MOJI ŠKOLSKI DANI (1):

ZORAN FERIĆ O SVOJIM ŠKOLSKIM DANIMA: 'Učiteljica je govorila o marljivosti, a ja sam smrdio i crvenio se'

    AUTOR:
    • Nada Irena Fišić

  • OBJAVLJENO:
  • 06.09.2010. u 21:31

Goran Mehkek/CROPIX

Odmah po ulasku u školsko dvorište mali je Zoran ugazio u neugodnu ostavštinu jednog psića, a nije bio vremena da se presvuče iz svojih svečanih hlača od sivog štofa, jer u školu se tada nipošto nije smjelo zakasniti

Poznati hrvatski književnik Zoran Ferić, u svom osobitom stilu prepunom humora i nostalgije prisjetio se svojih prvih školskih dana gotovo kirurškom preciznošću. Kaže kako je u dobi kad njegova i mladost njegovih vršanjaka postaje antikvitet.

- Neka vrste nematerijalne baštine sviju nas koji dijelimo godinu rođenja i onodobne uvjete odrastanja, arhaičan svijet kojemu je jedina vrijednost to što je dovoljno star pa možda zanima one kojima je to vrijeme egzotika. Tako nekako i sam osjećam ono vrijeme kad sam pošao u prvi razred - počeo je svoju priču Zoran, rođen u jednu zoru u lipnju 1961.godine u Zagrebu.

- U rujnu 1968. , nekoliko dana nakon što su ruski tenkovi ušli u Prag, mama me je dovela pred osnovnu školu Ivana Gorna Kovačića u Mesićevoj ulici i svi smo zajedno, i roditelji i djeca, čekali pred ulazom da nas prozovu i odvedu u razrede. Rusi su opsjedali Čehoslovačku, tenkovi su gmizali praškim ulicama, u glavi Jana Palacha možda se već javila ideja o samospaljivanju, a ja sam u malom parku pred školom upao u pseće govno.

Igrali smo lovice po travi i netko me je gurnuo baš na pseći drek koji se razmazao po mojim svečanim hlačama od sivoga štofa. Traperice su tada još bile egzotika. Majka me je, očajna, odvela u zahod i potrošila čitav bunt papira da mi nekako ispere govno s hlača. Nije bilo vremena da se presvučem, moralo se doći na vrijeme.

Škola je onda bila ozbiljna stvar. Imao sam na donjem dijelu stražnjice veliku mokru mrlju, kao da sam se upišao. I takav sam prvoga dana sjeo u klupu. Ispred nas je bila velika slika pčelice i dok je učiteljica govorila o marljivosti i radinosti, ja sam smrdio i crvenio se - prva su Zoranova sjećanja na školu. Prva učiteljica bila mu je Lidvina Luketa, za koju kaže da je bila vrlo draga žena, inače slikarica, koja se trudila stvoriti u razredu atmosferu zajedništva i poštovanja, što nije uvijek bilo lako.

- Mi smo kao djeca često odlazili na team building puno prije nego što smo saznali da se to zove team building koji je kao moda zahvatio i našu generaciju. Naime, naša učiteljica vodila nas je u svoju kuću u Primoštenu, spavali smo po četvero i petero u velikim krevetima i na podu, slikali smo, igrali društvene igre, kupali se. U to vrijeme bio sam opsjednut crtanjem i želio sam postati slikar - priča književnik.

Tada su omiljene dječje igre bile strogo podijeljene.

Dječaci su se najčešće igrali rata, a djevojčice školice. Zajedno su igrali lovice, skrivača i okamenjivanja. Koliko se sjeća, popularna igra je bila i “Crna kraljica jedan, dva, tri”. Dječaci su se još igrali i s pikulama, iako je ta igra više bila kao neki izgovor za skupljanje pikula, nego samo natjecanje. Ipak, kopali su jamice za pikulanje na zemljanom platou iznad rukometnih igrališta u dvorištu škole, tamo gdje se danas nalaze ljuljačke. Što je bilo sa učenjem, je li imao neki omiljeni predmet?

- Djeca u školi vole one predmete u kojima su dobri. Tako je bilo i sa mnom. U početku mi se najviše svidio predmet Priroda i društvo jer me je majčin ujak, koji je živio s nama i preuzeo ulogu djeda, naučio toliko da sam uvijek sve znao. I o punoglavcima i o skakavcima i u kojem je stilu građena katedrala i tko je Ante Starčević. Kasnije sam zavolio povijest. Druge stvari nisam volio, matematika mi je bila grozna i s tim sam se mučio do kraja školovanja.

Druga sam generacija Šuvarke pa me je, budući da sam bio smjer kulture i umjetnosti, ta znanost o brojevima prilično rano ostavila na miru. Ne znam je li to sreća ili nije - ispričao je on i rekao kako je imao i svoju prvu školsku ljubav.

Djevojčica koja mu se svidjela i koja mu se sviđala sve do sedmog razreda, zvala se Andrea, kao i njegova sadašnja žena. Panično je bježala od njega jer je ljubav izražavao na prilično nekonvencionalan način.

- Znao sam za vrijeme likovnog odgoja crtati po njenoj kuti, što bi uvijek loše završilo. Svidjela mi se jer je bila nespretna na jedan simpatičan način. U tim prvim godinama teško se snalazila u školi, a mene su mjesecima izbjegavali, kao da još uvijek smrdim po dreku. Nas smo dvoje bili srodne duše. Tako nekako. Ali to sam možda kasnije dodao tom periodu. Naravno, ona nije bila jedina koja mi se sviđala, ali sviđala mi se češće nego druge i, zapravo, samo dok smo bili djeca. Pubertet je donio neke druge preferencije - priča Ferić. U klupi je dosta dugo sjedio s Andreom, a kad ju je počeo previše maltretirati, preselili su ga drugima. Kaže i kako nije bio dobar džak.

- U osnovnoj sam prolazio s vrlo dobrim, što je za današnje osnovce katastrofa, ali onda je kriterij ipak bio malo stroži. Imao sam petica i četvorki, ali bome i trojki. Nije mi se dalo učiti, od onih sam koji uspješno izbjegavaju svoje obveze još i danas. Počelo je, dakako, u OŠ I. G. Kovačić, nad zadaćama iz matematike i engleskog. Uglavnom, školske obveze nisu me mogle smesti da radim ono što hoću: gradim kuće od kartona, preslikavam Stančićeva i Crnčićeva ulja i igram se s dečkima iz ulice. Imao je međutim sreće što je imao ono najbitnije - dobru ekipu.



- U to vrijeme imao sam dva društva. Dečke iz škole i dečke iz ulice.

Stanujem na donjem dijelu ulice Zelenjak koja se nalazi iznad Kvaternikova trga. Nama je bliža škola bila ona u Filipovićevoj, pa je većina prijatelja iz ulice išla u Filipovićevu, a ja jedini gore na Šalatu, u Mesićevu. Imam sreće i povlasticu da su mi prijatelji iz onoga vremena još uvijek prijatelji jer stanujemo kuća do kuće.

Dvojicu svojih najboljih prijatelja znam praktički otkad znam i za sebe. Jedan od njih, nešto stariji, sjeća se mene iz kolica, a za ovog drugog zna kakvo mu je bilo govno u pelenama nakon što se najeo špinata. Mi, zapravo, nismo živjeli tipičan urbani život pri čemu se ljudi sele iz kvarta u kvart, ili iz grada u grad, živjeli smo kao na selu: čitav život upućeni jedni na druge - iskren je on. Što se tiče školskoga društva, ostao je prijatelj samo s trojicom i to vjerojatno zato što su kasnije išli zajedno i u gimnaziju.

- Naime, u zgradi gdje nam je bila osnovna, bila je i gimnazija pa su se naša imena preselila samo administrativno, u dnevnike u drugoj zbornici, a mi smo ostali sjediti u istim klupama. Taj kontinuitet i statičnost takvoga življenja mi izuzetno odgovara - kaže.

Kao najljepše razdoblje izdvojio je ono od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. To vrijeme pamti po stvarnoj bezbrižnosti i obilju.

