Dinara će ovih dana biti proglašena parkom prirode, dvanaestim po redu u Hrvatskoj. Odluka o proglašenju donosi se nakon deset godina upornih pokušaja da se zaštiti ovo jedinstveno područje.
Makar je mnogi doživljavaju kao surov krš, prošarana je relativno pitomim planinarskim stazama, a i sve je više onih koji odlaze na Dinaru.
Na toj se planini, pripovijeda Darko Gavrić Čerčo, pročelnik Hrvatke gorske službe spašavanja (HGSS) Split i član planinarske udruge Dinaridi, puno toga promijenilo u posljednjih petnaestak godina. Sagrađeno je desetak planinarskih skloništa, obilježeno stotine kilometara pješačkih staza, napravljeni su zemljovidi.
“Mi smo, HGSS i Udruga Dinaridi, na Dinari počeli raditi odmah nakon Domovinskog rata. Zajednički s Ministarstvom zaštite okoliša očistili smo glomazni otpad koji je ostao iza rata, bilo je tamo puno kontejnera, guma, starih kamiona, olupina od vozila. To je očišćeno oko 2010. i otad dalje uređujemo”, kaže Gavrić. “Ogroman je posao napravljen, jer Dinara je dotad na neki način bila rezervirana samo za ljude koji su jako dobro poznavali taj prostor. Trebalo je napraviti uvjete da i ostali planinari mogu doći i vidjeti tu ljepotu. Mi smo tamo, još za Domovinskog rata, kad je gore bilo grozno teško, obećali da ćemo Dinaru napraviti dostupnom i urediti je”, dodaje.
Današnjom je odlukom Sabora zaštićena površina od 62.944hektara, što je najveće područje parka prirode nakon Velebita, na kojem je zaštićeno 200.000 hektara.
Tatjana Šavorić, iskusna planinarka koja je 1100 kilometara Via Adriatice, planinarskog puta što vodi od od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga Hrvatske, prehodala sama za Dinaru kaže da je to majka našeg planinarstva i brda, a Velebit je otac.
“Obje spomenute planine silno su prostrane, velike, imaju naše najviše vrhove. Ali, Dinara je, za razliku od Velebita, puno mekša, podatnija, prepuna vrleti, beskrajnih livada”, zaneseno će Šavorić. “To je njezina prednost u mojim očima. Dinara ima sve: kad se kreneš uspinjati - ovisi, jasno, kojim smjerom - nudi prekrasne duge padine, livade, tamo je i puno šumaraka, a kako se uspinješ, sve je više tog krša sa stijenama i dodatnim raslinjem”, opisuje Šavorić, nekadašnja članica Gorske službe spašavanja.
“Gore je i puno makadama, jako je puno staza po kojima mogu ići terenska vozila, pa ako je netko tamo ozlijeđen, GSS može doći dosta blizu raznim točkama planine. Čudno je to. Na mjestima imaš osjećaš da hodaš po nekom autoputu, a opet divljina je doslovce korak-dva blizu tebe, popneš se na greben, pa se spustiš u neku dolinu, pa se opet dižeš, jako je Dinara razvedena, sva je baš golema.”
U dahu dalje nastavlja: “Svaki put kad idem na Dinaru radim dugotrajne ture, prijeđem je u cijelosti. Velebit ima hrpu udolina, dolina, prijevoja u kojima je puno zelenila, ali ima i Dinara, kolikogod to mnogima bilo nepojmivo. Krš je na onim dijelovima kad izbijaš na vrh. Kad se, recimo, krene od Bitolića prema Troglavu, tu je krševita, a opet komad koji je u dijelu doline, kad se spustite, beskrajna je ravnina livada. Makar, baš tu dolazi do izražaja njezin dalmatinski mentalitet, jer su i te livade krševite. Ljeti je obilje mediteranskog bilja koje raste iz stijene, toliko se razraste da ne vidiš stijenu iz koje raste. Miris tog bilja je jako intenzivan, čudesan.”
