ISTAKNUTI HR. ZNANSTVENIK U SVIJETU

TOMISLAV FRIŠČIĆ, GURU ‘ZELENE KEMIJE’ Još od Cambridgea zaokuplja me ideja kako od kemije napraviti znanost koja nije prljava

Zagreb, 060218. Kemicar Tomislava Friscic, profesor na Sveucilistu Mcgill u Kanadi, snimljen u HAZU.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
CROPIX

Rođen je u umjetničkoj obitelji. Njegov otac Ivo Friščić bio je slikar, majka Jasna slikarica i grafička urednica u nakladnom zavodu Globus, a brat Danko je slikar i profesor na Likovnoj akademiji u Zagrebu. No, u obitelji je postojala i sklonost prema prirodnim znanostima jer je Tomislavova baka po majci Irena Ranogajec bila istaknuta kemičarka

Ako je zeleno, to je biologija. Ako smrdi, to je kemija... Tako je prije tridesetak godina govorio glasoviti Murphyjev zakonik, popularno štivo studenata prirodoslovnih i tehničkih, danas STEM, fakulteta. No, pred današnjim studentima, budućim, ali i sadašnjim kemičarima novi je izazov: kako učiniti kemiju “zelenom”. Jedan od najistaknutijih svjetskih znanstvenika na tom putu do “zelene kemije”, odnosno kemije 2.0. jest Zagrepčanin Tomislav Friščić, izvanredni profesor kemije na uglednom Sveučilištu McGill u kanadskom gradu Montrealu. Iako ima samo 39 godina, iza dr. Tomislava Friščića je sjajan znanstveni rezultat od čak 174 objavljena rada, 19 poglavlja u knjigama i oko 11.000 citata.

- Moglo je radova biti i više da sam u srednjoj školi bio dovoljno ozbiljan i strpljiv. Jer, znanstvenim sam se radom počeo baviti kao srednjoškolac - kaže mi Tomislav Friščić. Razgovaramo u sjedištu HAZU na Zrinjevcu gdje su tog izvanrednog kemičara nedavno angažirali u Odboru za kemiju.

Tomislav Friščić rođen je u umjetničkoj obitelji. Njegov otac Ivo Friščić bio je slikar, majka Jasna slikarica i grafička urednica u nakladnom zavodu Globus, a brat Danko je slikar i profesor na Likovnoj akademiji u Zagrebu. No, u obitelji je postojala i sklonost prema prirodnim znanostima jer je Tomislavova baka po majci bila Irena Ranogajec, istaknuta kemičarka te profesorica organske kemije na Sveučilištu u Tuzli.

Zagreb, 060218. Kemicar Tomislava Friscic, profesor na Sveucilistu Mcgill u Kanadi, snimljen u HAZU.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
CROPIX
 

Staklena tikvica

- Ja sam od ranog djetinjstva volio znanost. Čitao sam popularno-znanstvene knjige, koje sam mogao naći, bilo na hrvatskom, njemačkom ili engleskom. No, prijelomni trenutak u mome životu zbio se u sedmom razredu osnovne škole 1992. godine kad je nastavnica iz kemije na prvom satu napravila eksperiment. U velikoj staklenoj tikvici bio je sivi prah koji se nije ni vidio s kraja učionice, ali kad je ona to zagrijala s plinskim plamenikom, cijela se tikvica ispunila prekrasnim ljubičastim parama joda. Tada sam se zaljubio u kemiju i rekao sam sebi: ‘Želim se time baviti’. Moja mama me je podržavala pa sam ubrzo napravio svoj kuhinjski laboratorij u kome sam radio razne eksperimente - prisjetio se Tomislav Friščić.

Ljubav prema kemiji dovela ga je u osmom razredu do pobjede na državnom natjecanju u kemiji, što mu je pomoglo pri upisu u prestižnu V. gimnaziju.

- Moj prosjek ocjena do sedmog razreda bio je oko solidne trojke. U sedmom razredu shvatio sam da me neke stvari zanimaju pa sam počeo popravljati prosjek, ali to je bilo kasno za upis u srednju školu. No, pobjeda na natjecanju iz kemije pomogla mi je da dobijem dovoljan broj bodova za upis u V. gimnaziju. Tamo sam također imao sjajnu profesoricu kemije, Dubravku Turčinović, koja je nekolicini nas entuzijasta omogućavala da radimo pokuse za nastavu. Nastavio sam ići na natjecanja koja su bila krasan prostor za druženje s ljudima koji su imali slične interese i bili ‘čudni’ kao ja - ispričao je Friščić.

