ATOMSKE AMBICIJE SFRJ

Kako je Jugoslavija stvarala nuklearnu bombu koju zapravo nitko nije znao napraviti

Darko Tomaš / CROPIX, Muzej istorije Jugoslavije, arhiv Instituta Ruđer Bošković

Dragomir Bondžić (dolje u krugu), Josip Broz Tito kod ciklotrona na Institutu Ruđer Bošković (desno), kopači tragaju za uranom (gore lijevo)

Objavljena je prva knjiga na našim prostorima koja se u cijelosti bavi jugoslavenskim nuklearnim programom. “Između ambicija i iluzija: Nuklearna politika Jugoslavije 1945. - 1990.”

Jugoslavija je u razvoju nuklearnog programa očekivala pomoć od Indije, koju je beskompromisno branila od ostatka svijeta dok je testirala svoju nuklearnu bombu. No, ta je pomoć izostala

Iako je nakon Drugog svjetskog rata bila jedna od najsiromašnijih zemalja Europe, Jugoslavija je razvijala vojni i mirnodopski nuklearni program. O nuklearnim ambicijama vodstva mlade komunističke zemlje dosad je objavljeno više novinskih članaka te nekoliko knjiga zasnovanih na sjećanjima aktera nuklearnog programa (uključujući i knjigu “Institut Ruđer Bošković: Ljudi i događaji 1950.-2000.” dr. Krunoslava Piska i autorice ovog članka). No, dr. Dragomir Bondžić, povjesničar iz Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, istražio je dostupnu arhivsku građu te objavio knjigu “Između ambicija i iluzija: Nuklearna politika Jugoslavije 1945.-1990.”, prvu na našim prostorima koja se u cijelosti bavi jugoslavenskim nuklearnim programom.

- Od početka svoje akademske karijere bavio sam se poviješću Univerziteta u Beogradu nakon Drugog svjetskog rata te sam na toj temi magistrirao i doktorirao. Proučavajući tu povijest naišao sam na imena nekih profesora, prije svega Pavla Savića, koji su bili na neki način uključeni u taj nuklearni program. Mene je onda tema zainteresirala pa sam je odlučio istražiti - rekao je Bondžić.

Priznaje da je bio iznenađen što je tako siromašna zemlja kao Jugoslavija imala ambiciju napraviti atomsku bombu.

- Ne samo da je Jugoslavija bila siromašna i razrušena u ratu, nego je bila zemlja s vrlo malim potencijalima, kadrovskim i materijalnim, na području atomske fizike. Svega je nekoliko istraživača bilo djelomično upućeno u tajne nuklearne znanosti koja je bila u povoju. No, političari su imali ambicije koje su dodatno bile potaknute geopolitičkom situacijom, posebno nakon sukoba sa Sovjetskim Savezom kada je tadašnje jugoslavensko vodstvo prije svega željelo ostati na vlasti i sačuvati zemlju koju su stvorili u Drugom svjetskom ratu. Baš zbog toga što su imali malo znanja, jugoslavenski političari mislili su da je bomba ostvariva - rekao je Bondžić.

Ističe kako je središnja ličnost jugoslavenskog nuklearnog programa bio Pavle Savić (1909.-1994.), fizikalni kemičar koji je radeći s nobelovcima Irene i Fredericom Joliot-Curie u Parizu dao značajan doprinos otkriću fisije.

Zagreb, 180919.
Zrinjevac.
Dr. Dragomir Bondzic, povjesnicar Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, autor je knjige Izmedju ambicija i iluzija: Nuklearna politika Jugoslavije 1945 - 1990
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

Dragomir Bondžić

Znanstveni institut

- No, Pavle Savić se već 1939. godine vraća u Beograd i počinje raditi na Farmaceutskom odsjeku Medicinskog fakulteta kao profesor fizike. Onda je imao pauzu od pet ratnih godina kad je u partizanima i nema nikakav kontakt s nuklearnom znanošću u trenutku razvoja projekta Manhattan koji će dovesti do atomske bombe. Tito šalje Pavla Savića u proljeće 1944. godine u Moskvu s vojnom misijom na čijem čelu su bili general Velimir Terzić i Milovan Đilas. Savić je naglo unaprijeđen u majora, a u Moskvi uspostavlja kontakt sa sovjetskim fizičarima. Ponovno odlazi u Moskvu 1946. godine. Našao sam njegova pisma Titu u kojima potvrđuje da je tamo po zadatku te da je u kontaktu s Pjotrom Kapicom, kasnijim nobelovcem, kako bi se uz sovjetsku pomoć, kadrovsku i materijalnu, napravio jedan znanstveni institut u Jugoslaviji koji bi kao jedan od glavnih zadataka razvijao istraživanja u atomskoj fizici. Njegov biograf Slobodan Ribnikar navodi mogućnost da je Savić želio otići negdje ‘iza Urala’ kako bi radio na nuklearnoj bombi te da su Sovjeti zahtijevali da cijela Savićeva obitelj prijeđe u Sovjetski Savez. Navodno je Savić čak pristao na to, ali se to ipak nije dogodilo. No, za te tvrdnje nisam našao uporište u povijesnoj građi - ispričao je Bondžić.

Da je mlada jugoslavenska država imala golema očekivanja od nuklearnog programa, pokazuju i podaci iz službenog izvještaja “Nuklearna energija u Jugoslaviji”. Prema tom dokumentu više od 35 milijuna dolara (prema tečaju iz 1953.) između 1948. i 1953. godine potrošeno je na gradnju i opremanje Instituta nuklearnih nauka Boris Kidrič u Vinči na čijem je čelu bio Pavle Savić, Instituta Jožef Štefan u Ljubljani pod vodstvom Antona Peterlina i Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu, pod vodstvom Ivana Supeka.

- Prema dostupnim dokumentima, najveći zagovornici atomske bombe krajem 1940-ih i početkom 1950-ih, bili su Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković i Milovan Đilas dok se Tito nigdje ne pojavljuje. Bilo je nekoliko sastanaka na kojima su ta trojica kritizirali Pavla Savića kao rukovodioca Vinče zbog slabog napretka projekta. U Vinči je u nuklearni program bio uključen i Stevan Dedijer koji o tome piše u svojim memoarima, s tim da u njima daje sebi veću pozornost nego što sam našao u povijesnim izvorima - kazao je Bondžić.

Navodi kako je između 1948. i 1953. godine bila velika kriza u odnosima između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije te se baš tada kod jugoslavenskog rukovodstva rađa ideja o bombi kako bi se zaštitili od potencijalne sovjetske vojne invazije.

 

Istraživački reaktor

- No, nakon Staljinove smrti i dolaska Nikite Hruščova na vlast došlo je do pomirenja i suradnje između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Hruščov je prilikom dolaska u Beograd 1955. godine spominjao nuklearnu suradnju, a nakon toga je potpisan sporazum u okviru kojeg su u Vinču došla dva sovjetska reaktora. Jedan je, školski reaktor nulte snage, pušten u pogon 1958. godine. Drugi, istraživački reaktor snage 6,5-10 megavata pušten je u pogon 1959. godine i na njemu su se mogli raditi značajniji eksperimenti te obučavati kadrovi - pojasnio je Bondžić.

No, 14. listopada 1958. godine u Vinči je zbog neopreznog rukovanja reaktorom nulte snage, ozračeno šestero mladih znanstvenika u dobi između 24 i 26 godina. Jedan od njih je umro dok je ostalih petero spašeno transplantacijom koštane srži u Parizu. Od tih znanstvenika danas je još živ nuklearni fizičar dr. Radojko Maksić (85).

- U Vinču su tada došli promatrači Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) i ispitali su cijeli slučaj. Taj događaj imao je veliki utjecaj na javnost jer je pobudio strah od atoma, ne samo kod nas nego i u svijetu. Presađivanje koštane srži u Parizu bilo je prvo u svijetu obavljeno na ljudima. No, bilo je uspješno i ti mladi ljudi su se vratili svojim aktivnostima - kazao je Bondžić.

Početkom 1955. godine formalna odgovornost za nadzor jugoslavenskog nuklearnog programa dodijeljena je Saveznoj komisiji za nuklearnu energiju (SKNE) kojom je rukovodio Aleksandar Ranković, šef tajne policije. Ranković je prije Drugog svjetskog rata bio kalfa, odnosno naučnik, kod seoskog krojača, a bio je poznat i kao drug Marko, što je bilo njegovo ime u ilegali.

Ipak, početkom 1960-ih došlo je do zamiranja jugoslavenskih nuklearnih ambicija zbog stručnih i političkih razloga.

- Naišao sam na nekoliko stručnih elaborata s kraja 1950-ih i početka 1960-ih. U njima se detaljno razrađuje mogućnost izrade nuklearne bombe. Naši stručnjaci u to doba dobro razumiju problematiku na teorijskom planu, ali izražavaju sumnju da Jugoslavija to može financijski, kadrovski i infrastrukturno podnijeti. Iz tih stručnih dokumenata, političko vodstvo nije moglo zaključiti da se do bombe može sa sigurnošću doći. Tada je i politička situacija u Jugoslaviji drukčija: dok se krajem 1940-ih nitko od stručnjaka ne bi usudio reći političarima ne, krajem 1950-ih i početkom 1960-ih je drukčija situacija. Prvo, veliki broj stručnjaka odlazi iz zemlje, a i oni koji ostaju imaju veći integritet da kažu ne ili opstruiraju napore oko rada na bombi. S druge strane, Jugoslavija se tada decentralizira, ali je i u velikoj ekonomskoj krizi pa početkom 1960-ih jako slabi financiranje iz SKNE te općenito pada budžet za nuklearna istraživanja - istaknuo je Bondžić.

Slabljenju nuklearnih ambicija jugoslavenskog vodstva svakako je pridonijela činjenica da je Jugoslavija 1961. godine postala jedan od lidera Pokreta nesvrstanih, a zatim je 1968. godine bila jedna od prvih potpisnica Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja. No, sredinom 1970-ih došlo je do ponovnog oživljavanja jugoslavenskog nuklearnog programa, a direktan povod bila je prva indijska atomska bomba. Prema anegdoti, koju nam je ispričao dr. Đuro Miljanić, Tito je pozvao Pavla Savića i pitao bi li ‘naši dečki to mogli napraviti’, a Savić je odgovorio potvrdno.

Muzej istorije Jugoslavije
 

- U Arhivu Jugoslavije našao sam dokumente sa sjednica iz kojih se jasno vidi povezanost oživljavanja jugoslavenskog nuklearnog programa s indijskom nuklearnom bombom. Indija je u svibnju 1974. godine obavila svoj ‘nuklearni test za mir’: tvrdili su međunarodnoj zajednici da nuklearni pokus rade zbog mirnodopske primjene u rudarstvu, ali nisu nikoga uvjerili u to. Imali su velike probleme zbog toga, ali Jugoslavija je cijelo vrijeme bila uz Indiju. U ljeto 1974. godine Tito saziva jedan skup s vojnim, političkim i znanstvenim vrhom gdje decidirano traži bombu. Tito je tada u poznoj fazi svoga života i vladavine i ne mogu odgonetnuti je li to bio njegov politički blef ili je ipak vjerovao da Jugoslavija može napraviti bombu. U svakom slučaju, Savezni sekretarijat za obranu na čelu s Nikolom Ljubičićem u listopadu 1974. godine po Titovoj direktivi radi elaborat, kodnog naziva Zadatak Kozara, u kome se razrađuju mogućnosti daljnjeg razvoja nuklearne energije s posebnim aspektom na vojnu primjenu. Međutim, stručnjaci iz Beograda, Ljubljane i Zagreba su prilično sumnjičavi. U Zadatak Kozara s Instituta Ruđer Bošković bili su uključeni Ivo Šlaus i Petar Strohal s IRB-a - ispričao je Bondžić.

Ističe kako je Jugoslavija u razvoju nuklearnog programa očekivala pomoć od Indije koju je beskompromisno branila. No, ta je pomoć izostala.

Tajni vojni projekt

- Projekt nuklearne bombe zamire u startu, a osim odsustva pomoći Indije vrlo su indikativne rasprave koje se vode u predsjedništvu Jugoslavije krajem 1974. i početkom 1975. godine. Jugoslavija već tada funkcionira kao konfederacija i republike su sukobljene oko ekonomskih interesa. Zanimljive su te rasprave. Primjerice, slovenski predstavnik Sergej Kraigher ljutito istupa, ne protiv same ideje razvoja nuklearne energije niti protiv vojnog segmenta, ali inzistira da se o tome raspravlja u Sloveniji. Inzistira da Predsjedništvo i CK Slovenije dobiju materijal o tajnom vojnom projektu kako bi društvene i industrijske organizacije o tome raspravljale. Gdje je tu tajnost? Tako se bomba ne može napraviti - ustvrdio je Bondžić.

 

Postojanje jugoslavenskog nuklearnog programa 1970-ih i 1980-ih spominje se u nekoliko članaka u stranoj literaturi 2000-ih godina. U članku objavljenom 2000. godine u časopisu Bulletin of Nuclear Scientists, William Potter te Ivo Šlaus i Đuro Miljanić s Instituta Ruđer Bošković osvrću se na jugoslavenski nuklearni program nakon 1980-ih, pri čemu je važnu ulogu igrala sarajevska kompanija Energoinvest. U razgovoru za Jutarnji list u proljeće 2016. godine Božidar Matić, ministar znanosti u saveznoj vladi Branka Mikulića te čelni čovjek Energoinvesta od 1989. do 1993. godine, potvrdio je postojanje nuklearnog programa kodnog imena Sutjeska.

- U građi ništa nisam našao o nuklearnom projektu 1980-ih. Pregledao sam civilnu građu do kraja 1980-ih dok je vojna građa dostupna do 1965. godine. Za nuklearni program 1980-e ima nekoliko osobnih svjedočanstava koja su jako uopćena, no ja sam skeptičan jer nisam vidio dokumente. Međutim, ne mogu isključiti da se nije radilo parcijalno s ciljem da se to izveze i zarade devize. Jer, Jugoslavija u to doba surađuje s Irakom, Libijom i drugim zemljama koje su imale određene, ali prilično neuspješne vojne projekte. Također, jugoslavenski geolozi sudjeluju 1980-ih u istraživanjima urana u Sjevernoj Koreji. Možda je netko imao ideju da se svi dijelovi projekta bombe u jednom trenutku sklope, ali u to sumnjam. Jer, Jugoslavija je 1980-ih bila u dubokoj političkoj i ekonomskoj krizi - zaključio je Dragomir Bondžić, čija se knjiga trenutno prevodi na engleski jezik.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo