SERGEJ BURASOVSKI

'Bio je zvijezda sovjetske propagande, od istog je sustava kasnije nastradao'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 15.06.2019. u 23:39

Damjan Tadić / CROPIX

Izložba “Revolucija u fotografiji” otvara se u ponedjeljak i trajat će do sredine kolovoza. Pokazat će 150 djela slavnog protagonista ruske avangarde

Kada je Aleksandar Rodčenko tridesetih godina prošlog stoljeća, tada na vrhuncu svoje umjetničke slave, u SSSR-u izložio fotografiju “Pionir-trubač”, reakcije koje su uslijedile nije očekivao.

Naime, fotografija je označena politički nekorektnom jer je dječak ispao kao, kako se pisao, “uhranjen buržuj” što nije u duhu sovjetske propagande. Fotograf je optužen za formalizam. Rodčenko je to jako teško doživio: “Kako to? Svom dušom sam za sovjetsku vlast, svom snagom radim uz vjeru i ljubav prema njoj, i onda nisam u pravu!” Vrijeme je ispravilo nepravdu i danas se smatra jednim od najznačajnijih predstavnika europske avangardnih umjetnosti.

“Aleksandar Rodčenko: revolucija u fotografiji” koja se otvara u ponedjeljak u MUO kao dio programa Dana Moskve u Zagrebu. U suradnji s Multimedijalnim muzejem Moskve izložit će se 150 radova. O Rodčenkovu opusu razgovarali smo sa Sergejem Burasovskim, kustosom zagrebačke izložbe i zamjenikom direktorice MaMM-a.

Na početku govori: “Rodčenko je bio svestrana ličnost: slikar, dizajner, pedagog i fotograf. No, od svega toga upravo fotografija mu je donijela najveću slavu. Njegove tehnika i ideje bile su daleko ispred svog vremena, unio je konstruktivističke u fotografiju. Iako su za izložbu odabrani radovi koji predstavljaju različite strane njegovog stvaralaštva, naglasak je na reportaži, fotografijama modernih moskovskih zgrada te reportaže s izgradnje Bjelomorsko-baltičkog kanala.

Demonstracije na ulici Miasnitskaya 1932.

 

Ima li Rodčenko danas mjesto u umjetnosti koje je zaslužio?

- Prije svega, praktički je nemoguće precijeniti njegov utjecaj na razvoj ruske umjetnosti. Bio je pionir ruske avangardne fotografije, rušio je ustaljena pravila te stvarao nova koja su odgovarala njegovom viđenju. Postao je zvijezdom sovjetske propagande, iako je poslije i nastradao od pritiska sustava, bez obzira na sve dotadašnje zasluge. Mnoge njegove fotografije postale su klasicima i još za vrijeme autorova života izlagane su na brojnim međunarodnim izložbama i bijenalima. Plakati i knjige koje je radio s Varvarom Stepanovom i danas s povećalom proučavaju studenti poznatih stranih sveučilišta.

Na koji je način Rodčenko promijenio fotografiju?

- Za odgovor na ovo pitanje valja se prisjetiti dijela njegove biografije. S dvadeset godina postao je izvanredni student umjetničke škole u Kazanju. U tom je gradu prethodno slučajno upao na književnu večer putujućih futurista Vladimira Majakovskog, Davida Burljuka i Vasilija Kamenskog. Postao je njihov pristaša nakon te večer. Uskoro  je preselio u Moskvu kako bi se pridružio futuristima. U Moskvi upoznaje Vladimira Tatljina, Maljeviča i druge avangardne umjetnike. Maljevičeve ga ideje oduševljavaju. Vrhunac Rodčenkova stvaralaštva je u dvadesetim godinama prošlog stoljeća.

Inače, vlastiti je fotoaparat dobio 1924., kada su mu bile već trideset i tri godine, kada je njegov likovni stav već formiran u idejama konstruktivizma. Ne boji se eksperimentirati, autor je više izuma u fotografiji. A Sovjetski Savez kao veliko gradilište bio je odlično mjesto za njegovo stvaralaštvo. A upravo je Rodčenko izmislio poznati slogan umjetnosti dvadesetih godina, koji glasi: “Raditi za život, a ne za dvorce, crkve, groblja i muzeje”.

Rodčenko je vjerovao u mogućnost promjena u svijetu. Koliko je bio naivan, koliko je sve to u što su vjerovali on i kolege bila utopija?

- Nemam nedoumica oko toga da su do tridesetih godina 20. stoljeća Aleksandar Rodčenko i njegova žena Varvara Stepanova bili utopisti, jer je, kako su govorili, budućnost bila njihov jedini cilj. O svemu tome svjedoče i pisma koja je Rodčenko slao svojoj supruzi, “dragoj Mulički”, 1925. iz Pariza, gdje je otišao na par mjeseci montirati Paviljon SSSR-a na Međunarodnoj izložbi dekorativne umjetnosti. U Parizu je  prvi i zadnji put u životu, okusio zapadni svijet i formulirao vrlo oštra zapažanja. Istok mu se činio zdravim i punim života, a Zapad tehnološkim i bezukusnim. Piše da se tamo može živjeti, ali da je raditi potrebno u Moskvi.

Ipak, četrdesetih godina odrekli su ga se neki učenici i njegovi donedavni prijatelji. Koliko je bio razočaran?

- Na početku svojeg rada u Moskvi Aleksandar Rodčenko bio je vrlo popularan. Godine 1918. radio je kao pročelnik muzejskog biroa, predavao je na nekoliko umjetničkih fakulteta. Kao fotograf surađivao je s velikim brojem časopisa kao što su Prožektor, Ekran radnih novina, 30 dana, Smjena, Daješ! i dr. S Varvarom Stepanovom opremao je knjige, a s Vladimirom Majakovskim je napravio više od stotinu reklamnih plakata, letaka, natpisa. 1928. bio je jedan od organizatora i rukovoditelja grupe Oktobar, saveza lijevih fotografa.

Međutim, sve se okrenulo nakon 1931. kada je u Moskvi na skupnoj izložbi izložio niz fotografija koje su se smatrale kontroverznima i postale su metom razorne kritike. Njegov je pristup, naime, bio previše progresivan za svoje vrijeme. Jedan je takav primjer fotografija “Pionir-trubač”, no ima ih još.

Let balonom. Manevri Crvene armije, 1924.

 

Tada ga i prestaju objavljivati?

- Da. Nakon propasti grupe “Oktobar” 1932. Rodčenka više nisu objavljivali. Zato kada je 1933. dobio ponudu časopisa “SSSR na gradilištu” da napravi reportažu s izgradnje Bjelomorsko-baltičkog kanala, odmah ju je prihvatio. Prema uvjetima posla, morao je razvijati film i tiskati “kontrolne slike” odmah na licu mjesta, te je tek nakon provjere je dobivao pravo slati to u časopis. Sveukupno za tri putovanja Rodčenko je napravio više od tisuću kadrova, ali je do danas sačuvano samo četrdeset negativa.

Rezultat tog snimanja bilo je i posebno izdanje časopisa “SSSR na gradilištu” te knjiga. Izgleda da je rad na tom ciklusu ozbiljno utjecao na Rodčenka te i poljuljao njegovu svjetlu vjeru u pravednost socijalizma. Tih godina počinje se baviti sportskom fotografijom i postiže veliki uspjeh. Poslijeratne godine označavaju crnu fazu u njegovom životu.

Posla nije bilo puno, nije bilo dovoljno novaca za život, često je imao napadaje depresije. 1951. bio je izbačen iz Saveza umjetnika SSSR-a zbog “odstupanja od socijalističkog realizma”. Tek nakon tri godine, zahvaljujući naporima supruge, vratili su mu članstvo. No, brzo je umro, u Moskvi, 1956. godine.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo