Rastući razvoj umjetne inteligencije nameće rješavanje problema na koji je upozorio slavni fizičar Stephen Hawking, koji je izjavio da bi potpuni razvoj umjetne inteligencije mogao označiti kraj ljudske rase. Doista, ukoliko će se roboti u budućnosti integrirati u društvo kao njegov neizostavni dio, kako ih naučiti da slijede postulate ljudske etike i morala?
Dvojica znanstvenika s Tehnološkog instituta u Georgiji odgovor su potražili u drevnoj vještini prenošenja znanja i iskustava koju pronalazimo u svim civilizacijama - u pričanju priča. Naime, kako su ovoga tjedna objavili Mark Riedl i Brent Harrison, stvorili su vrlo zanimljiv prototip sustava umjetne inteligencije, koji su nazvali Quixote prema slavnom Cervantesovom književnom liku koji je čitao priče o vitezovima i odlučio oponašati njihovo ponašanje. "Don Quixote" dvojice znanstvenika, kako su objavili, sposoban je naučiti društvene konvencije iz jednostavnih priča.
Primjerice, ukoliko pošaljemo robota da nam donese lijek iz ljekarne, stroj bi mogao birati između mogućnosti da opljačka ljekarnu i pobjegne ili pak da strpljivo čeka u redu i plati na blagajni. Slijedeći logiku izvršavanja zadatka na najjednostavniji način uz trošenje najmanje resursa, pljačka se čini prihvatljivim rješenjem, ali zahvaljujući pričama iz kojih uči ljudsko ponašanje, umjetna inteligencija (UI) dođe do zaključka da standardna mjerila uspjeha, kao što je učinkovitost, nisu baš uvijek društveno prihvatljiva.
U principu, umjetna inteligencija vrti tisuće virtualnih simulacija u kojima isprobava različite stvari i dobiva nagradu svaki put kada postupi slično nečemu u priči. Vremenom, UI nauči preferirati određene radnje i izbjegavati druge radnje.
Suvremeni Quixote, dakle, nije naučen "da ne smije krasti", već je jednostavno odabrao da neće ukrasti nakon što je pročitao i emulirao mnoštvo priča kojima su ga opskrbila dvojica znanstvenika.
Tako i ljudi doista ne razmišljaju o posljedicama svojih djela, već jednostavno odaberu slijediti konvencije koje su naučili tokom svog života, izjavio je Mark Riedl za britanski Guardian . Priče kojima su dvojica znanstvenika "hranila" svog Quixotea postale su njegova "surogat sjećanja". Drugim riječima, robot se brzinski integrirao u društvo tako što je čitao o njemu.
U svom znanstvenom radu istraživači zaključuju kako su priče nužno refleksije kulture i društva u kojem su nastale, te da mogu obuhvatiti mnoge vrste sociokulturnog znanja: opće znanje, društvene protokole, primjere pravilnog i nepravilnog ponašanja, kao i strategije nošenja s nevoljama.
Hipoteza Quixoteovih očeva je da inteligentno biće može uranjanjem u priče naučiti što znači biti čovjek. U teoriji, smatraju, u umjetnu inteligenciju mogla bi se unijeti sabrana djela društva, a vrijednosti koje UI izvuče iz tih priča postale bi dio njegovih ciljeva. Na taj način mogla bi se ispisati "pravila" društva.
U primjeru učenja robota kako biti čovječan, najzanimljivije je da Riedl i Harrison svojem stroju nikada nisu rekli što je ispravno, a što pogrešno. Upravo stoga mogu potaknuti svog Quixotea da počini "robinhudovske zločine", tako da ga stave u situaciju u kojoj je nemoguće izvršiti zadatak ako se strogo držite društvenih pravila. To je slično situaciji u kojoj ljudi prekrše neki zakon kako bi spasili svoj život ili živote svojih bližnjih.
Uz takav "moralni zakon" ugrađen u sustave umjetne inteligencije, dakako, nije moguće spriječiti robote da ni po koju cijenu ne ozlijede ljudsko biće, a to je srž slavnog zakona robotike kako ga je prije više od 70 godina osmislio Isaac Asimov.
No, znanstvenici vjeruju da će umjetna inteligencija koja usvoji ljudske vrijednosti "izbjegavati psihotično ponašanje, osim pod iznimno ekstremnim okolnostima".
Nije li vas ipak pomalo strah?