sam otplatila, a sve je ostalo u stanu, moje privatne stvari, papiri od tvrtke, priznanja”, objašnjava bivša vlasnica B&B-a Kairos.
Ne treba šutjeti
Danijela je u međuvremenu pronašla i novi posao, opet se bavi PR-om, ali karijera u turizmu, u kojem je godinama bila uspješna, sada je iza nje.
“Ljudi su puni predrasuda pa kažu za nekog: ‘Gle, nju ti je stari mlatio čitav život, ona ti je jadna’. A ja se nikad nisam htjela osjećati kao žrtva pa sam o tome šutjela. Kad sam objavila svoju ispovijest, ljudi su ostali u šoku jer me poznaju kao veslu osobu. Nisam o tome pričala ni djeci. Hvala Bogu nadrasla sam to, puno sam radila na sebi da se oslobodim tog tereta, jer prema očevim mjerilima, nikad nisam bila dovoljno dobra. Ali valjda je tim brutalnim vojničkim odgojem postigao to da sada nema toga što ja neću učiniti da uspijem i budem sretna. Unatoč svemu, ja sam mu oprostila, iako me je zlostavljao fizički i psihički, a na kraju me je i financijski gotovo uništio. Oprostila sam mu ne zato što on to zaslužuje, već zbog svog mira. Jer moraš nastaviti dalje i pustiti to. Ovo je poruka ženama da ne posustaju, da se ne poistovjećuju s time što im zlostavljač govori i da to ne drže u sebi. Dugo sam bila u dilemi hoću li progovoriti, ljudi kažu da nitko ne voli ljude s problemima, da će takvi teško naći posao. Ali mislim da treba pričati o tome. Ova nova energija u društvu mogla bi promijeniti nešto, da nešto poduzmemo, a ne da samo deklarativno pričamo o tome. Da muževi jadnih pretučenih žena ne prenoće samo u zatvoru i vrate se kući. Zašto se žene moraju skrivati po skloništima i tuđim stanovima umjesto da se iz njihovih domova udalje nasilnici? Gdje je pomoć žrtvama pri zapošljavanju, rješavanju stambenog pitanja, psihološka pomoć za djecu, sustav prevencije i niz drugih stvari koje se mogu napraviti za žrtve nasilja u obitelji na što nas uostalom obvezuje i Istanbulska konvencija?”, pita se Danijela Čavlović.
Ova je priča ispričana samo jednom prije, u tjedniku Vikend, nakon što ju je kao studenticu 1993. godine otac izmlatio. Prosvjed protiv nasilja u obitelji otvorio joj je stare rane, ali je i potaknuo da svojom pričom pokuša ohrabriti druge žrtve obiteljskog nasilja da o tome ne šute.