Znanost može biti lijepa Pandorina kutija. A naša radoznalost o tome što znanost može ponuditi omogućila nam je u, nekim slučajevima, da oslobodimo zla koja mogu prouzročiti mnoge patnje i smrt, tvrdi dr. Paul A. Offit u predgovoru svoje tek objavljene knjige “Pandora’s lab: Seven Stories of Science Gone Wrong” (Pandorin laboratorij: sedam priča o znanosti koja je otišla u pogrešnom smjeru). Dr. Paul A. Offit (66), profesor na Sveučilištu Pennsylvania, ugledni je američki znanstvenik i pedijatar poznat kao jedan od tvoraca sigurnog i efikasnog cjepiva protiv rotavirusa. Riječ je o virusu koji uzrokuje infekcije probavnog sustava kod male djece i godišnje odnosi živote oko 600.000 mališana, uglavnom u zemljama u razvoju. Offit je posljednjih godina jedan od najangažiranijih američkih znanstvenika koji u javnosti pokušavaju suzbiti histeriju protiv cijepljenja, a prije dvije godine objavio je i zapaženu knjigu “Bad Faith” o tome kako religijska vjerovanja ponekad potkopavaju temelje moderne medicine.
U svojoj novoj knjizi “Pandorin laboratorij”, koju je objavio National Geographic Press, Paul A. Offit opisuje kako znanstvena otkrića mogu biti zloupotrebljena te izazvati štetu sa smrtonosnim posljedicama.
- Posljednjih godina ispitivao sam liječnike, znanstvenike, antropologe, sociologe, psihologe, skeptike i prijatelje da mi daju listu najgorih svjetskih izuma. Dobio sam popis od 50-ak otkrića. U početku sam se mislio ograničiti na ona koja su izazvala najviše smrti, poput eksploziva. Zatim sam se fokusirao na ona koja su izazvala najviše štete okolišu, poput freona. No, onda sam izabrao sedam onih koja su mene najviše iznenadila - pojasnio je Offit.
-----------------------------------------------------------------
1. Dobio Nobela za monstruoznu lobotomiju i izveo je čak 7000 puta
Jedno od monstruoznih otkrića o kojima piše jest lobotomija, agresivna metoda “prčkanja” po mozgu dvjema dugačkim iglama.
Prvu lobotomiju napravio je portugalski neurolog Antonio Egas Moniz u Lisabonu 1935. godine. Moniz je na temelju promatranja pacijenata opsesivnog ponašanja zaključio da bi im mogao pomoći kada bi prekinuo određene neuronske krugove, odnosno veze prednjeg čeonog režnja s talamusom i hipotalamusom.
- Za lobotomiju je Moniz 1949. godine dobio Nobelovu nagradu. New York Times ga je proglasio hrabrim istraživačem ljudskog uma. Prestižni časopis New England Journal of Medicine tvrdio je da je to racionalan pristup u liječenju, a medicinski je establišment prigrlio lobotomiju. U stvarnosti, to je bila terapija beznađa - ustvrdio je Offit.
Navodi da je šampion te strašne procedure bio Amerikanac Walter Freeman iz Philadelphije, koji je napravio 7000 lobotomija.
- Njegova je procedura trajala šest minuta i izvođena je bez anesterije. Zanimljivo je da je prvu lobotomiju izveo kasnih 1930-ih, a posljednju 1970. godine - naglasio je Offit. U knjizi se osvrnuo i na lobotomiju Rosemary Kennedy, najstarije sestre Johna F. Kennedyja. Rosemary je imala blaga mentalna oštećenja nastala pri porođaju, a tijekom odrastanja bila je sklona naglim promjenama raspoloženja i agresivnom ponašanju. Kako je kao lijepa, mlada djevojka privlačila muškarce, njezin otac Joe Kennedy odlučio ju je podvrgnuti lobotomiji jer se bojao da bi njezina potencijalna neželjena trudnoća mogla loše utjecati na njegovu političku karijeru. Kad je imala 23 godine, Rosemary je podvrgnuta lobotomiji, no operacija je loše izvedena i žena je doživjela teška oštećenja mozga zbog kojih je cijeli život provela u instituciji za mentalno oboljele. Umrla je 2005. godine, u dobi od 87 godina.
2. “Puno vitamina C dat će vam 25 godina života više.” Aha...
Jedan od kontroverznih junaka “Pandorina laboratorija” je i Linus Pauling, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju (1954.) i Nobelove nagrade za mir (1962.).
- Prekretnica u Paulingovu životu dogodila se 1966. godine, kada je napunio 65 godina te dobio nagradu Carl Neuberg Medal. Tijekom predavanja u New Yorku Pauling je javno rekao da se nada da će živjeti još 25 godina. Kad se vratio u Kaliforniju, gdje je živio, Pauling je dobio pismo biokemičara Irwina Stonea koji mu je rekao da bi s dnevnim unosom 3000 miligrama vitamina C ne samo mogao živjeti još 25 godina nego i mnogo dulje, naveo je Offit.
