UTJECAJ FEMINIZMA?

TKO JE DANAS UISTINU SLABIJI SPOL? Muškarci žive kraće, češće počine suicid, rjeđe dobivaju skrbništvo...

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 27.04.2014. u 19:52

'Rodna ravnopravnost' je pojam kojeg često čujemo u raspravama o odnosima muškaraca i žena i u društvu postoji čvrsto uvjerenje da su žene u poziciji u kojoj im je potrebna posebna zaštita. Praktički sva društva na Zapadu su osjetljiva na ovo pitanje i radi se na ispravljanju 'rodne neravnopravnosti'. Ali postoji li mogućnost da je naša civilizacija previdjela neke činjenice i pogrešnu skupinu ljudi proglasila diskriminiranom? Je li se u zaštiti ženskih prava pretjeralo i na taj način naškodilo muškarcima? Je li uopće u redu pojedince iz jedne skupine uvijek doživljavati kao privilegirane, a pojedince iz druge kao diskriminirane?

Situacija u društvu je nekad doista na određeni način bila ograničavajuća za žene. Drugi val feminizma je šezdesetih godina krenuo sa nesmiljenom kritikom muškog seksizma i ustaljenih negativnih predodžbi o ženama, a rezultat je bilo otvaranje većeg broja mogućnosti današnjim ženama od onih koje su imale njihove majke ili bake. Žene su danas u svemu zakonski izjednačene s muškarcima, mogu se baviti svim poslovima koje žele, premda je njihova zastupljenost na ključnim političkim pozicijama i dalje manjkava, što feministice obično tumače kao diskriminaciju, ali se može govoriti i o tome kako su izbori muškaraca i žena po pitanju zvanja različiti. Neki problemi još uvijek posebno pogađaju žene, pa je tako diskriminacija žena zbog trudnoće tijekom radnog odnosa jedna od takvih situacija, ali se na njenom otklanjanju sustavno radi.

Sve u svemu, povijesno gledano feminizam je imao povoljan utjecaj na odstranjivanje muškog seksizma i ublažavanje androcentričnog (muško-centričnog) pogleda na društvo. Ipak, može se postaviti pitanje je li suvremeni feminizam kreirao novi, ženski seksizam i u društvo uveo ginocentrični (žensko-centrični) pogled na stvarnost koja nas okružuje?

Sa svim problemima ženskog roda društvo se već odavno uhvatilo u koštac. Ali, što je s muškarcima i njihovim specifičnim problemima kao što su činjenica da rijetko dobivaju skrbništvo nad svojom djecom nakon razvoda, da prednjače u broju samoubojstava, da (prosječno gledano) rade fizički najteže i najprljavije poslove, da u prosjeku žive nekoliko godina kraće od žena? Jesu li uobičajene predodžbe o muškarcima kao isključivim počiniteljima obiteljskog nasilja ispravne kad veliki broj statistika govori o tome da takvo nasilje nije rodno uvjetovano ? Živimo li doista u 'kulturi silovanja' u kojoj je silovanje nešto normalizirano i uobičajeno i je li doista sveukupno seksualno nasilje počinjeno od strane muškaraca nad ženama? Neki intelektualci smatraju da se problemi muškaraca prešućuju, a grijesi malog broja nasilnika natovaruju na leđa cijelog muškog roda zbog pogubnog utjecaja male, ali utjecajne skupine feministica na društvo.

Dvoje profesora sa Sveučilišta McGill u Montrealu, Paul Nathanson i Katherine Young (oboje se primarno bave religijskim studijima) su se prije petnaestak godina upustili u veliki projekt istraživanja mizandrije (mržnje prema muškarcima) u današnjoj zapadnoj civilizaciji, fokusirajući se ipak najviše na Kanadu i Sjedinjene države. Mizandriju su definirali kao dvojnika mizoginije (mržnje prema ženama), naglasivši da se pod izrazom 'mržnja' ne misli na osobni osjećaj bijesa i nelagode prema nekome ili nečemu, nego na društveno propagiranu negativnu sliku o jednoj većoj grupi ljudi. Mizoginija je prema njihovom mišljenju u društvu prepoznata i pod kontrolom, dok mizandrija to nije. Ne samo da nije prepoznata u nekim specifičnim manifestacijama nego je čak i sama riječ 'mizandrija' zasad poprilično rijetka i ne može ju se pronaći u većini rječnika.

Nathanson i Young su u svojoj prvoj knjizi na ovu temu 'Širenje mizandrije – podučavanje prezira prema muškarcima kroz popularnu kulturu' (' Spreading Misandry – The Teaching of Contempt for Men in Popular Culture ' , 2002.) pokušali obraniti tezu da je američka popularna kultura kasnih osamdesetih i devedesetih godina postala izrazito prožeta negativnim prikazima muškaraca (u filmovima, TV serijama i talk-show programima) i da se muškost sve više počela oslikavati u lošem svjetlu, pa su tako kroz filmski svijet u tom desetljeću prodefilirali brojni muški monstrumi, a muškarci su prečesto bili prikazivani kao nesposobnjakovići, glupani i zlikovci. Mizoginija se u filmovima također pojavljivala, ali je u medijima bila osobito napadana i kritizirana, za razliku od mizandrije. Neki od filmova s velikom dozom mizandrije su 'Boja purpura', 'Spavati s neprijateljem' i 'Thelma i Louise'.

