BITKA ZA PRISTUP INFORMACIJAMA

TREBA LI ZAUSTAVITI ALEXANDRU ELBAKYAN? Zovu je 'Robinom Hoodom' u znanosti, dirnula je u biznis vrijedan 10 mlrd. dolara, uspoređuju je sa Snowdenom

Bojan Macan (desno) i Alexandra Elbakyan (u krugu)

Zovu je “Robinom Hoodom” u znanosti. Kazahstanska studentica Alexandra Elbakyan (28) utemeljiteljica je web stranice Sci-Hub, najveće svjetske piratske online baze znanstvenih članaka. Sci-Hub raspolaže s više od 50 milijuna “ukradenih” članaka dostupnih svim znanstvenicima, nastavnicima, studentima, učenicima, liječnicima i ostalim korisnicima kojima su zbog astronomski visokih pretplata na akademske časopise često nedostupni znanstveni radovi.

Krajem prošle godine u SAD-u je protiv Alexandre Elbakyan pokrenut sudski postupak zbog piratstva pa ona sad riskira zatvorsku i financijsku kaznu, za koju je časopis Applied and Computational Harmonic Analysis procijenio da bi mogla doseći i do 150.000 dolara po članku. Navodno se zbog toga mlada Alexandra skriva u Rusiji gdje je izvan dosega američkog pravosuđa pa je neki uspoređuju i s najpoznatijim svjetskim zviždačem Edwardom Snowdenom. No, Alexandra je zapravo “duhovna sljedbenica” američkog internetskog genija Aarona Swartza, osnivača društveno-informativnog i zabavnog websitea Reddit. Mladi se Schwartz početkom 2013. godine objesio u svojem stanu u New Yorku uslijed pregovora o nagodbi u sudskom procesu koji se protiv njega vodio jer je neovlašteno downloadao tisuće znanstvenih radova s prestižnog Massachusetts Institute of Technology (MIT).

Hakiranje časopisa

- Znanstveni radovi trebali bi biti dostupni svima. Mislim da se dijeljenje znanstvenih članaka ne bi trebalo smatrati ilegalnom djelatnošću - izjavila je Alexandra Elbakyan prije nekoliko mjeseci u jednom od rijetkih intervjua. Na ideju da utemelji Sci-Hub Alexandra je došla kada se prije nekoliko godina, nakon studijskog boravka u SAD-u i Njemačkoj, gdje je studirala neuroznanost, vratila u rodni Kazahstan i spoznala da su joj zbog visokih pretplata mnogi od potrebnih znanstvenih časopisa nedostupni. Kako bi se domogla željenih radova počela je hakirati časopise, a zatim je radove dijelila i ostalim kolegama. Potom je prije četiri godine utemeljila Sci-Hub, čije je usluge dosad koristilo više od 10 milijuna ljudi iz cijelog svijeta, uključujući i hrvatske znanstvenike.

- U stvarnosti samo znanstvenici velikih, izdašno financiranih sveučilišta u razvijenom svijetu imaju pun pristup objavljenim znanstvenim istraživanjima - rekao je za New York Times prof. Michael Eisen sa Sveučilišta California u Berkeleyju i jedan od zagovornika otvorenog pristupa (open access) znanstvenim informacijama.

Velika očekivanja

- Znanstvene časopise u pravilu izdaju profitabilne kompanije makar ima i neprofitnih organizacija i društava kojima nije glavni cilj zarada. Od interneta i novih informacijskih tehnologija očekivalo se da će omogućiti i olakšati pristup znanstvenim informacijama. Svi su imali velika očekivanja da će svi jednostavno moći doći do znanstvenih članaka, ali dogodilo se suprotno: još veće zatvaranje i još veće razlike između bogatih i siromašnih zemalja. Sada imamo veće probleme i razlike nego 1980-ih jer su cijene pretplata na znanstvene časopise pojavom interneta drastično porasle - kaže dr. sc. Bojan Macan, voditelj Centra za znanstvene informacije Instituta “Ruđer Bošković” u Zagrebu.

Prema podacima objavljenim u časopisu Science, 2014. godine u svijetu je u više od 20.000 znanstvenih časopisa objavljeno oko dva milijuna članaka u digitalnom obliku. Većina te oko 10 milijardi dolara vrijedne industrije još je vezana uz pretplate, mahom biblioteka u istraživačkim i akademskim institucijama. Te se pretplate kreću u rasponu od 2000 do 35.000 dolara po časopisu, a u slučaju pretplata na pakete časopisa svote se penju na milijune dolara.

