NESSIE

NAPOKON SE RAZOTKRIVA TAJNA MISTIČNOG ČUDOVIŠTA Tim znanstvenika uzeo je uzorke iz jezera Loch Ness i upravo čeka rezultate

 

Jezero Loch Ness u Škotskoj poznato je diljem svijeta po legendi da u njemu živi čudovište Nessie. Ta legenda u Škotsko visočje, gdje se nalazi Loch Ness, privlači brojne turiste koji lokalnom gospodarstvu donose 25 milijuna funti godišnje. Nakon brojnih znanstvenika koji su istraživali jezero i u njemu, dakako, nisu našli nikakvo čudovište, prošle je godine međunarodni tim znanstvenika pod vodstvom prof. Neila Gemmella sa Sveučilišta Otago na Novom Zelandu na više mjesta uzeo uzorke vode iz jezera. Primjenom metode environmental ili eDNA (DNK izolirana iz okoliša) znanstvenici će razjasniti misterij jezera Loch Ness. Njihovi se rezultati očekuju uskoro, a u ZOOM-u vas upoznajemo s poviješću legende o Nessie i metodom eDNA.

Kad je nastala legenda o Nessie?

Legenda o čudovištu iz jezera koje je ubijalo ljude potječe iz 7. stoljeća iz biografije svetog Kolumbana iz Ione. U njoj se opisuje kako je svetac protjerao čudovište koje je upravo bilo ubilo nekog čovjeka. Nadalje, u 16. stoljeću škotski povjesničar i filozof Hector Boece u svojoj “Povijesti Škotske” piše kako je neman izjurila iz jezera, srušila okolno drveće, ubila trojicu ljudi i vratila se u jezero. O nemani se pisalo i tijekom 18. i 19. stoljeća.

Moderna priča o Nessie počela je u svibnju 1933. godine kad je direktor hotela na obali jezera navodno u vodi opazio čudno stvorenje. U sljedećim se tjednima pojavilo više svjedoka koji su tvrdili da u njemu živi neka vrsta prapovijesnog bića. Većina očevidaca opisala je Nessie kao veliku životinju s dvije ili tri grbe koje vire iz vode.

Izumrli plesiosaur

Zatim se 1934. godine pojavila fotografija koju je snimio londonski liječnik Robert Kenneth Wilson, a koja prikazuje stvorenje nalik dinosauru kako izranja iz vode. No, 1994. godine se pokazalo da je ta fotografija bila prijevara. Kako se legenda razvijala, mnogi kriptozoolozi promovirali su teoriju da je Nessie zapravo preživjeli plesiosaur, divovski gmaz dugog vrata koji je plivao u vodi. Smatra se da je plesiosaur izumro prije 65 milijuna godina. Još od 1970-ih znanstvenici temeljito istražuju dno Loch Nessa u potrazi za kostima plesiosaura, ali ih još nitko nije pronašao.

U knjizi “Abominable Science!” američki znanstvenici Donald Prothero i Daniel Loxton razbijaju mit o plesiosauru u Loch Nessu s nekoliko jednostavnih argumenata. Primjerice, navode kako je jezero Loch Ness jednostavno premaleno za održavanje na životu plesiosaura ili neke druge životinje slične veličine. Znanstvenici kažu da u Loch Nessu ima samo oko 22 tone ribe, što za takvu životinju nije dovoljno.

Jedan od najuvjerljivijih argumenata protiv postojanja čudovišta u Loch Nessu je taj da bi se ono moralo preseliti u jezero relativno nedavno. Naime, jezero Loch Ness bilo je u potpunosti prekriveno ledom sve do prije 18.000 godina.

“Tu nije postojalo jezero, jezera su mlada pojava ovdje, a ako nije bilo jezera, ta životinja nije imala gdje biti”, ustvrdio je Prothero.

Postoje li druga objašnjenja za Nessie?

Neki znanstvenici smatraju da bi čudovište iz Loch Nessa mogla biti divovska jegulja, deset puta duža od najdužih primjeraka svoje vrste. Neki, pak, smatraju da je riječ o jesetri, ribi koja živi na sjevernoj hemisferi po velikim rijekama i jezerima, a može narasti i do sedam metara dužine. Tijelo joj je prekriveno koštanim pločama, a kostur je od hrskavice. Životni vijek im je vrlo dug, i po nekoliko desetljeća. Neki biolozi smatraju da su čudovište zapravo velike količine mrtvih biljaka koje su isplivale na površinu.

Kako se Loch Ness nalazi u sklopu rasjeda Glen More, neki znanstvenici smatraju da su možda manja podrhtavanja u dubini tla ispod jezera odgovorna za neobične pojave na njegovoj površini kao što su valovi neobična oblika i mjehurići koji kod promatrača stvaraju dojam prisutnosti nekog čudovišta.

Projekt Neila Gemmella

Novozelandski znanstvenik Neil Gemmell prošle je godine sa svojim timom boravio na Loch Nessu kako bi prikupili oko 300 uzoraka vode iz različitih dijelova jezera i s raznih dubina. Uzorci su filtrirani kako bi se dobio DNK koji će se potom usporediti ​​s podacima o poznatim vrstama. Rezultati bi trebali biti poznati uskoro.

“Iz nekoliko litara vode možemo detektirati tisuće različitih vrsta, a svi veliki organizmi ostavljaju za sobom trag stanica dok se kreću okolinom u kojoj žive. Nova tehnologija genoma je dovoljno detaljna da otkrije DNK koji bismo mogli usporediti s onim kod većine živih organizama”, objasnio je Gemmell koji je Loch Ness posjetio turistički prije dva desetljeća, a na zamisao o DNK analizi došao prije nekoliko godina.

“Ne vjerujem da postoji bilo kakvo čudovište, a proučavanjem DNK dobit ćemo uistinu bogat uzorak bioraznolikosti jezera”, istaknuo je Gemmell. Njegov je projekt komentirao molekularni biolog Kristian Vlahoviček.

“Ako u ukupnom DNK koji ste prikupili u nekom okolišu uočite i DNK iz nekog nepoznatog organizma, a za koji ste utvrdili da ne pripada bakteriji, u teoriji možete takve pokuse koristiti i za pronalaženje i identifikaciju novih životinjskih vrsta, kao što se pretpostavlja da je i Nessie. No, pitanje je koliko su u uzorcima okolišnog DNK zastupljeni takvi tragovi i hoće li ovo uroditi plodom”, rekao je Vlahoviček, profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.

Pojasnio je metodu kojom se u istraživanjima koristi prof. Gemmell.

Što je DNK izoliran iz okoliša?

“Kad proučavamo cijele ekosustave na razini gena, često je problem kako točno izolirati sve moguće organizme koji se u nekom okolišu nalaze. To je pogotovo problematično za mnoge bakterije i mikroskopske organizme jer su često njihovi uvjeti preživljavanja vezani uz suživot s drugim organizmima unutar istog okoliša. Ako, na primjer, pokušamo u Petrijevoj posudi uzgojiti bakterije koje se nalaze u nekom uzorku tla ili vode, uglavnom će nam u takvim, laboratorijskim, uvjetima izrasti samo oko pet posto ukupne raznolikosti vrsta koje se stvarno u tom uzorku nalaze. Ako zatim sekvenciramo gene samo tih pet posto, nećemo dobiti ni približno detaljnu sliku o tome što sve u nekom okolišu postoji na razini gena i DNK”, rekao je Vlahoviček.

“Zato su znanstvenici jednostavno zaobišli potrebu za odvajanjem i pojedinim uzgojem svih mogućih vrsta u uzetom uzorku te su jednostavno izolirali sav DNK koji je neki uzorak sadržavao, bez obzira na to kojoj vrsti pripada, a zatim bi računalom analizirali takve podatke i pridružili ih svakoj pojedinoj vrsti. Na ovaj su način, umjesto pet posto sadržaja gena, mogli vidjeti i do 100 posto svih gena koje neki okoliš sadrži. Budući da geni sadrže informaciju o proteinima i enzimima koje organizmi mogu proizvesti, na ovaj se način može vidjeti i ukupni skup “alata” koji je organizmima u određenom okolišu dostupan kako bi iz njega iskoristili energiju ili u njemu preživjeli”, istaknuo je Vlahoviček.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo