Ljudi su predodređeni da ubijaju jedni druge, sugerira novo istraživanje koje su proveli znanstvenici iz Španjolske, piše Nicola Davis za Guardian.
Znanstvenici su otkrili da je tendencija eliminiranja pripadnika vlastite vrste vrlo česta kod primata te procijenili da je oko 2 posto ljudskih smrti kroz povijest izazvano međusobnim sukobom. No, još uvijek je nejasno je li to uvjetovanom našom genetikom ili drugim faktorima.
- U najširim crtama ova studija tvrdi da su ljudi razvili način rješavanja problema kroz nasilje - rekao je za Guardian profesor Mark Pagel, evolucijski biolog koji predaje na Sveučilištu Reading i koji je sudjelovao u istraživanju.
Autori su naznačili da utjecaj društva može znatno utjecati na ljudsku agresivnost, što potkrepljuju variranjem broja nasilnih smrti kao posljedice međuljudskih sukoba kroz povijest (ta je brojka bila veća nakon pada Rimskog Carstva, nego na njegovom vrhuncu, na primjer).
- Smrtonosno nasilje je dio naše evolucijske povijesti, ali nije urezano u naše gene. Barem do određene mjere način organizacije društva utječe na razinu smrtonosnog nasilja - smatra jedan od autora studije, José María Gómez.
Teza da je nasilje ljudima urođeno nipošto nije nova, a njezin možda najpoznatiji zagovaratelj je profesor s Harvarda Steven Pinker. On smatra da je "smrtonosno nasilje" dio prirodnog stanja ljudskog roda koje se u zadnjim fazama razvoja čovječanstva i civilizacije umanjilo zbog sve savršenijih zakona i institucija koji uređuju naš život. Pinkerovi su zaključci izazvali pravu buru u znanstvenoj zajednici, a ova zadnja studija je dodatni argument u usijanoj raspravi o "pravoj prirodi" ljudskog roda.
Da bi utvrdili razinu "smrtonosnog nasilja" među ljudima, znanstvenici su proučili koliko često različite vrste sisavaca ubijaju pripadnike iste vrste. U tu su svrhu analizirali podatke s evolucijskog stabla za više od 1020 vrsta sisavaca, ali i 600 različitih ljudskih populacija od kamenog doba naovamo. Nakon opsežne analize, podaci su pokazali da je udio smrti koje su rezultat nasilja među pripadnicima iste vrste veći kod nekih vrsta sisavaca nego kod drugih. Na primjer, primati češće ubijaju svoje rođake nego što to čine šišmiši i kitovi. Nadalje, smrtonosno nasilje bilo je očigledno češće među vrstama s jačim društvenim i teritorijalnim ponašanjem nego kod onih koje preferiraju usamljeniji život.
Pomoću statističkih modela znanstvenici su tada procijenili vjerojatnu razinu smrtnosnog nasilja među precima vrsta koje su istraživali. Rezultati su otkrili da je kod predaka svih sisavaca 1 od 300 smrti bila rezultat sukoba unutar vrste. Za pretke primata i majmuna je ta brojka bila znatno viša, oko 1.8 na 100 za velike majmune i oko 2 na 100 za prve ljude. Dakle, skoro šest puta više nego je to bilo kod zajedničkog pretka svih sisavaca.
- Ne možemo reći da je ovih 2 posto rezultat genetike. Ne nasljeđujemo samo gene od naših predaka, nego i okoliš i ekološka ograničenja u kojima živimo. Ti su faktori sigurno imali ulogu u razvoju "smrtnosnog nasilja" u našoj evolucijskoj povijesti - zaključio je Jose Maria Gomez.
Za kraj je poslao poruku u kojoj objašnjava svrhu cijelog projekta:
- Glavna poruka naše studije je u tome da sami možemo oblikovati razinu međuljudskog nasilja tako da mijenjamo naše društveno okruženje, bez obzira jesmo li u prošlosti više bili nasilnici ili pacifisti. Možemo izgraditi mirnije društvo ako želimo - smatra Gomez.