Danas zvuči paradoksalno, no 1995. godine poslovni je magazin Forbes predvidio da će prva žrtva interneta biti Elsevier, najveći izdavač znanstvenih časopisa. No, ispalo je da su pod naletom interneta pokleknuli brojni tiskani mediji, posebice tjednici i dnevne novine, te glazbena industrija, dok veliki izdavači znanstvenih časopisa Elsevier (drži 16 posto tržišta), Springer Nature (12 posto), Wiley-Blackwell (šest posto) i Taylor& Francis (četiri posto udjela na tržištu) svake godine ostvaruju profite astronomskih razmjera. Primjerice, britansko-nizozemska grupacija Elsevier, koja izdaje 2500 znanstvenih časopisa, 2015. godine imala je prihode veće od 3,5 milijardi eura, dok je operativna dobit iznosila 34 posto.

- Izdavači znanstvenih časopisa postali su pretjerano pohlepni pa je znanstvena zajednica sita takvog ponašanja - izjavio je za Financial Times Vincent Larivere, profesor informacijskih znanosti Sveučilišta Montreal. S njim se slažu mnogi znanstvenici, odvjetnici, ali i političari koji se bore za otvoreni pristup znanstvenim informacijama. Prije pola godine, uz veliko zalaganje Nizozemske kao tadašnje predsjedavajuće Unijom, na sastanku Vijeća za konkurentnost Europske komisije najavljeno je da će rezultati znanstvenih istraživanja u EU financirani iz javnih i javno-privatnih fondova do 2020. godine biti besplatno dostupni svima.

- EU već godinama podržava otvoren pristup na više razina. S jedne strane, izgrađuje infrastrukturu za osiguravanje otvorenog pristupa, a ona se sastoji od digitalnih repozitorija u koje znanstvenici mogu pohranjivati određene verzije svojih radova i osiguravati im otvoren pristup. S druge strane, EU nameće niz obveza i pravila znanstvenicima oko otvorenog pristupa. Primjerice, svi znanstvenici koji dobiju projekt financiran u sklopu programa Obzor 2020 moraju svoje recenzirane znanstvene publikacije pohraniti u neke od digitalnih repozitorija i osigurati im otvoren pristup nakon maksimalno šest mjeseci, odnosno nakon 12 mjeseci za područje društvenih znanosti, humanistike i umjetnosti - pojasnio je Bojan Macan. Istaknuo je da postoje dva načina na koji znanstvenici mogu osigurati otvoren pristup svojim radovima.

Zlatni put

- Jedan je putem samoarhiviranja. U tom slučaju, znanstvenik nakon objavljivanja rada pohranjuje završnu verziju rukopisa ili službeno objavljeni PDF rada, ako je zadržao prava na to, u digitalni repozitorij i tako osigurava otvoren pristup svojem radu - rekao je Macan.

Drugi način je da znanstvenik objavi rad u publikaciji koja će odmah biti u otvorenom pristupu. U svijetu je danas oko 12 posto časopisa s otvorenim pristupom koji se javlja u nekoliko oblika.

- Jedan je model koji primjenjuje velik dio hrvatskih znanstevnih časopisa. U tom modelu znanstvenik besplatno objavljuje u časopisu, a svi radovi koji se objavljuju u časopisu besplatno su dostupni široj javnosti. Ti se časopisi financiraju novcem Ministarstva znanosti ili znanstvenih institucija koje podupiru njihovo izdavanje ili donacijama. No, taj je model sve rjeđi - rekao je Macan.

U svijetu je sve češći model tzv. zlatnog puta otvorenog pristupa u kojem autori plaćaju tzv. APC (article processing charges) kako bi se njihov rad objavio na web stranici časopisa te bio svima besplatno dostupan.

- Raspon APC-a kreće se od nekoliko stotina pa do nekoliko tisuća eura za neki prestižni časopis. Primjerice, časopis Cell Reports naplaćuje autorima 5000 dolara, dakle oko 4600 eura, za objavu rada u otvorenom pristupu. PLoS One časopis, koji objavljuje isključivo radove u otvorenom pristupu, naplaćuje autoru 1495 dolara po članku. Inače, PLoS One godišnje objavi 30.000 članaka u otvorenom pristupu. I nitko ne može garantirati da se te cijene APC-a neće povećati - objašnjava Macan koji “zlatni” otvoreni pristup smatra problematičnim.