Tijekom natjecanja iz kemije njegov je raskošni talent prepoznala prof. Štefica Cerjan-Stefanović s Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT) koja mu je omogućila pristup tamošnjim laboratorijima gdje je mogao ponavljati neke eksperimente.

- Već sam kupovao literaturu i laboratorijske priručnike u antikvarijatu. U nekom trenu sam poželio ići na natjecanje sa znanstvenim projektom, što u tom trenu mislim nije bilo moguće na FKIT-u, ali sam uz maminu i pomoć tatine sestre došao do mog prvog mentora, dr. Gorana Štefanića na Institutu Ruđer Bošković. Preko njega sam kao učenik prvog razreda srednje škole završio u Laboratoriju za opću i anorgansku kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu koji je vodio prof. Branko Kaitner, a izravno sam radio s dr. sc. Ernestom Meštrovićem te dipl. ing. Nenadom Judašem. Tu sam proveo osam godina: kad sam ujutro imao školu, bio sam popodne u laboratoriju na fakultetu i obrnuto. Jako puno sam tada naučio jer sam imao prilike učiti. Osjećao sam se kao dio tima, imao sam priliku i izlagati na konferencijama te objaviti prve znanstvene radove - rekao je Friščić koji je 1997. godine upisao studij kemije na PMF-u.

Klasa iznad ostalih

Njegovi kolege kažu da je bio klasa iznad ostalih studenata, a da je fakultet završio s lakoćom te se pritom i dobro zabavljao.

- Uvijek sam smatrao važnim da se ljudi tijekom studija socijaliziraju. To je vrijeme kada ljudi stječu prijatelje za cijeli život, tu su i prve ljubavi i tulumarenja. Mislim da je uz učenje bitno družiti se. Pomalo sam razočaran kad gledam način nastave u SAD-u i Kanadi jer vidim da je taj dodiplomski studij vrlo sličan onome što je meni nekad bila srednja škola, i po intenzitetu i po broju zadaća i ispita. Često mislim da naši studenti u Sjevernoj Americi nemaju vremena raditi one neke ‘gluposti’ koje su važne u formiranju karaktera u odnosu prema ljudima i svijetu jer previše vremena provode izvršavajući obaveze na fakultetu - ustvrdio je Friščić.

Kemiju na PMF-u diplomirao je 2001. godine, a zatim je 2002. godine otišao na doktorat na Sveučilište Iowa i to na poziv uglednog kristalografa prof. Leonarda MacGillivraya, oduševljenog Tomislavovim predavanjem na međunarodnoj školi kristalografije u gradiću Erice na Siciliji.

- U Iowi sam bio od 2002. do 2006. godine, a bavio sam se fotokemijskim reakcijama u čvrstom stanju. No, odlazak u Iowu značio je potpunu promjenu u načinu na koji sam živio. Bio sam okružen različitim ljudima iz različitih kultura, što mi je pružilo novu perspektivu o mome životu te načinu funkcioniranja znanosti kod nas i u svijetu. Mladim ljudima u Hrvatskoj često kažem da je važno u nekom trenutku otići van i promijeniti perspektivu. Zato je odlazak preko Atlantika bio važan za mene - ustvrdio je Friščić.

Od 2006. do 2011. godine bio je na postdoktorskom usavršavanju na Cambridgeu u skupini jednog od pionira “zelene” kemije, prof. Williama Jonesa. Zatim je 2011. godine osnovao svoju istraživačku skupinu na Sveučilištu McGill u Montrealu koja sada broji 24 istraživača.

- Prošle godine dobio sam nagradu kanadske vlade koje Sveučilištu plaća dvije profesorske plaće kako bi mene riješili tereta predavanja i administrativnih dužnosti da se mogu baviti isključivo znanosti. Uz to sam dobio grant od 250.000 kanadskih dolara za dvije godine, pa do 2019. godine imamo puno novca za istraživanja. Pritom se ne moram baviti nastavom, administracijom i sastancima pa sada mogu razgovarati s vama u Zagrebu - rekao je Friščić. Ističe kako voli svoj kanadski život.

- Moja supruga i ja smo sad već 6,5 godina u Montrealu, što je najdulje vrijeme koje smo proveli na jednom mjestu otkad smo otišli iz roditeljskog doma. Odlično smo primljeni u Kanadi koja je zbilja divno mjesto. Inače, moja supruga Robin doktorirala je nuklearnu magnetsku rezonanciju, a radila je u kompaniji Bruker prije nego što je postala upravitelj odjela za magnetsku rezonanciju pri kemijskom odsjeku Sveučilišta McGill. Upoznali smo se tijekom mog boravka na Cambridgeu. Još nemamo djecu, ali imamo psa koga sam doveo iz Zagreba nakon smrti moje mame prije dvije godine - rekao je Friščić.

