Govore različitim jezicima, različitih su navada, tradicija, boje kože, dobi, imućnog stanja… Ali žive zajedno, tu na domaku, jedni pored drugih. Tako žive zauvijek ili trenutno. A Hrvatska je sablasno mjesto. Jednako za Hrvate kao i za Arape kao i za Rome. U umjetničkom djelu Kristiana Novaka, Ivora Martinića i Ivice Buljana. Njihovo izmaštano mjesto zazire od bilo kakva stereotipa, prezire svaki kliše. Bojim se, svi koji u Hrvatskoj misle klišeizirano, sručit će im se na glavu. Kada tada. Taj je prostor, baš kao i ja, prepun straha i konzervativnih i primitivnih navika i praiskonskih paranoja. Likovi su i kriminalci i krijumčari i ubijaju se i drobe. Ili su pasivno bijesni i mrzovoljni, svađaju se mrgudni i preko groba. Jedu jedan drugoga. Žive u blatu, dave se u paklu. Rijeku Muru pretvorili su u Stiks. Kao da smo u petom krugu Danteova “Pakla”.
Prema tim likovima ne osjećam samo kritičnost. Nego ponajprije - samilost. Jer oni su u isti mah i neutješni i strašljivi i napeti i u groznici, i svatko u nekoj svojoj priči. Račvaju se priče i pričice i zapliću, prepliću, sve buja od njih, buja od mašte. Ti antijunaci iz različitih skupina svijeta podjednako su očajni i sami, ustrašeni i okrutni prema drugima i prema sebi, svi u mržnji. Od mržnje opasni i smiješni. Mržnje, hej, da ti pamet stane. Kriještim u sebi, kriještim po uglovima teatra, kriještim poput pijetla, a zapravo, plače mi se, stalno mi se plače. Mrska sam i samoj sebi. Jadna. I ja sam Hrvatica.
Predložak kao pred/ložiti odnosno zapaliti
Spuštam se liftom u podrum HNK. Tamo je negdje ženski WC. Moram u WC prije nego što prvi put uđem u malu čitaču dvoranu na prvom katu. Gubim se u tim zakučastim labirintima. Kao da sam i sama u nekoj vrsti paukove mreže. Kruno Lokotar bi rekao: “Pauk, ali dugovječni, ali od stoljeća sedmog.”
Odjednom, iza neke velike cijevi, koja se kosi s drugom još većom cijevi, čujem kako netko šapuće:
Ali, da.., možeš izmijeniti tekst kako želiš, skrati, slobodno… znaš da se riječi moraju prožvakati, sažvakati prije nego što ih izgovoriš. Uostalom, nisu to više moje, a nisu ni Novakove riječi…
Prepoznajem glas Ivora Martinića. Ne vidim samo kome on to šapuće. Neugodno mi je ako me vide, mislit će, prisluškujem. Tim više što upravo to i radim.
Nego, bolje bi bilo da Nuzat i Dilara govore arapski, kada već svatko govori svojim jezikom, ne čini ti se? Što misliš? rekla sam Buljanu, kaže Ksenija Marinković.
Ugledaju me. Njima nije nelagodno. Meni jest. Produžim hodati na prstima do tog nesretnog WC-a. Valjda podsvjesno mislim da me nitko niti čuje niti vidi. Ponašam se kao da sam lik antišpijuna. U tom “Ciganinu…” svi špijuniraju jedni druge. Baš kao i u kazalištu. Tako je bilo i u kazalištima koje sam sama vodila. Tako je i ovdje. Danas sam farsičan privid same sebe, bivše intendantice.
Napokon, stigla sam do dvorane za čitače pokuse.
Martinićev rukopis, što ga glumci imaju u rukama, još uvijek se ne može nazvati tekstom predstave. Nije to onaj što će ga glumci izgovarati na pozornici. To je nešto poput podsjetnika za redatelja i glumce. Na početku smo kazališnog procesa. Iz ovog predloška nastajat će predstava. On bi trebao pred/ložiti, to jest pripremiti sve kako bi se založila vatra. U osjećanjima glumaca, pa poslije, kod gledatelja.