Stroge preporuke

- U tom pristupu teret je na znanstveniku, odnosno njegovoj instituciji ili financijerima znanstvenog istraživanja jer će oni morati platiti troškove objavljivanja radova. Na taj se način financiraju znanstveni izdavači, a ta se sredstva “trgaju” od samih istraživanja, dakle od poreznih obveznika. Ako taj pristup prevlada, pojavit će se problem objavljivanja u tim časopisima za znanstvenike iz institucija koje nemaju sredstva za APC - rekao je Macan, koji je zagovornik tzv. zelenog otvorenog pristupa.

- To je put u kojem se radovi pohranjuju u digitalne repozitorije, što svojim djelovanjem podupire i Europska komisija. No, kada bi svi radovi bili u ‘zelenom’ pristupu, nitko se više ne bi pretplaćivao na znanstvene časopise te bi njihov opstanak i uloga koju trenutno obnašaju došli u pitanje - napominje Macan. U tom bi se slučaju i cijeli model znanstvene komunikacije morao reorganizirati, što, naravno, ne odgovara velikim izdavačima jer u trenutnom modelu jako dobro zarađuju. - Znanstvena je zajednica ispustila iz svojih ruku znanstvenu komunikaciju i dala je izdavačima znanstvenih časopisa kao nekome neovisnom tijelu. No, većinu poslova, od uređivanja do recenzija, i dalje obavljaju sami znanstvenici, i to u pravilu bez ikakve financijske naknade. Zagovornik sam otvorenog pristupa znanstvenim informacijama jer je logično da znanstvenici i porezni obveznici imaju pravo pristupa rezultatima znanstvenih istraživanja do kojih se došlo tako što su sami porezni obveznici platili. To je ujedno i jedan od glavnih argumenata za otvoreni pristup - objasnio je Macan.

Naš sugovornik naglasio je kako je Europska komisija svim članicama dala stroge preporuke da podupiru otvoreni pristup i da se potrude da rezultati istraživanja financiranih javnim novcima budu dostupni poreznim obveznicima.

- Ruđerov Centar za znanstvene informacije zalaže se za otvoreni pristup i mi smo, među ostalim, partneri i na OpenAIRE2020 projektu Europske komisije. U sklopu tog projekta pružamo podršku hrvatskim znanstvenicima i ustanovama koje razvijaju infrastrukturu, odnosno digitalne repozitorije. Partneri smo, zajedno sa Srcem, Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu, Filozofskim i Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu u izgradnji sustava Digitalnih akademskih arhivi i repozitoriji - Dabar. Tako će sve znanstvene ustanove u Hrvatskoj moći besplatno pokrenuti svoj digitalni repozitorij i omogućiti svojim djelatnicima pohranjivanje vlastitih radova u otvorenom pristupu - kaže Macan.

Bez podrške

Prema Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju propisano je da diplomski i doktorski radovi obranjeni na hrvatskim sveučilištima moraju biti dostupni u otvorenom pristupu u digitalnom obliku.

- No, taj je zakon o kontradikciji sa Zakonom o autorskim pravima, a dosad ni nije postajala infrastruktura koja bi omogućila takvo pohranjivanje. Mi smo, ipak, bez podrške Ministarstva znanosti i Hrvatske zaklade za znanost krenuli u izgradnju sustava Dabar. Već sada se mogu pohranjivati diplomski radovi i doktorati, a trenutno testiramo i pohranjivanje znanstvenih radova objavljenih u časopisima. Dosad su samo znanstvenici na nekolicini hrvatskih znanstvenih i istraživačkih ustanova, kao što su Institut “Ruđer Bošković”, Medicinski, Filozofski i Prirodslovno-matematički fakultet te Fakultet strojarstva i brodogranje, imali mogućnost pohranjivanja znanstvenih radova objavljenih u časopisima. Uskoro će i svih 200 znanstvenih i visokoobrazovnih ustanova u Hrvatskoj imati tu mogućnost - zaključio je Macan.

Tagovi

Izdvajamo