JESU LI MUŠKARCI DANAS POSTALI SLABIJI SPOL? Sve više ljudi pridružuje se pokretu za prava muškaraca

Taj trend po mišljenju Nathansona i Young nije bio slučajan i u korelaciji je s usponom aktivističke skupine 'ideoloških feministica', čiji se utjecaj osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća u SAD-u prelio iz uskih akademskih krugova na različita područja društvenog života i postao vrlo osjetan, a umjetnici su svjesno ili nesvjesno upili njihovu mizandriju i ukomponirali je u svoje umjetničko djelo.

'Ideološki feminizam' Nathanson i Young razdvajaju od 'egalitarnog feminizma'. Ovaj drugi isključivo teži jednakom tretmanu žena i muškaraca pred zakonom i traži za žene jednaka prava i dužnosti kao i za bilo koga. Većina žena koje sebe nazivaju feministicama spada u ovu kategoriju, ali one nisu nužno i najbrojnije među pripadnicama ženskog pokreta koje imaju stvaran utjecaj na društvo, odnosno koje se nalaze na pozicijama moći. 'Ideološki feminizam' (u kojeg među ostalim varijantama spadaju radikalni i rodni feminizam) dvoje kanadskih autora drže srodnim velikim ideologijama koje su obilježile 20. stoljeće, a za koje je specifična karakteristika dualizam. Svaki dualizam razdvaja ljude na 'nas' i 'njih', s tim da smo 'mi' uvijek žrtve a 'oni' nasilnici. U slučaju ideološkog feminizma ta se podjela odnosi na muškarce i žene.

'Ideološki feminizam' je za Nathansona i Young direktni nasljednik jednog dijela prosvjetiteljske tradicije, a pogotovo marksizma iz kojeg preuzima teoriju 'klasne borbe', zamijenivši 'klasu' za 'rod' i 'buržoaziju' za 'muškarce', Tu se spolovi vide kao akteri 'rodnog rata' u kojem većina muškaraca želi održati sustav privilegija koji im pogoduje, a kojeg ideološke feministice nazivaju 'patrijarhatom'. Plemenita strana u tom 'rodnom ratu' su žene, baš poput proletera u marksističkoj teoriji klasne borbe. Istovremeno, ideološki feminizam iz romantizma preuzima ideju nacije (ili čak rase) fokusirajući se na biološke razlike između muškaraca i žena.

Važne karakteristike 'ideološkog feminizma' su još esencijalizam (pridavanje važnosti specifičnim karakteristikama žena), hijerarhija (direktno ili indirektno sugeriranje da su žene superiorne muškarcima), kolektivizam (prava pojedinog muškarca su manje važna od skupnog interesa žena), utopizam (ideja o uspostavi savršenog društvenog poretka), selektivni cinizam (usmjeravanje sistematske nepovjerljivosti samo prema muškarcima), revolucionizam (zastupanje političkog programa koji ide dalje od reforme), konzekvencijalizam (uvjerenje da cilj opravdava sredstvo) i kvazi-religioznost (kreiranje nekog oblika sekularne religije).

Najveći problem s ideološkim feminizmom i njegovim utjecajem na društvo Nathanson i Young vide u nizu zakona koji su u Kanadi i SAD-u uvedeni zahvaljujući lobiranju ideoloških feminista i feministica. Nathanson i Young dalekosežnost zakonskih promjena uvedenih u sustav ovih država smatraju vrijednim naziva 'tiha revolucija'. Tu su tematiku obuhvatili u knjizi 'Ozakonjenje mizandrije – od javnog sramoćenja do sistemske diskriminacije prema muškarcima' (' Legalizing Misandry – From Public Shame to Systemic Discrimination against Men ', 2006.).

Nathanson i Young smatraju da je duboko u pravni sustav SAD-a i Kanade ugrađen dvostruki standard i da ga svaki muškarac koji se nađe na sudu u sporu s osobom ženskog spola brzo osjeti na svojoj koži i to ne samo u slučaju borbe za skrbništvo nad djecom i određivanja alimentacije, nego i u slučaju optužbi za obiteljsko nasilje i to čak na način da je osnovni pravni princip da je optuženik nevin dok mu se ne dokaže krivnja okrenut naglavačke. Tu dvoje kanadskih autora vidi poveznicu između stavova o muškarcima u popularnoj kulturi iz njihove prve knjige o ovoj problematici i institucionalizacije mizandrije u pravu i zakonima. Društvo je najprije navedeno da povjeruje u to da su muškarci kao skupina problematični i nasilni, a zatim se krenulo u postupnu izmjenu zakona koji sad pojedince muškog roda dovode u lošiju poziciju. Diskriminacija u zakonima najčešće nije potpuno eksplicitna (osim u slučajevima kad postoji posebna zaštita manjina i 'ranjivih skupina'), koristi se rodno neutralan rječnik, ali provoditelji zakona su na više načina, kroz medije i pritisak različitih udruga navedeni da sude pod utjecajem predrasuda o muškarcima i ženama.

U knjizi 'Legalizing Misandry' se tvrdi kako je seksualno nasilje od strane ideoloških feministica poput Catharine MacKinnon (koja je zaslužna za kreiranje velikog broja mizandrijskih zakona) promatrano kao kontinuum koji kreće od fenomena poput dobacivanja ženama na ulici, preko pornografije, prostitucije i na kraju dolazi do silovanja i ubojstva žene. Za ideološke feministice svi spomenuti fenomeni čine elemente cjelovitog problema: 'nasilja nad ženama', pa ih se sve želi strogo zakonski sankcionirati ne praveći među njima preveliku razliku. Ideološki feminizam zloupotrebljava svoju društveno prihvaćenu ulogu 'zaštitnika žena od nasilja' da bi od sustava dobio novčana sredstva i poziciju utjecajnosti i tako bio u prilici da nametne svoje ideološke pozicije cijelom društvu.

Nathanson i Young u svojim knjigama spominju i poguban utjecaj ideološkog feminizma na znanstvenu zajednicu. Smatraju da ideološke feministice u znanstvenim krugovima šire epistemološki relativističku filozofsku metodu dekonstrukcije koja negira objektivnost i izvjesnost znanja, s namjerom da se argumente idejnih protivnika izvrgne ruglu, a da se pritom ne 'dekonstruira' vlastitu poziciju, što bi bila logična posljedica dosljedne primjene ove metode. Za propagiranje ideološkog feminizma prema njima su odgovorni 'ženski studiji' i 'rodni studiji', koji su već postali standardan dio obrazovne ponude na američkim i kanadskim sveučilištima.

S obzirom da najveći broj ljudi ne bi mogao prihvatiti stvarne težnje ideološkog feminizma, on se u pokušaju ovladavanja državnim institucijama koristi jezičnim 'paravanima' da bi prikrio svoje prave namjere, pa tako koristi općeprihvaćenu retoriku ljudskih prava da bi sakrio svoje ideološke ciljeve. U namjeri nametanja svojih ideja kroz zakone ideološki feminizam je naučio 'ispunjavati stare vrčeve novim vinom' i mijenjati značenje riječima, institucijama i tradicijama. Upotrijebljena riječ poznata je svakome, ali ne nužno i interpretacija feminističkih ideologa koju se malo-pomalo postavlja na mjesto starog značenja. Na primjer, izraz 'ženska prava' se često koristi kao paravan za feminističku ideologiju, a pojam 'silovanje' se novim definicijama širi do neprepoznatljivosti (zadržavajući pritom snažan efekt kojeg je ta riječ oduvijek izazivala) da bi se što veći broj muškaraca mogao proglasiti krivcima i time potvrditi ideološke pretpostavke spomenutog oblika feminizma.

U utišavanju oponentskih glasova ideološkom feminizmu dragocjena je tzv. 'politička korektnost', koja kroz običaje, ali i zakone zabranjuje kritiziranje onih skupina koje su službeno proglašene 'ranjivima', a dozvoljava grubu kritiku onih koji nisu pripadnici tih skupina. Takva je situacija s muškarcima i ženama, gdje jedna skupina ima status zaštićenosti, a druga ne. Muškarci mogu biti zaštićeni od teških verbalnih napada na svoj rodni identitet jedino ako su pripadnici homoseksualne ili etničke manjine, koje se smatraju ranjivima. Nemogućnost kritiziranja žena prenosi se i na ideološki feminizam, koji poistovjećen s 'ženskim pravima' postaje imun na argumente svojih protivnika.

Paul Nathanson i Katherine Young bili su nedavno gosti predavači na Sveučilištu u Torontu, gdje je njihovo predavanje pod nazivom 'Od mizoginije i mizandrije do međuspolnog dijaloga' bilo popraćeno burnim prosvjedom feminista i feministica, koji su dvoje profesora sa Sveučilišta McGill optužili za 'govor mržnje', a tijekom samog predavanja, koje je bilo ometano bukom prosvjednika, netko je pritisnuo alarm za požar u namjeri da u potpunosti onemogući njegov nastavak.

Feministički kritičari nazivaju ideje Nathansona i Young 'teorijom urote' i optužuju ih za mizoginiju i ugrozu stečenih ženskih prava. S druge strane rastući 'Pokret za prava muškaraca' (Men's Rights Activism) koristi se njihovom analizom mizandrije da bi oponirao feminističkoj interpretaciji odnosa među spolovima. Kako god bilo, specifični problemi muškaraca trebali bi ozbiljnije zainteresirati znanstvenike i stručnjake različitih profesija, a ni mogućnost da doista postoji neki oblik institucionalizirane diskriminacije prema muškarcima ne bi se trebala shvaćati neozbiljno.

Izdvajamo