Pauling je poslušao Stoneov savjet te je uskoro zaključio da se osjeća življim te da više nema prehlada. Odlučio je postupno povećavati doze dok nije došao 18.000 miligrama vitamina C. Zatim je 1970. godine objavio knjigu “Vitamin C i prehlada”, u kojoj je čitateljima preporučio da svakoga dana uzimaju 3000 miligrama vitamina C, što je 50 puta više od preporučene dnevne doze. Knjiga je postala bestseler, a prodaja vitamina C dosegnula je neslućene razmjere pa je do sredine 1970-ih 50 milijuna Amerikanaca prihvatilo Paulingov savjet. Proizvođači vitamina nazivali su to “učinkom Linusa Paulinga”, ali znanstvenici nisu bili oduševljeni. Testiranja na velikom broju ispitanika u različitim laboratorijima diljem svijeta pokazala su da su skupine koje su uzimale vitamin C imale jednak broj prehlada kao i oni koji su uzimali placebo.
No, Pauling nije stao samo na prehladi nego je s britanskim onkologom Ewanom Cameronom započeo istraživanje o ljekovitom djelovanju vitamina C na rak. Svoje rezultate, prema kojima je preživljavanje oboljelih od raka učetverostručeno visokim dozama vitamina C, dvojac je objavio u nizu radova te u knjizi “Rak i vitamin C”. Njegova je teorija opet bila testirana i, opet, skupine koje su uzimale velike doze vitamina C nisu se oporavile od raka. Testiranja Klinike Mayo pokazala su da visoke doze vitamina C nemaju ništa bolji učinak na rak od placeba. Iako brojna istraživanja nisu potvrdila njegove tvrdnje, Pauling je vjerovao u čudesni učinak vitamina C do svoje smrti. Umro je 1994. godine od raka prostate.
3. Lijek opijum koji je stvorio horde teških ovisnika
Najstarija od zloupotreba znanosti u “Pandorinu laboratoriju” stara je gotovo šest tisuća godina, kada su drevni Sumerani otkrili hul gil, “biljku radosti”. Tu je biljku u 19. stoljeću švedski botaničar nazvao Papaver somniferum, a danas je znamo kao opijumski mak.
- Prvi lijek protiv boli bio je opijum. No, korisnici opijuma postaju ovisnici o njemu. Da bismo riješili taj problem, odlučili smo pročistiti glavni sastojak. Znači, ovisnici o tom opijatu postali su ovisnici o morfiju. Zatim smo odlučili kemijski modificirati morfij kako bi se učinkovitije prešla krvno-moždanu barijera, čime manje kemikalije daje isti učinak. Ovisnici o morfiju postali su ovisnici o heroinu - kaže Offit te ističe da u SAD-u od heroinske ovisnosti umire više ljudi nego u prometnim nesrećama.
4. Židov izumio Ciklon b, a nacisti njime ubili milijune u logorima
U “Pandorinom laboratoriju” Offit se bavi i njemačkim kemičarem Fritzom Haberom, koji je čovječanstvo zadužio podjednako dobrim, koliko i ubojitim otkrićima.
Rođen 1868. godine u imućnoj židovskoj obitelji, Fritz Haber je, s kolegom Carlom Boshom, 1909. godine razvio postupak za dobivanje amonijaka koji se koristi za proizvodnju poljoprivrednih gnojiva. Haber-Boshov postupak, slikovito opisan kao stvaranje “kruha iz zraka”, jedna je od najvažnijih tehnoloških inovacija 20. stoljeća, što je Fritzu Haberu 1919. godine donijelo Nobelovu nagradu.
No, Haberova istraživanja imala su i mračnu stranu. Kada je 1914. godine počeo Prvi svjetski rat, Haber je u želji da pokaže svoj patriotizam počeo eksperimentirati s klorom te je razvio bojni otrov. Prvi napad smrtonosnim plinom Nijemci su izveli 1915. godine kod belgijskog grada Ypresa, po kojem je bojni otrov dobio naziv iperit. Zbog zasluga za razvoj iperita Fritz Haber je promaknut u čin časnika njemačke vojske, ali je istoga dana njegova supruga, kemičarka Clara Immerwahr, počinila samoubojstvo razočarana vojnom primjenom Haberovih istraživanja.
Nažalost, iperit nije bio jedina, a ni najgora primjena Haberovih otkrića jer su njegova istraživanja pesticida 1920-ih godina kasnije rezultirala razvojem ubojitog plina ciklon B. Po kemijskom sastavu plin cijanovodik, ciklon B je korišten za ubijanje Židova u koncentracijskim logorima.
Unatoč stalnom dokazivanju lojalnosti Njemačkoj, Fritz Haber nije izbjegao sudbinu ostalih židovskih znanstvenika i stručnjaka koji su dolaskom Hitlera na vlast ostali bez posla. Kad je početkom 1933. godine došao na posao u Institut Kaiser Wilhelm u Berlinu, čiji je bio ravnatelj, portir ga nije pustio da uđe jer je Židov. Umro je godinu dana kasnije u egzilu.
5. DDT je mogao spasiti milijune od malarije
Jedno poglavlje knjige posvećeno je Rachel Carson, autorici knjige “Tiho proljeće” o štetnosti DDT-ja, pesticida za insekte. Ta je knjiga, svojevrsna biblija pokreta za zaštitu okoliša, dovela do zabrane DDT-ja.
- Rachel Carson bila je heroina i velika autorica iznimne inteligencije. No, pokušavam reći da je pretjerala s DDT-jem. Bila je u pravu tvrdeći da DDT treba ukloniti iz poljoprivrede, ali ga nije trebalo ukloniti kao sredstvo za borbu protiv malarije jer je to desetke milijuna djece stajalo života. Svjetska zdravstvena organizacija ponovno je 2006. godine uvela DDT u borbi protiv malarije - ustvrdio je Offit.