- Imali smo novaca, kao i većina zaposlenih u Jugi onoga doba, bilo je sve bolje, kupili smo auto, zemljište za vikendicu i mogu reći da su to bile sretne godine. Poslije toga razboljela mi se majka i dugo bolovala da bi umrla kad sam bio u osmom razredu. To je razdoblje agonije i brige, a one godine neposredno nakon toga su vrijeme lutanja i nesnalaženja. Buran i problematičan pubertet prerano odraslog razmaženog dečka - iskren je Zoran.

Kao dječak koji je tek počeo grijati školske klupe sjeća se kako je prvo želio imati pilu za drva i gurati cjepanice na onaj trakasti cirkular, sve dok mu mama nije rekla: „Zar nisi primijetio da svakom pilaru fali bar jedan prst, ako ne i cijela ruka.“ Onda je želio biti radnik i graditi kuće.

- Pitao sam roditelje koja je najskuplja stvar koja se može kupiti i oni su mi rekli: “kuća.“

Mislio sam da građevinski radnici odlično zarađuju. Onda sam želio biti pilot, totalno zanemarujući svoj strah od visine. U višim razredima osnovne škole želio sam biti slikar, a kasnije arhitekt, opet zanemarujući svoje trajno neprijateljstvo s matematikom i fizikom - prisjetio se on sretnih dana. Kaže mešutim kako priznaje da se neke preferencije vide još u ranoj mladosti.

- Moj prijatelj bio je sklon biznisu, a ja pričanju priča. On je za jedan novi dinar iznajmljivao dečkima Start i Adam i Evu, naše prve magazine s golišavim ženama, a dečki, oni malo bedastiji, odlazili su u s tom literaturom na zahod. Stavili bi Start, recim, pod majicu i za vrijeme sata tražili da idu van. Ja sam pak pričajući priče stvarao emotivni balans, proizvodio katarzu koja nam je u jednom trenutku nedostajala. Naime, učiteljica koja je dežurala u dnevnom boravku, čitala nam je knjigu o Jasenovcu gdje je bilo opisa stravičnih mučenja, ubijanja maljevima, klanja i izgladnjivanja do smrti.

Školski program nam je silom prilika želio ogaditi nasilje pa je to činio ovom osobitom vrstom nasilja. Neke djevojčice su plakale dok smo slušali kako trojica ustaša zabijaju jednom zatočeniku u glavu drveni klin. Za dan škole smo uvijek slušali recitale iz Goranove Jame, a stih:“Krvnik reče: zgnječi svoje oči“ još mi bubnja u ušima kao nekakav stravičan refren iz djetinjstva - vrlo slikovito opisuje književnik.

- Uglavnom, nakon što nam je učiteljica iz boravka pročitala knjigu, na kraju nije rečeno što se dogodilo s koljačima iz Jasenovca. Ili je možda rečeno da su suđeni i strijeljani, ili tako nešto, Međutim djeci koja su iz dana u dan, gotovo dva tjedna slušala o zlodjelima koljača, to nije bila dovoljna kazna. Osjetila se znatna praznina.

Tada sam počeo izmišljati strašne stvari koje su se dogodile tim ratnim zločincima i kako su na kraju kažnjeni. To se nekako proširilo po razredu, da ja znam te stvari. Onda bi mi došla dva-tri dečka i pitala, recimo, što se dogodilo s Ljubom Milošem ili Luburićem, ili fra Majstorovićem, a ja sam im pričao nadugo i naširoko, kako su ih davili, sjeckali, skalpirali i žive zakopavali. To su moje prve priče. I one, iako su bile stravične, nisu bile izazvane sadizmom, nego paničnom dječjom potrebom da se zadovolji pravda. Jest da je bila pomalo talibanska, ali tada to nismo znali - jasno priča Zoran.

Dodaje kako u ono vrijeme nije bilo tako popularno ići na školske aktivnosti. Ipak, poslali su ga da izvan škole uči njemački, što mu je trajno ogadilo taj jezik pa čak i danas, kad puno putuje Njemačkom i ima prilike naučiti taj jezik, od toga zazire. Kaže kako je jedan njegov prijatelj išao u muzičku školu, ali on je bio iznimka. Uglavnom su djeva odrastala na ulici i po dvorištima.

- Školski izletu su posebno poglavlje. Oni su, kao i recitiranje Jame, bili edukativni. Petrova gora i Podgarić, Jasenovac, putovima revolucije, pa onda u Bihać i Jajce da se evociraju zasjedanja AVNOJ-a, pa Vis i gledanje Titove špilje, Kumrovec i Donja Stubica, da se vidi Gupčeva lipa. No, svim tim izletima jedno je bilo zajedničko: mučila me strahovita žeđ. Nisam mogao ponijeti dovoljno vode i sokova da ju utažim. Čim bi se skupili pred školom, a pogotovo kad bismo sjeli u autobus, počinjala je ta strašna žeđ i završavala tek kod kuće, kad bih naslonio usta na pipu u kupaonici.

Na dvodnevnim i višednevnim izletima bilo je strašno važno s kim ćeš biti u sobi, jer je to bio znak statusa u razredu. Popularni su se zatvarali u uske krugove. Biti u sobi s nekim siromašnim, tko smrdi, značilo je totalnu propast društvenog života - iznosi Ferić činjenicu koje će se mnogi prisjetiti kao ključne u osvajanju kakvog takvog društvenog stausa.

Tada su u njegovoj školi nosili kute. Bile su plave ili crne, jednostavnog kroja i podsjećale su na kute majstora u radionicama ili tvornicama.

- Bili smo u tvornici znanja i trebali smo se adekvatno odijevati. Međutim, što se više inzistiralo na kutama, to smo ih mi više izbjegavali, pogotovo u višim razredima osnovne škole, da bismo mogli pokazati Rifle ili Levisice - kaže on.

Kao djeca su jeli u školi tri obroka jer su išli u produženi boravak. Škola je trajala od osam ujutro do pet popodne, kada su mogli kući.

- Prvo bismo za veliki odmor, u pola deset dobili čaj i sendvič sa salamom, a nakon nastave ručak. Obično je to bilo neko varivo s komadom mesa, šniclom. Ili pečeno pile sa špinatom i pireom. Nismo voljeli taj ručak jer smo hranu morali pojesti do kraja, tanjur je morao biti prazan, inače bi te teta iz kuhinje vratila da pojedeš do kraja Tako mi se zgadila salata od “friškoga” zelja i nisam je jeo godinama poslije toga, a kad sam se sredinom devedesetih zaposlio u istoj školi, dočekao me identičan miris kuhinje, onaj miris koji pamtim još od tih nasilnih ručkova - jasno priča Ferić ono čega se sjećaju mnogi.

Besplatne udžbenike nisu imali, ali su mogli koristiti stare, od prethodnih generacija.

- Međutim, roditelji su mi zbog nečega uvijek kupovali nove, možda su mislili kako će me miris tih novih knjiga ipak potaknuti na rad. Naravno da nije. I onda su, ako se ne varam, bile gužve u knjižarama početkom školske godine. To se nikada ne mijenja - rekao je Ferić. Iako ne zna koju je knjigu prvu pročitao, pamti neke od prvih. Slikovnicu Petra Pana i jednu izuzetnu malu knjižicu na engleskom koja se zvala „Big Red“ a koju mu je majka čitala da bih lakše naučio taj jezik. Knjige kojima se kasnije vraćao su Priče iz Shakespearea, Sharles i Mary Lamb, Vukovi - lovački priručnik, Tone Seliškar: Indijanci i gusari, Sienkiewicz: Kroz pustinju i prašumu.

- Nije bio običaj da nam roditelji pišu zadaću. Tek u iznimnim slučajevima, kad nešto nisam znao, mogao sam pitati mamu, ali tek kad bih dobro proučio što piše u udžbeniku i krupnim i sitnim slovima. Ne daj Bože da je mama pronašla ono što sam je pitao u knjizi ili bilježnici, bilo bi ozbiljne frke. Naravno, zadaću smo, kao i djeca danas, prepisivali u zadnji čas, prije nastave. Često sam išao na instrukcije iz matematike i njemačkog, predmeta iz kojih sam obično imao jedinice u gimnaziji - završio je svoju iskrenu priču Ferić, koja detaljno do srži opisuje sve ljepote i tegobe jednoga dječaka koji je bio prvašić u vrijeme socijalizma i druga Tita.

Izdvajamo