Između bosanskog Troglava i hrvatskog Sinjala Dinara je, opisuje dalje, “čudo zelena. Kad se prođe planinarsko sklonište Pume i kreće prema središnjem dijelu Dinare, tu tek dolazi do izražaja taj njezin zeleni dio. Staza ide po donjim dijelovima, većinom se stere u nepregledno polje.”
Na Dinari je zanimljiv taj kontrast stijene, krša i velike količine vegetacije. Kad je ovog proljeća gorjela, mnogi opseg tog požara nisu shvatili ozbiljno, mislili su da Dinara nema šume.
“Nije to kao da gori Velebit, pa da gore one silne bukove šume. Ali, Dinara ima puno božikovine, trava, grmlja i kad to jednom izgori, teško je da iz te stijene ponovo nikne sva ta silna vegetacija u tolikoj mjeri kao što niče iz crnice na Velebitu.
A na visinama od oko 1000 metara, u tim nižim predjelima, i Dinara ima dosta šuma, crnogoričnih, gustih, kroz koje prolazi više planinarskih staza”, dobro zna Šavorić.
Dinara se dijeli u tri skupine: Dinara, Troglavski masiv i Kamešnica. Tim područjem moguće je naletjeti i na risa. Snimljen je u Troglavskom masivu. Osim medvjeda i vukova, gore je i planinski žutokrug, jedna od najotrovnijih zmija u Europi. Obitava u ovom dijelu Dinarida, ima ga ponešto na Velebitu.
Staze koje danas koriste planinari nekad su služile da pastiri gore za ljetnih mjeseci vode stoku. Nešto malo stada, uglavnom ovaca, i danas se za ljetnih mjeseci dade vidjeti na donjim obroncima Dinare.
“Za Dinaru kažu da je bezvodna planina, ali to nije istina, ima gore dosta izvora, bunara, ledenica. Iza kamenog zida koji se vidi s ceste D1 nepregledni su pašnjaci prepuni raznog bilja, endemskih vrsta. Onaj koji hoda Dinarom zna o čemu govorim. To je jedinstven prostor”, govori splitski GSS-ovac Gavrić.
Preko Dinare prelaze dvije dugačke planinarske staze, Via Adriatica i Via Dinarica. Pa i cijeli je lanac Dinarida - koji kreće od Slovenije, nedaleko od Postojne, pa vodi sve do Albanije, dugačak 1260 kilometara - naziv dobio upravo po Dinari.
Proglašavanje Dinare parkom prirode, kažu u javnoj ustanovi More i krš, koja je i jedan od pokretača inicijative zaštite Dinare, neće se, zapravo puno promijeniti, jer je park prirode prilično “liberalna kategorija zaštite”.
“No, jedno je bitno - na tom se području neće moći raditi kamenolomi i vjetroparkovi - ta eksploatacija koja uništava vizuru planine i negativno utječe na migracijske koridore ptica”, ističe ravnatelj Domagoj Lažeta.
Taj kraj je bitan radi vodoopskrbe, tamo izviru Cetina i Krka. Zaštita će obuhvatiti i to područje.
Dinara je, djelomično i zbog svoje izoliranosti, puna endemskih biljaka. Gore je više od 1000 biljnih vrsta, što je petina ukupne hrvatske flore, a od toga je 75 nacionalnih endema.
Ima i više od dvadeset endemskih vrsta životinja, među kojima je najpoznatiji dinarski voluhar.
“Zaštititi je treba radi raznolikosti njezina pejzaža, jer ti pašnjaci i strme litice na njoj jedinstveni su u Hrvatskoj. Dio njih nastao je višestoljetnom ispašom na koju su lokalni ljudi, iz sela podno Dinare, gore ljeti vodili stoku. Do 1990-ih ondje je bilo bitno više stočarstva i stanovništva. Otad je Dinara opustjela”, govori Darko Gavrić Čerčo.
