Aljaški permafrost ozbiljno je ugrožen, a topljenje tisućljetnih slojeva leda oslobodit će tone i tone ugljikovog dioksida koje će dodatno ubrzati globalno zatopljenje, upozoravaju znanstvenici iz istraživačkog centra Woods Hole.
Arktik se zagrijava dvostruko brže od ostalih dijelova Zemlje, a ta stopa zagrijavanja visoka je i u sub-arktičkom predjelu Aljaske, koja je većinom prekrivena permafrostom - trajno zaleđenim terenom do dubina većih od 700 metara, piše New York Times.
U permafrostu se nalaze ogromne zalihe ugljika u smrznutoj organskoj masi - biljke koje su preuzimale ugljikovo dioksid iz atmosfere, pa su uvenule i završile zamrznute prije nego što su raspadom vratile ugljik u atmosferu. Prema procjenama znanstvenika, u permafrostu diljem svijeta nalazi se dvostruko više ugljikovog dioksida nego što ga sada ima u atmosferi.
Na Aljasci, temperatura metar ispod površine zamrznutog tla već su se podigle na pola stupnja ispod ništice. Cijelo područje Aljaske moglo bi ostati bez većine svojeg permafrosta do polovice ovog stoljeća.
Znanstvenici imaju različite procjene oko toga koliko permafrost može ispuštati ugljikovog dioksida, no prema nekim brojkama ispuštanje do kraja ovog stoljeća moglo bi narasti na oko 1,5 milijardi tona godišnje, koliko sada Sjedinjene Države ispuštaju sagorijevanjem fosilnih goriva. Ovako ispuštanje dodatno bi moglo povisiti globalne temperature za jedan celzijev stupanj, neovisno o tome koliko svjetske države uspiju smanjiti emisiju stakleničkih plinova.
No, i bez apokaliptičnih posljedica na ostatak svijeta, topljenje permafrosta na Aljasci imat će ozbiljne posljedice na živote ljudi i životinja na tom području.
Topljenje permafrosta smanjuje volumen tla - jer je tekuća voda gušća od leda - pa bi infrastruktura mogla stradavati zbog ulijeganja tla. Topljenje permafrosta pored jezera moglo bi uzrokovati odlijevanje voda iz jezera. Neki dijelovi terena mogli bi biti znatno vlažniji i postati močvare, dok bi se drugi mogli potpuno isušiti.
Koji će dijelovi biti suhi, a koji vlažni, bitno je pitanje i zbog nastanka stakleničkih plinova u budućnosti. Kada se permafrost topi u suhim uvjetima, nastaje više ugljikovog dioksida. Kada se topi uz obilno prisustvo vode, nastaje više metana, zbog manjka kisika.
Permafrost je i inače podložan sezonskim promjenama - u ljeti se površinski sloj topi, no dubinski ostaje zamrznut. Kako temperature rastu, topljenje se događa na sve većim dubinama. Kada se dođe do organskih tvari u svježe odleđenom permafrostu, bakterijski raspad odgađa ponovno zamrzavanje na jesen.
Porast ispuštanja plinova na Aljasci postao je toliko ozbiljan da se ta savezna država SAD-a preobratila iz jedne u kojoj se više ugljika sprema nego ispušta u jednu koja je postala izvor ugljika u atmosferi - sve samo zbog permafrosta.
Znanstvenici upozoravaju da će isti trend pogoditi i druga područja blizu Arktika - Sibir, Kanadu i druga mjesta na kojima se nalazi permafrost.
- U tlu se nalazi ogromna količina ugljika, koji se tamo skupljao tisućama i tisućama godina, rekao je dr. Max Holmes, voditelj Woods Hole centra.
- Do sada se nalazio u zamrzivaču, ali taj se zamrzivač sad pretvara u hladnjak.