U srijedu je profesor s odjela za biokemiju i medicinsku genetiku na sveučilištu u Torontu dr. sc. Igor Štagljar izjavio u HTV-ovoj emisiji kako je sa svojim timom došao nadomak izlječenju jednog od najzloćudnijih tumora današnjice - raka pluća. Na lijeku su radili pet godina, a najavu da će lijek biti klinički testiran i u Hrvatskoj potvrdio je predstojnik Klinike za plućne bolesti Jordanovac Miroslav Samaržija.
Vijest je izazvala blago oduševljenje u hrvatskoj javnosti, koje su pratili i brojni senzacionalistički novinski naslovi na što je u četvrtak reagirao znanstvenik Ivan Đikić, profesor na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu, koji se više od 20 godina bavio istraživanjem tumora.
Đikić je u svom tekstu istaknuo pozitivne strane ovog otkrića, no naglasio je one negativne u želji da se rezultati znanstvenog rada javnosti prezentiraju točno, bez senzacionalizma. Smatra da negativan predznak ovom otkriću daje činjenica što znanstvene rezultate istraživanja tog lijeka profesor Štagljar još uvijek nije objavio ni u jednom znanstvenom časopisu. Također, Štagljar još nije s javnosti podijelio podatke o vrsti i imenu lijeka, ‘stoga nije poznato radi li se o potpuno novom revolucionarnom lijeku ili o već prije korištenom, ali usavršenom lijeku’, napisao je Đikić.
U kasnim poslijepodnevnim satima oglasio se i Igor Štagljar statusom na Facebooku u kojem je iznio razloge zbog kojih nisu izneseni svi detalji. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
‘Zahvaljujem prof. Đikiću na njegovoj analizi vezanoj uz najavu našeg lijeka protiv karcinoma pluća.
Želim napomenuti da sam u emisiji ‘U svom Filmu’ dobronamjerno najavio pozitivne rezultate naših dugogodišnjih istraživanja u području liječenja karcinoma pluća, a o svemu ostalome ću moći više reći kada mi to bude dopušteno s obzirom na naše patente i prvi u nizu popratnih znanstvenih radova, koji su za sada još uvijek pod embargom.
Upravo zbog toga i nisam mogao govoriti o svim detaljima našeg otkrića, te o pojedinostima vezanim uz mehanizam djelovanja našeg lijeka. No, javnost treba znati da se u liječenju tumora protekla dva desetljeća postižu značajni pomaci, te da je zahvaljujući baš ovakvim, postupnim pomacima preživljenje zloćudnih bolesti danas znatno bolje, no prije dva ili tri desetljeća.
Na kraju, želim spomenuti da sigurno ne namjeravam biti uvučen u još jednu od medijskih prepirki prof. Đikića jer ne želim se dodavati u niz hrvatskih znanstvenika s kojima se prof. Đikić medijski sukobljava zbog različitih znanstvenih pogleda. Prof. Đikiću želim puno uspjeha u njegovom znanstvenom radu, a detalje o našem otkriću ću podijeliti s javnosti čim sa svih informacija bude skinut embargo.
S poštovanjem,
Igor Štagljar’