Radijski voditelj Robert Monroe 1958. godine prvi je put “lebdio” izvan tijela. Počelo je “bez ikakva vidljivog uzroka”, a njegov liječnik, koji nije pronašao nikakve tjelesne bolesti, prepisao mu je lijekove za smirenje: “Psihijatar koji mi je bio prijatelj rekao je da pokušam ponovno napustiti tijelo.”
“Uostalom”, rekao je taj psihijatar, “neki od onih koji prakticiraju jogu i istočnjačke religije tvrde da to mogu učiniti kadgod žele”.
“Pokušao sam ponovno i uspio”, izjavio je jednom prilikom Monroe koji je 1971. godine objavio knjigu “Izvantjelesna putovanja”. Tako se u javnom diskursu pojavio termin izvantjelesno iskustvo (out-of-body experience, skraćeno OBE).
U povijesti postoje nebrojeni zapisi o iskustvima ljudi, osobito na rubu smrti, koji su doživjeli “izlazak” iz tijela i kasnije opisali kako su imali osjećaj da lebde u nekom duhovnom ili “astralnom tijelu” i gledaju vlastiti lik, vlastito tijelo. Ovakvi su doživljaji često bili toliko uvjerljivi da su ih ljudi smatrali čvrstim dokazom da postoji i duša i raj.
No, znanstvenici su se posljednjih godina ozbiljnije posvetili fenomenu koji doživljava 12 do 20 posto ljudi iz različitih država i kultura, najčešće u trenutku traume, pod utjecajem droga, prilikom uspavljivanja anesteticima ili tijekom sna.
'Nije to samo obična fantazija'
“Ovo su još uvijek rani dani ozbiljnih istraživanja izvantjelesnog iskustva. No sad otkrivamo da to iskustvo, koje je tradicionalna znanost odbacivala smatrajući ga fantazijom, doprinosi našem razumijevanju svijesti i prirode nas samih”, kaže poznata britanska psihologinja Susan Blackmore koja je istraživanju izvantjelesnog iskustva posvetila svoju najnoviju knjigu “Seeing Myself: The New Science of Out-of-Body Experiences”.
Jedan od pionira istraživanja izvantjelesnog iskustva bez sumnje je prof. Olaf Blanke iz Švicarske federalne politehničke škole (EPFL) u Lausannei. On je početkom 2000-ih izveo složenu operaciju pacijentice s teškim oblikom epilepsije kako bi našao žarište čestih epileptičkih napada. Tom prilikom Blanke i njegovi suradnici električki su stimulirali određene dijelove mozga. Pritom je pacijentica bila budna. Kad su neuroznanstvenici snažno stimulirali točku blizu desnog temporoparijetalnog spoja (TPJ), pacijentica je doživjela izvantjelesno iskustvo.
“Locirali smo dio mozga koji može izazvati izvantjelesno iskustvo “, objavio je Blanke u svojoj poznatoj studiji objavljenoj 2002. godine u vodećem svjetskom znanstvenom časopisu Nature.
Kad pomaže virtualna stvarnost…
Blanke je nastavio istraživanja i prije nekoliko godina u Scienceu objavio novu studiju o “lebdenju” izvan tijela. Njegov je tim ispitanike upoznao s tijelima tzv. avatara, računalnih vizija samih sebe. Potom im je dao da nose virtualne naočale i postavio ih pred kamere. Dobrovoljci su u naočalama vidjeli trodimenzionalni prikaz stražnje strane tijela svojih avatara.
Kada ih je olovkom dodirivao po leđima, isto se događalo i avataru pred njihovim očima, što je učvrstilo poistovjećenje sudionika s virtualnim jastvom. Njihov je osjećaj identiteta s vremenom postao toliko konfuzan da su počeli misliti da je avatar njihovo pravo ja.
“Konflikt između osjetila dodira i vida potpuno je zbunio ispitanike. Počeli su misliti da je avatar njihovo pravo tijelo. Tako smo stvorili djelomično izvantjelesno iskustvo. Dislocirali smo osjet dodira i vida te naveli ljude da misle kako im se tijelo nalazi dva metra ispred njih”, pojasnio je Blanke.
Zbrka u osjetima
On smatra kako je umjetno stvaranje osjećaja izvantjelesnog iskustva dokaz da je ono proizvod neke pogreške u funkcioniranju mozga što je izaziva zbrka u osjetima vida, dodira i ravnoteže.
“To nije duhovna stvar, već zbunjenost mozga. Zašto bismo mislili da je to nešto duhovno, ako za tzv. osjećaj fantomskih udova, tj. kada osoba osjeća da ima dio tijela koji joj je zapravo amputiran, ne mislimo da je nešto nadnaravno”, ustvrdio je Blanke.