ZNANSTVENIK IZ BUDIMPEŠTE

ŠAPTAČ PSIMA 'Nakon dvije godine dokazao sam da psi i ljudi zvukove intoniraju na isti način'

Sandra Šimunović / HANZA MEDIA

Dr. Attila Andics (35), znanstvenik s Odsjeka za etologiju na Sveučilištu u Budimpešti i autoritet za ljudski mozak, svjetsku slavu stekao je prošloga utorka kada je ugledni američki znanstveni časopis Science objavio njegovu studiju koja prvi put u svijetu dokazuje da psi razumiju što i kako im ljudi govore

Ne, nemojte misliti da ste ludi zbog toga što razgovarate sa svojim psima. Ako im često ponavljate iste riječi, oni će ih lakše zapamtiti i znati što znače- , poručuje dr. Attila Andics, 35-godišnji znanstvenik s Odsjeka za etologiju na Sveučilištu Eotvos Lorand u Budimpešti. Etologija, odnosno biologija ponašanja, disciplina je koja proučava ponašanje ljudi i životinja u prirodnim uvjetima, a budimpeštanski znanstvenici s tog odsjeka već 20-ak godina slove za vodeće svjetske stručnjake za ponašanje pasa. Andics - čije prezime zvuči hrvatski iako mu nije poznato da ima hrvatske korijene - pridružio im se 2012. godine, i to kao znanstveni autoritet za ljudski mozak na kojem je i doktorirao u Nizozemskoj na Institutu za psiholingvistiku Max Planck. Prije toga je u rodnoj Budimpešti diplomirao matematiku i psihologiju s naglaskom na kognitivne znanosti i ističe da nipošto nije stručnjak za pse kakvim ga javnost doživljava posljednjih nekoliko dana, otkako je ugledni američki znanstveni časopis Science prošli utorak oko 1 u noći po europskom vremenu objavio studiju grupe mađarskih znanstvenika s njim na čelu, koja prvi put u svijetu znanstveno dokazuje da psi razumiju što i kako im ljudi govore.

Već u 1 i 15 minuta, usred noći, Andicsa je probudio novinar iz New York Timesa, a u sljedeća četiri dana, do petka popodne, dao je, kaže, sigurno više od stotine intervjua za razne medije iz svih krajeva svijeta. Možda ih je, dodaje, bilo i nekoliko stotina. U svakom slučaju previše da bi ih mogao pobrojati. Na sreću, mjesec dana prije objave studije pripremao se za komunikaciju s novinarima i odgovaranje na najrazličitija pitanja koja bi mu mogli postaviti jer je, priznaje, i očekivao da će njegovo otkriće izazvati ogroman interes javnosti.

“Javnosti je obično jako zanimljivo sve što je vezano uz pse i istraživanje mozga. Nama koji se time bavimo je to jako drago jer nam je medijski interes prilika da pokažemo što mi to radimo, ali i da ljudima ukažemo na ljepotu i važnost znanosti, ali i na ljepote koje mogu naći u prirodi. U našim istraživanjima sudjeluju stotine pasa koje nam njihovi vlasnici dovode i za to im ništa ne plaćamo pa je i zbog njih fer da otvoreno govorimo o svojim otkrićima kojima su i oni doprinijeli”, kaže Attila Andics koji nas je - kao rijetke strane novinare kojima je intervju dao uživo, a ne preko telefona - dočekao u petak u 13.30 u svojem uredu na šestom katu monumentalne fakultetske zgrade u Budimu uz sam Dunav, koja je sredinom 90-ih godina sagrađena za potrebe svjetske izložbe koja na kraju nikada nije bila održana. Iako u neprekidnoj utrci s vremenom, znanstvenik je jako dobro raspoložen.

Nema svoga psa

“Ako želite, mogu se pristojnije obući za fotografiranje”, govori fotereporterki koja nema ništa protiv da je u ležernijem izdanju, u kratkim hlačama, a uz njega pozira i dvogodišnja kujica Panka čija je vlasnica Andicseva kolegica s odjela Nikolette Czinege. Andics, naime, nema svoga psa, iako kaže da jako voli pse, a posebno vižlu Izi svojih roditelja, u čijem su domu u Budimpešti otkako on zna za sebe uvijek psi bili kućni ljubimci. Dragocjeno slobodno vrijeme znanstvenik, dodaje, ipak radije provodi sa svojim sinovima Aronom (10) i Benedekom (7,5) s kojima je prošli vikend proveo na kupanju na Krku. Hrvatska mu je omiljeno ljetno odredište.

“Etolozi najčešće odlaze u prirodu i tamo proučavaju ponašanje životinja. No, psima prirodno okruženje u kojem se najbolje osjećaju nije priroda, nego ljudska obitelj, što znanstvenicima očito nije bilo lako prihvatiti i stoga pseći mozak do danas uopće nije istražen. Nitko prije nas to na svijetu nije ozbiljno pokušao napraviti. Amerikanci su nešto malo na tome radili, mnogo manje od nas. Ako pas boravi u okolini u kojoj se mnogo govori - što je slučaj kod većine kućnih pasa koji žive u ljudskim obiteljima - s vremenom će početi shvaćati značenje pojedinih riječi koje je više puta čuo. Sposobnost procesuiranja riječi nije, dakle, samo ljudska osobina”, tvrdi Andics, koji je u opsežno istraživanje krenuo od pretpostavke da ljudi vole govoriti svojim psima, ali je pitanje što četveronošci od svega toga razumiju? Što govorimo ili kako govorimo? Na svim jezicima intonacija govora je podjednaka. Recimo, uzbuđenje se izražava povišenim glasom. No, ljudi u komunikaciji koriste riječi, odnosno govore jezik u kojem za svaki pojam postoji zvučna inačica i na taj način nam se otvara široki svijet komunikacije jezikom koji je jako kompleksan. Je li jedino ljudski mozak u stanju koristiti i razumjeti riječi? Ili i psi mogu razumjeti što govorimo?

“Koristeći se uređajima za magnetsku rezonanciju u jednoj bolnici istraživali smo kako pseći mozak procesuira ono što mi govorimo. Trinaest pasa, kućnih ljubimca, provelo je sedam minuta u uređaju koji je mjerio njihove moždane aktivnosti izazvane snimljenim govornim porukama dresera pasa koje su slušali pomoću slušalica. To su bile iste poruke koje im svakodnevno upućuju njihovi vlasnici - poput “dobar pas” ili “bravo”. Sve smo to radili nedjeljom navečer kada u bolnici nema pacijenata. Snimanje magnetskom rezonancijom za pse je potpuno neopasno i bezbolno. Mislim da su čak i uživali.

Lijeva strana mozga 

Slušali su pohvale izgovorene pohvalnom intonacijom, kao i iste te pohvale bez ikakve intonacije. Potom smo im izgovarali riječi bez ikakvog značenja, i to pohvalnom i neutralnom intonacijom. Pratili smo što se u kojem od četiri slučaja događa u njihovim mozgovima. Kada smo usporedili sve snimljene podatke, otkriće nas je zaista iznenadilo. Psi percipiraju i riječi i intonaciju govora. Baš kao i ljudi, psi koriste lijevu stranu mozga za procesuiranje značenja riječi, a desnom analiziraju intonaciju. Poput ljudskog, i pseći mozak može odvojeno doživljavati značenje i intonaciju, ali i kombinirati ta dva procesa - što govorimo i kako govorimo - da bi dobio potpunu informaciju. Primjerice, pas će razumjeti da smo ga pohvalili samo ako to zaista kažemo i pravilno intoniramo. Sposobnost korištenja riječi imaju samo ljudi, ali sada znamo da mehanizam za njihovo procesuiranje nije prirođen samo ljudima”, zaključuje Attila Andics i dodaje kako su pohvale izrečene pohvalnim tonom kod pasa potaknule podražaje u dijelu mozga koji inače reagira na razne oblike stimulacije koja izaziva ugodu, poput hrane, seksa, maženja... To znači da našu pohvalu pas doživljava kao nagradu koja mu stvara osjećaj zadovoljstva. Na gotovo isti način reagira i ljudski mozak.

 

Andics zaključuje da je ova studija tek početni korak u razotkrivanju tajne kako psi interpretiraju ljudski govor. Htio bi svakako dalje proučavati razlike u reakciji pasa kada mu govori vlasnik ili nepoznata osoba. Također ga jako zanima može li pas razumjeti kombinacije riječi, odnosno jednostavne rečenice, primjerice hoće li primijetiti razliku ako mu se kaže “stavi loptu na stol” u odnosu na “stavi stol na loptu”. Sada kada je sasvim siguran da određena riječ, poput “bravo”, psu izaziva osjećaj ugode, Andicsa zanima reagira li centar za ugodu u psećem mozgu i na glazbu i koja im se vrsta glazbe najviše sviđa. Bilo bi zanimljivo magnetskom rezonancijom snimati i kako psi reagiraju na riječi pokude, no problem je, otkriva Andics, što ne zna gdje se u psećem mozgu nalazi centar odgovoran za izazivanje negativnih emocija pa ne zna što bi snimao magnetskom rezonancijom.

Duljina lajanja

Cilj istraživanja je, dodaje, pomoći uspostaviti još kvalitetniju komunikaciju između ljudi i pasa, ali će se i iz njegovih rezultata svakako moći izvlačiti i neki novi zaključci o ljudskom ponašanju. Ono, naime, širi spoznaje o još podosta neistraženom procesu nastanka i rasprostranjivanja riječi u ljudskim zajednicama koje su tijekom evolucije tek počinjale usvajati govorni jezik kao osnovno komunikacijsko sredstvo.

“Želimo nastaviti istraživati pseći mozak kako bismo u konačnici došli do novih spoznaja o ljudskom mozgu. Mnogi vlasnici i treneri pasa su sada jako sretni zbog rezultata našeg istraživanja jer su dobili potvrdu onoga u što su bili uvjereni - da ih psi razumiju. Ljudi i psi izražavaju emocije ispuštanjem jako sličnih zvukova. Kada se smijemo, ti zvukovi su kratki, a kada plačemo, dulji. Tako je i sa psećim lajanjem, ovisno o tome je li sretan ili tužan. Psi i ljudi zvukove intoniraju na isti način jer za to koristimo identičan moždani mehanizam. Ljudi ne komuniciraju riječima zbog svoje isključivo njima prirođene neurološke sposobnosti koju životinje nemaju, nego samo zato što smo za razliku od drugih sisavaca otkrili kako se služiti riječima na sličan način kao što smo izumili kotač ili internet. To je posljedica ljudske kreativnosti, a ne mozga jer isti mehanizam koji ljudi koriste za procesuiranje riječi služi i za mnoge druge funkcije”, objašnjava Andics i podsjeća kako se ljudi jezikom sporazumijevaju posljednjih nekoliko stotina tisuća godina, a ljudska vrsta postoji više milijuna godina. To znači da se u ljudskim zajednicima jako dugo vremena komuniciralo bez upotrebe riječi.

“I ljudi i psi su se razvili iz istoga pretka koji je bio sisavac i mesožder i koji je zasigurno bio sličniji današnjem psu nego čovjeku. Svi sisavci imaju slične mozgove. Ljudi su razvili jezik dobrim dijelom zato što imaju artikulacijski sustav koji im omogućava da izgovaraju riječi. Psi ga nemaju i uz to jako teško mogu reproducirati zvukove poput, primjerice, slonova ili posebno papiga koje mogu lako oponašati čak i ljudski govor. No, psi su posebni zato što nas ljude jako vole, što je ponajprije posljedica višestoljetnog pripitomljavanja. Zbog toga je ljudima mnogo lakše dresirati pse nego bilo koje druge životinje, recimo konje ili mačke.

No, sada znamo i da su zvukovi koje ljudi ispuštaju psima jako bliski iako smo evolucijski jako daleki rođaci”, objašanjava Andics koji je na ovoj studiji službenoga naziva “Neuromehanizam za leksičko procesuiranje kod pasa” naporno radio pune dvije godine zajedno s još 30-ak kolega profesora i studenata, a većinu nemalih troškova pokrili su mađarski javni izvori. Sada kada je studija gotova, mladi profesor tvrdi da obožava svoj posao i da je jedna od tajni ovog znanstvenog otkrića koje je toliko uzburkalo svjetsku javnost upravo u tome što je nastajalo u veoma kreativnom ambijentu ljudi koji su, za razliku od njega, većinu svoje karijere posvetili proučavanju pasa i njihovih kognitivnih sposobnosti.

Dobra komunikacija

“Ja sam se kao poznavatelj ljudskoga mozga među njih jako dobro uklopio. Međusobno jako dobro kombiniramo znanja koja imamo i rekao bih da smo jako kreativni ili možda samo dovoljno ludi da se upuštamo u nova još nedovoljno istražena područja. Ne mislim da smo otkrili išta revolucionarno, no drago nam je da ljude zanima što mi to radimo u svojim znanstvenim laboratorijima.

Svake godine jedan dan posvećujemo najširoj javnosti. To je za nas tzv. pseći dan i ove godine će to biti 19. studenoga kada održavamo online kongres. Preko interneta cijeli dan predstavljamo svoje projekte, a stručnjaci našeg Odsjeka za etologiju izravno su dostupni gledateljima iz cijeloga svijeta koji nam postavljaju najrazličitija pitanja u vezi pasa na koja ima nastojimo dati odgovore.

Uživam u razgovoru s ljubiteljima pasa i znanosti, kao i s novinarima jer smatram da znanost treba koliko god je to moguće više približiti ljudima da bi je zavoljeli, posebno mladim ljudima među kojima su možda i neki budući znanstvenici”, zaključuje Attila Andics.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr
Tagovi

Izdvajamo