U fokusu njegovih istraživanja je mehanokemijska sinteza. Umjesto da se kemijske reakcije izvode uz pomoć otapala koja mogu biti toksična te podrazumijevaju ne same velike unose energije, nego i otpad koji poslije treba zbrinuti, mehanokemija u te svrhe “koristi” mljevenje.

Bez otapala

- To je kemija koja se zbiva kad čovjek melje zajedno krutine ili tekućine, možda i plinove, bilo ručno ili u mlinu. Baš kao u mlincu za kavu ili papar. Možemo li zamisliti upotrebu mehanokemije kako bi se potpuno transformirao način na koji se radi kemija? To je ideja koja me je zaokupila dok sam bio na Cambridgeu i još je ‘ganjam’: kako bismo mogli iz cjelokupne kemijske prakse, posebno kemijske sinteze, potpuno eliminirati uporabu otapala. Kemija više ne bi bila prljava. Jer otapala su prljava, često zapaljiva i toksična, a neka doprinose učinku staklenika. K tome, količina otapala u kemijskoj reakciji je često i tisuću puta veća od količine reagensa koje koristite - objasnio je Friščić.

Ističe kako je mehanokemija vrlo stari koncept u novom ruhu.

- Kad držim predavanja, često kažem da je to ponovno otkriće kemije u čvrstom stanju. Prvi poznati pisani opis mehanokemijske reakcije star je oko 2500 godina i može se naći u tekstu koji je napisao Teofrast iz Ereza. I počeci organske kemije su vezani uz mehanokemiju, ali je ona nakon 1920-ih bila uglavnom zaboravljena. Tek prije 20-ak godina kemičari su ponovno otkrili da mogu raditi reakcije u čvrstom stanju, a jednim dijelom inspiracija je bila zaštita okoliša. Pionir je bio pokojni prof. Fumio Toda u Japanu koji je za veliki broj klasičnih kemijskih reakcija pokazao da se mogu obavljati bez otapala. On je puno puta naveo da bi takve kemijske reakcije bez otapala trebale biti efikasnije i čišće - navodi Friščić te ističe kako je mehanokemija put u “zelenu” kemiju.

Nikad viđene reakcije

- No, mene u svemu tome uzbuđuje to što pomoću mehanokemije možemo raditi reakcije kakve prije nismo vidjeli. Bio sam uključen u suradnje gdje smo pokazali sinteze molekula za koje se smatralo da ih je nemoguće napraviti. Moj kolega s Ruđera dr. Vjekoslav Štrukil, koji je kod mene bio na postdoktoratu 2012./2013. godine i ja zajednički smo opazili stvaranje molekula za koje se smatralo da ih je potpuno nemoguće izolirati. U suradnji s kolegama iz Njemačke odredili smo kristalne i molekulske strukture tih molekula, o čemu smo objavili i rad - rekao je Tomislav Friščić koji je od 2016. godine vanjski suradnik Instituta Ruđer Bošković, odnosno Laboratorija za zelenu kemiju, gdje usko surađuje s dr. Ivanom Halaszom te dr. Krunoslavom Užarevićem, koji ga je također posjetio u Montrealu tijekom postdoktorskog usavršavanja.

- Moja veza s hrvatskom znanošću nikad nije pukla: imam jako lijepu i produktivnu suradnju s IRB-om, čiji sam vanjski suradnik već dvije godine, ali i s kolegama na PMF-u, poput doc. dr. sc. Dominika Cinčića. Meni je užitak biti u Zagrebu, ne samo doći i družiti se, popiti pivo nego i biti konstuktivan u znanosti. Imamo sada zajedno neke tako dobre rezultate koje želimo zajednički objaviti u časopisima s vrlo visokim impakt faktorom - entuzijastičan je Friščić. Kažem mu kako sam načula da ga na Ruđeru žele vidjeti u svome timu.

- To bi bilo prekrasno, zar ne? Pa, zapravo, razgovarao sam s kolegama i prijateljima o tome. Meni će uvijek u srcu biti želja vratiti se u Hrvatsku, a ja mislim da će se to u jednom trenu dogoditi, ali ne bih želio da se to dogodi kad budem imao 60 i nešto godina i razmišljao o mirovini u Zagrebu. Mislim da moj povratak u Zagreb piše negdje u kartama, ali tko zna. Ako me pitate što ću i gdje ću raditi za tri godine, ne mogu vam reći. Jer, moj glavni pokretač je intelektualna želja za promjenom, želja da ‘vidim više i dalje’. Stalna samo mijena jest - zaključio je Tomislav Friščić.

Tagovi

Izdvajamo