Znanost je budućnost i otvara vidike. Znaju to sva ona djeca koja su dosad pohađala višnjansku ljetnu školu koju godinama organizira Astronomsko društvo Višnjan na čelu s poznatim astronomom Koradom Korlevićem, voditeljem Znanstveno-edukacijskog centra i predsjednikom Astronomskog društva Višnjan.
A od nedavno višnjanska škola bogatija je za nove sadržaje koji će djeci omogućiti dublji uvid u znanstvena istraživanja. Naime, prije desetak dana otvoren je jedinstveni laboratorij koji omogućuje interdisciplinarna učenička istraživanja, a može se prilagoditi za visokospecijalizirane projekte iz područja biologije, astrobiologije i kemije. Opremljen je donacijom Hrvatskog Telekoma u sklopu natječaja “Zajedno smo jači”, a sada je moguće cijele godine provoditi programe.
- Već trideset godina provodimo edukaciju i svaka je edukacija za budućnost. U početku su to bile astronomija i fizika, a poslije smo uveli informatiku, pa je edukacija postala multidisciplinarna. Onda se postavilo pitanje što je znanost budućnosti. Vidimo da to nije znanost 20. stoljeća, nego nešto drugo što nam tek dolazi, a to su biologija, molekularna biologija i genetika. To su znanosti 21. stoljeća. U astronomiji imamo granu koja se zove astrobiologija i ona je kruna svega. Je li laboratorij za molekularnu biologiju, genetiku i astrobiologiju prava stvar? Naravno da je to prava stvar. Imamo i sretnu okolnost što je jedan naš bivši učenik i sudionik višnjanske ljetne škole završio biologiju i ostao vezan s programima tako da je pristao doći u Višnjan i podizati laboratorij tog, tipa iako je znao da materijalne satisfakcije neće imati, nego samo one profesionalne - kaže nam u uvodu razgovora s povodom začetnik čitave priče o edukaciji mladih znanstvenika Korado Korlević.
Po čemu je točno ovaj laboratorij specifičan i jedinstven u državi?
- Učenici od trećeg razreda osnovne škole nadalje u školi nemaju mogućnost imati takav laboratorij. Da pojednostavnimo što to konkretno znači. Razlika je kao ona između glazbenog odgoja u školi i glazbenog odgoja u muzičkoj školi. Mi smo napravili muzičku školu za one koje zbilja zanima znanost. Kada si iscrpio sve ono što možeš napraviti u školskom sustavu i na natjecanjima, koji je sljedeći korak koji takav učenik može napraviti? Može doći u jedan takav laboratorij s pravim mentorima i napraviti sljedeći razvojni korak koji će iznjedriti odluku hoće li biti ‘glazbenik’ ili neće, hoće li odabrati karijeru u znanosti i tehnologiji ili će reći ‘ovo je ipak nešto drugo, to nisam htio’.
Koliko su za te prirodne znanosti zainteresirani mlađi učenici osnovnih škola, ili je tako nešto rezervirano za djecu starijih uzrasta?
- Djecu kada su mala zanima apsolutno sve. Gledaju dokumentarce sa životinjama, zanimaju ih dinosauri i zvijezde. I onda dolazi tinejdžerska dob i dio života kada moraju biti društveno prihvaćeni i gdje su njihova patnja i bol veliki ako se ne uspiju uklopiti. U toj socijalizaciji najčešće nestaju dinosauri i zvijezde. Ova edukacija je način da se pokaže da to što su oni ‘čudni’ nije ništa neobično i da ima još takvih te da postoji laboratorij gdje mogu dalje sebe razvijati.
Kada je počela nastava u laboratoriju?
- Laboratorij smo koristili dok je još bio u izgradnji. Od kada su postavljeni stolovi te je uvedena voda, odmah smo počeli s radom. Potom smo nabavljali opremu komad po komad. Zadnji su došli inkubatori i sterilizatori. Laboratorij je u ovoj formi kompletiran prije 30-ak dana kad je došao sterilizator. Još ima jedan dio koji nam nedostaje, a to je digester koji služi u radu s otrovnim plinovima. Bez obzira na to, laboratorij je u potpunosti spreman za posao. Dosad su se već radila istraživanja na algama, radilo se na proizvodnji biodizela, mlađi su radili fizikalno-kemijska mjerenja.
Koliko je dosad djece prošlo kroz ovu edukaciju i koliko je mentora angažirano?
- Ove godine je bilo ‘gusto’. Bilo je više od 50 volontera koji su došli pomagati. Grupe u kojima se radi su jako male - po dvadesetak učenika, a ukupno je kroz laboratorij prošlo više od 750 učenika. Radi se o učenicima iz cijele Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Italije, Kanade. Prijaviti se mogu svi, i to bez posrednika, poput primjerice škola. Bitno je da se jave djeca, odnosno za one mlađih uzrasta sami roditelji. Ono što tražimo je motivacijsko pismo od djeteta koje treba objasniti zašto želi doći.
- Ta pisma ponekad pokazuju koliko ta djeca imaju problema. Recimo neka od te djece koja su već bila u Višnjanu sada imaju još veću dilemu. Pitaju se zašto bi ih ponovno pozvali, a ne nekoga tko još nikad nije bio. Jedan je dečko napisao da bi volio doći jer je Višnjan jedino mjesto gdje se osjeća sigurnim. Toliko je doživio problema i nasilja među vršnjacima gdje god je išao u školu zato što je različit. Jedna je cura napisala da bi voljela doći, ali čak i ako je ponovno ne pozovemo, zahvaljuje što smo je jednom uzeli jer da ne zna što bi bilo s njom i njezinim životom da nije došla u Višnjan. Dakle, pokušavamo djeci pokazati koliko su ona zbilja dobra. I to je cilj. Mnogi nas pitaju što mi to radimo s tom djecom u Višnjanu. Samo im pokažemo kako dobro mogu letjeti i što mogu postati. To je ona priča o galebu Johnatanu. Jednom kada naučiš letjeti, više ne želiš sletjeti.
Nažalost, u današnje vrijeme u Hrvatskoj znanje više nije na cijeni, a i učenici sve manje žele učiti i usvajati znanje. Jeste li i vi stekli taj dojam?
- Ima onih koje znanost ne zanima i koji su se uspjeli uklopiti u ono što se zove ‘ekonomija doživljaja’. Njima je super i lijepo u tom svijetu gdje oni samo kupuju tuđe priče. Postoji jedna manjina, a to su oni ‘koji stvaraju snove’ i koji žele biti dobri i mijenjati svijet i jako su dobri. Koliko ovu prvu skupinu to ne zanima, toliko je ova druga skupina jako dobra. Kada pogledamo neke od tih učenika što mogu izvesti u dobi od 16 do 18 godina, to je nešto što je daleko iznad onoga što smo dosad vidjeli. Jer ta njihova želja je potpomognuta novim tehnologijama koje djeluju multiplikativno. Način na koji oni koriste te tehnologije je veliko iznenađenje. S druge strane, kod te smo generacije uočili strah od otvorenog prostora. Mislili smo da to postoji samo u teoriji. Oni jednostavno nisu navikli biti vani, ili su doma ili u školi. Izuzetno rijetko su vani. Kada radimo terensku nastavu, čim završi istraživanje, svi nestanu - svi već sjede u autobusu jer je krov iznad njih. Zato smo i pokrenuli šumski vrtić gdje odgajamo djecu da im vani bude ugodno. Dakle, negdje do šeste godine života odlučiš gdje pripadaš. Ako si cijelo vrijeme na kauču i dnevnom boravku, ti pripadaš kauču.
Koja istraživanja provodite u laboratoriju, i općenito u školi?
- Istra je specifična jer je s tri strane okružena morem pa su laboratorij i biologija mora jako povezani. Istra leži na kamenim pločama starim od 120 do 50 milijuna godina koje se mogu čitati kao knjiga. Dakle, i geologija je važan dio edukacije kojim se bavimo, a uz to je i važan dio planetarne astronomije. Jedan važan dio istraživanja koji se radi u laboratoriju je vezan uz Mars i mogućnost da bakterije prežive na Marsu.
Kada se djeca nakon što prođu vašu edukaciju vrate u škole gdje imaju klasičnu nastavu iz kemije, biologije i fizike, budu li razočarani onime što se predaje u školi? Što su vam otkrili “povratnici”?
- Kod nas se kemija počinje učiti već u četvrtom razredu osnovne škole. Mi im objasnimo da je to sve skupa jednostavno i čitav taj dio edukacije o kemiji koji je njima tada potreban ‘stisnemo’ u jedan ili dva dana. Ista je stvar i s fizikom. To su djeca koja odmah shvate kako funkcionira svijet oko njih i ostanu zadivljeni. Jednom se dogodilo da smo morali nešto računati na kub, pa smo im rekli da tri puta pomnože to isto. Oni su vidjeli da smo napisali jednu malu trojku. Jedna je djevojčica iz trećeg razreda pitala što je to i kada smo joj objasnili odmah je shvatila kako sve to funkcionira i rekla ‘vau, kako kul’.
Koji je daljnji razvoj laboratorija i škole?
- Treba ‘uništiti’ laboratorij u radu. To nam je glavni cilj. Treba kroz njega proći čim više škola i djece jer takve škole nema u Hrvatskoj. Sljedeći takav centar je nedaleko Valjeva u Srbiji. Ako bismo uzeli izraelski model, kroz školu bi godišnje trebalo proći tri tisuće djece iz cijele Hrvatske, a ako uzmemo srpski model negdje oko 1500. Nažalost, izgubili smo jako puno dobrih učitelja koji su otišli raditi u svijet. A Japanci su izračunali da takvi intelektualci za zajednicu vrijede oko 30 milijuna dolara. Svaki put kada ti takva osoba ode jer za nju ne možeš isplatiti honorar, je velika žalost. Svi natječaji koji se provode, isključivo su namijenjeni samo za opremu. Ako u projektu napišeš honorar, to je tabu tema. Iz marksizma je ostalo duboko ukorijenjena ideja da su najvažnija sredstva rada, a da su radnici zamjenjivi. Učitelji i intelektualci to nisu.
Zašto takvi programi koji promoviraju znanost nemaju novac?
- Naime, svi programi koji nisu državni, nemaju novca. Neki od nositelja takvih projekata niti se ne mogu prijaviti na natječaje i programe za dodjelu potpora. Postoje natječaji za trgovačka društva, za udruge, za javne ustanove, a nikad nitko ne objavljuje natječaje za privatne ustanove. Nešto se stigne napraviti preko udruga, ali mi u Hrvatskoj smo apsolutno poduzeli sve da ne postoji paralelni školski sustav. Postoje naravno privatne škole, ali država je poduzela sve da ne mogu uspjeti.
Gdje je danas u svijetu svojevrsna oaza za znanstvenike koji žele napredovati u stjecanju najnovijih znanja?
- Ovisno od područja i koliko želiš radikalno mijenjati život. To su prije svega SAD i Velika Britanija. To je jedan anglosaksonski svijet rada koji omogućava da mlad možeš napraviti puno ako se želiš žrtvovati. Ako želiš sistematski rad, onda su tu jako dobre Njemačka, Švicarska i Nizozemska te Švedska. Predstavljaju centralnoeuropsku tradiciju i vrhunsku kvalitetu, uređenost i sigurnost života. U Aziji bih izdvojio Singapur koji predstavlja kombinaciju kineske efikasnosti i anglosaksonskog školskog sustava.