Osobno, nisam još pročitala roman Kristiana Novaka. Pročitat ću ga nakon kazališne premijere. Predstava je samostalno djelo. Hoću je doživjeti kao takvu. Bez obzira na roman. Svi pisci i kritičari do sada kažu da je roman “emancipatorski “ u odnosu na hrvatsku književnost. Martinićev predložak, koji sam kući čitala, promišljen je i razrađen kao da je dramski tekst. Samo, eto i tu ima jedan “ali”. Je li to dramski tekst ili scenarij za film?
Kao u filmovima braće Coen
Tu naime ništa nije na prvu loptu. I nije “lako ćemo”, ono po našu. Srećom. Umorna sam od te naše lakoće quasi postojanja. Odmah se vidi: tekst je odlično strukturiran. Unutar koherentne kriminalističke priče, likovi su podijeljeni u četiri kruga, četiri entiteta: grupa likova iz Sabolščaka, /selo u Međimurju/, zatim grupa Roma iz Bukova dola, pa migranti iz Mosula i napokon, Policajci iz Zagreba. Ta četiri kruga kao da su obgrljena ljigavim i zakučastim paukom iz čijih se mreža baš nitko ne može iskobeljati. Ne možemo ni mi, koji slušamo, čitamo, ili kako hoćete. Glavni lik je u komi od početka pa do kraja, do kraja, kojeg zapravo i nema. Na kraju, naime, sve se samo izblendava. On, Sandi, Ciganin, on jest u komi, ali je i živ u prizorima iz njegova života. Moglo bi se reći da se radnja zbiva u predsmrtnom grču tog najdražeg ciganina na svijetu. Za mene barem. Odmah mi se neodoljivo svidio Filip Vidović, koji igra Sandija. Odmah sam pomislila, eto budućeg glumca, da ga barem otac od nekuda gleda. Da skratim, mi kao gledatelji vidimo ono što vidi Ciganin, najljepši. Ali ni to nije točno. Jer vidimo i ono što on nije mogao vidjeti. Radnja se zbiva istodobno i realno i nadrealno. Vrijeme ovdje nije određeno u smislu sada i ovdje ili nekada i tamo. Ono je i sada i ovdje i tu i tamo i istodobno i oduvijek i na početku i na kraju. Život se mjeri po crtama što titraju na ekranu. Tako se nekako zbivao Šnajderov “Kamov smrtopis” kada je dramaturg bio Petar Brečić, davno, na sceni HNK-a u Splitu. Smrt je oduvijek naša opsesivna tema. Ali u ovom smrtopisu, Ivor Martinić, kako sam već najavila, razvija prizore kao da je u pitanju filmski scenarij a ne kazališna predstava. E, to je novost. To smo u nekoliko navrata pokušavali u teatru. Nismo uspjeli. A sada se prizori doista nižu poput kadrova na filmskom platnu. To su kadrovi straha, strasti, praznine, nijemosti, ljubavi, ironije. Opasni su, a opet prepuni kokoški i njihova gugukanja. Asocira na film “Nema mjesta za starce”. Nevolja je samo u tome što se, za razliku od filma braće Coen, ovdje puno govori. U kazalištu smo, mora se govoriti. Ali moglo bi se i manje. Martinića očito, kao i sve oko njega, ošamućuje Novakov jezik.
Sve je živo u narječju, ponegdje mrtvo u standardnom jeziku
Dok slušam glumce kako iščitavaju likove iz međimurskog sela ili iz romskog naselja, razumijem tu ošamućenost šamanskom moći njihovih narječja. Novak je neobično moćan u jeziku, točnije, moćan je u narječjima. Kao da ih nosi u cijelom svom biću. A opet, izučio ih je i savladao, ali briljantno. Već su sada osebujni ovi plemenski marginalci iz Sabolščaka ili Bukova dola, već sada žive unutar svoje etičke skupine. I pri tome neoborivo ruše sve poznate slike koje inače o njima imamo.
Ali likovi govore i standardnim hrvatskim jezikom. Književno govore migranti. Oni bi, istina, mogli govoriti i kurdski ili već nekim drugim arapskim dijalektom, kako je ono primijetila Ksenija Marinković. Ne bi to bilo nerazumljivo, kada se i tako puno razumije na temelju same radnje, kada i tako postoji prevoditelj, zapisan među likovima. Književnim hrvatskim jezikom osim migranata govore i Plančić i Bule koji dolaze iz Zagreba, iz policije. E, tu se već malo može. Bilo bi naime banalno, i Novaku neprimjereno, ubacivati hercegovačke ili dalmatinske akcente. Uostalom, u policiji se govori službeno, dakle standardno. Tako i Novak i Martinić upadaju u jednu od poznatih naših književno-teatarskih neobjašnjivih boljki. Isto se, naime, ponavlja kod niza hrvatskih pisaca koji se okušavaju u kazalištu. Kada Ivo Brešan, primjerice piše “Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja…” u dijalektu dalmatinske zagore, sve je živo, da ne može biti življe. Ali kada piše “Aneru” u standardnom jeziku, sve je na sceni mrtvo, da ne može biti mrtvije. I u ovoj preradbi, valjda i u Novakovu štivu, tekstovi migranata i policajaca zvuče pomalo kao obično slovo na papiru. To, i ništa više. Ali tu su glumci. Tu je Krešimir Mikić. Buljan je očito precizno birao. Kada se za njega odlučio upravo na tom mjestu.
…kad kažem Rom, vidim napisanu riječ. Kad kažem Ciganin, vidim čovjeka
Sjećam se, kada je u Rijeci došao Bobo Jelčić s namjerom da istražuje naselje Roma i da u njemu, o njima, napravi predstavu, sjećam se kako se Aljoša Pužar sav ozario u licu i rekao da bi to moglo biti dobro, samo ako ne bude ni cingareska niti cinganeta. Pa Jeđupka ne može biti nasmijao se Darko Gašparović. A niti prijepis “Sakupljača perja” dodao je Nenad Šegvić. Sjedili su zajedno u Umjetničkom vijeću kazališta. Redatelj Bobo Jelčić došao je i otišao. Mi smo u povodu njegova prijedloga gledali ponovno glasoviti film “Cigani lete u nebo” prema “Makar Čudri” i drugim djelima Maksima Gorkog i odlučili kako ćemo u Bizetovoj operi “Carmen” što smo je upravo pripremali, kod same Carmen istaknuti baš taj “ciganluk”, pokazati je kao nepatvorenu, moćnu Ciganku. Dok nas je svih u teatru zaokupio prijedlog Jelčića, ja sam se sama, tajnovito prisjećala kako je moja prva uloga u životu, još na početku Klasične gimnazije u Splitu, bila Ciganka. Ne sjećam se da li Mikše Pelegrinovića ili nekog drugog majstora na početku 16. stoljeća. Tada su se sve ciganke zvale Jeđupkama. Još i danas pamtim uvodne stihove koje sam kao djevojčica prvi put izgovarala na sceni u Splitu:
Od onih smo, gospo, strana
od kud žarko sunce ističe;
kletva hoće, svit protiče,
da nimamo nigdi stana.
“Romi su ugrožena manjina, to je istina. Ali istina je kompleksna stvar.” Tako piše Kristian Novak. Zanimaju me samo te kompleksne stvari, koje će nužno, iz dana u dan, iz predstave u predstavu, postajati sve kompleksnije.
Čovjek iz Koprivnice… kao onaj iz Varaždina u “Glembajevima”
Kristian Novak poučava glumce načinu govora i običaja u Međimurju. Sjedim u uglu, iza zastora, i sve nešto mislim u sebi ovako: možda je ovako nastajala “Galicija” 1920. godine u ovoj istoj pokusnoj dvorani. Krleža je dao tekst Branku Gavelli, ovaj je pozvao scenografa Ljubu Babića i započelo je. Započelo je, znamo, jedinstveno razdoblje hrvatskoga glumišta. Samo nije bilo nikoga tko bi proces rada, nastajanje predstave, jednostavno bilježio. Pa su se tek kasnije rađale rekonstrukcije događaja. Možda sam sada prisutna jednoj takvoj zgodi koja se javlja jednom, i to ako, u stotinu godina. Ili ne. Ili to ja sebi samo umišljam. Svatko živ na mom mjestu sve bi bilježio i fotografirao na tabletu, ili preko mobitela. A ja ispisujem bilješke na starinski način, vlastitom rukom u bilježnici. Pa kao što u “Glembajevima” na početku, Leone spominje onog Varaždinca u šumi, koji je s nožem zaklao kako bi pokrao zlato, sada se ovdje uz Koprivnicu, u Međimurju, javlja taj isti nož, to isto zlato, taj isti koji kolje….
Buljan i nemoguće
Na izlasku iz kazališta, Ivica Buljan se nasmije ono da ne znaš je li to ironično ili bolno i kaže mi usputno: “Vidjet ćete, napravit ćemo napokon film na kazališnoj sceni.” Ivica Buljan mora sebe dovesti u nemoguću situaciju. Točnije, u situaciju nemogućeg. Tek onda može stvarati teatar. Inače, on naprosto ne funkcionira. Klikeri mu prorade samo kada je u nemogućem. Tako je to s njim, od kada ga poznajem. Čim predloži naslov, odmah, unaprijed, svi oko njega, sve u teatru, bacaju se u očaj. Uvijek je najsloženije, uvijek je nezamislivo, uvijek je nerješivo i Buljan se uvijek smiješi. Dobro, nemoguće je za njih, ali nije za mene, nije za Vas, odgovora mi na bilo koju primjedbu. Recimo, “Fedra”, Racine, što mislite?, kaže mi na početku svoje prve!!! režije, još u Teatru &TD-u, i odmah dodaje: “Uz Racinea, ići će i cijeli tekst Marine Cvetajeve.” Ajme meni, padam u nesvijest. Njemu dobro. Nama loše tri mjeseca. Let 3 po svim zakutcima Studentskog centra gromoglasno pjeva Smij se Pipi, u teatru svi lude, svi, osim Buljana i glumaca. I “Fedra” doživi uspjeh u zemlji i na svim festivalima po Europi i Južnoj Americi. Odmah potom kaže mi on “prevedite mi, molim Vas, Pasolinija, ali od riječi do riječi”. Prevodim često dramske tekstove s talijanskog, ali tako nešto nikada nisam doživjela. Ivica Buljan uspoređivao je svaku riječ mog prijevoda s onim kojeg je imao na francuskom i vraćao me i popravljao. Nije šljivio ni pol posto što sam uz sva iskustva još i ravnateljica toga kazališta. Onda, puno godina kasnije, gledam njegovu predstavu “Gospoda Glembajevi” u izvedbi Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane. Od te drame svi se već više od pola stoljeća spašavaju štrihovima, ali Buljan ne. On postavlja na scenu sve, od riječi do riječi, bez štriha. I to su najbolji “Glembajevi” što sam ih gledala u životu. Pa sada ova preradba “Ciganina…”, i cijeli taj ansambl od četrdesetak ljudi, i ta jedna jedina scena HNK koja se koristi od jutra do sutra, i tako kratki rokovi, pa premijera je takorekuć sutra, sve mi se to i sada čini nemogućim. Opet sam, i uz sva iskustva, opet sam u smrtnom strahu.
“Svaki trenutak u predstavi je onaj trenutak. Ne može se ništa preskočiti. To je sažeti život. U životu nema preskakanja.” Ponavlja mirno i s osmijehom, Ivica Buljan
Na prvoj aranžirki redatelj govori dugo, jako dugo. Bilježim skraćenice njegovih uputa po vlastitom izboru:
- Ažuriranje nije neophodno kada radimo klasike, ali ovdje jest, ovdje da, jer je u pitanju suvremeni hrvatski pisac.
- Nije ono što piše, nego ono što je ispod toga, nemoj gledati u tekst, ne piše u tekstu.
- Dobit ćete orden Hrvatskog preporoda. Rečenice su naučene i nema razmišljanja. Vi sada ovdje govorite neutralno, kao da vas se ništa stvarno ne tiče. Zašto je na filmu sve plastično i živo i bez zvuka i kada samo slušamo? Zašto vi to ne možete?
- Vi hoćete prebrisati, preskočiti, odgoditi ono što je bitno u tom smeću u kojem živimo.
- To je krimić. Ne podnosi metafiziku. Valja je komprimirati što je više moguće.
- Ako i na trenutak zapostavimo migrante, eto nas u Gruntovčanima, i onda, gdje smo onda?
- Pa jeste li vidjeli jučer ovo što se dogodilo s emigranticom, s tom nesretnom djevojčicom? Mrtva je.
(Utihne 40 ljudi na pokusu “Ciganina…” u pokusnoj dvorani HNK. Minuta, dvije….)
- Međuetničko naselje doseglo je jučer vrhunac užasa, vrhunac nakon Škabrnje.
- Međimurje je središte za lifrovanje droge. Nasuli su mu cement u grlo, da, to je taj narkomilje. I nije Ciganin, nego je Arapin (a mogao bi reći i Hrvat. Ovdje se ne radi o tome tko je koje nacionalnosti već o tome da je čovjek često gori od zvijeri i da je uvijek na gubitku).
Kada napokon stignemo do tog oslobađanja u igri, do moguće opuštenosti, onda mi kažete: A to ćemo drugi put. To je tako s glumcima, posvuda, gdjegod radim.
(Glumci su najosjetljivija bića na svijetu. Boje se otvoriti dušu. Sve moguće čine ne bi li od toga pobjegli. Bježe od suočenja sa samima sobom. Pa i od pitanja zašto žele uvijek biti netko drugi. Ali bez toga, nema prave glume. To je taj glumački paradoks.)
- Koračaj, bacaj se, padaj, ispuštaj zvukove, neartikulirane zvukove.
Samo nemoj u ovoj crkvenoj maniri, nisi na Akademiji
- Još više uciganite... ako si već digla na 30%, digni još na 80%.
- To je scena života i smrti. Ulog je veliki.
- Pazi tonalitet, ne govoriš kao Zdravko Marić, nema spinto, nema visoko, mora biti basso, molto basso.
- Dug je put prema tom monologu, možda će ti energija kraja pomoći za početak, valja razbiti rečenice, treba nam više zraka, rasturati valja rasturati….
- Ništa neće biti čime bismo se dodvorili publici.
(Naravno, neće Buljan cigansku glazbu kao u filmu “Sakupljači perja”. Zašto ciganski dert kada svi znaju da je to lak i zavodljiv posao. Ivica hoće izokrenuti rukavicu naglavačke. Pokazati drugu stranu medalje. Bit će samo pjesma ciganina i skladatelja Ljube Aličića: Ciganin, ali najljepši. Bit će onaj refren: Ako smeta tvome ocu, ako kažeš kako grešiš…ti mu reci dušo moja, Ciganin je, ali najljepši. To i ništa više. I nju Filip pjeva uz glazbu s mobitela. A meni se plače.)
Neurotski strah primitivaca
Glumice i Buljan uvode sve moguće rituale. I ciganske i osobito međimurske i kurdske. Rituali liječe ove naše likove, liječe ih od neurotskog straha da bi se bilo što i bilo gdje u njihovu životu još moglo promijeniti. Promijeniti u shvaćanjima i običajima svijeta primitivaca. To bi doista moglo biti najgore što se njima može dogoditi. Otuda toliko nepojmljivog i neurotskog straha.
Testosteroni
Kako su na sceni nazočne, uglavnom, primitivne etničke skupine, tu je, naravno, muško načelo jako snažno. Daleko prisutnije od onog ženskog. Zato u predstavi i ima toliko testosterona, zato sperma štrca na sve strane. Glumci i Buljan hoće da to bude tako. Opipavaju se kolektivne mošnje, pokazuje se zastrašujuće muško tijelo, iskaču žile na vratu, glasovi se tjeraju iz donjeg dijela tijela, duboki glasovi, bariton do baritona. I po koji bas. Na primjer, čak i scena s Mirzom, kojeg igra student s Akademije. Čak je i ta scena ubojita i dječarac puca od muškosti. Inače, naša sveta Akademija napravi od tih dječaka posve slađahne i drage ženskice. Kao da su časne sestre. Ali ni Franjo Kuhar, ovdje, kao starac, kao Japica “koji saki den pozabi hmreti” ne pokazuje neku slabost za koju bi se moglo reći da je njanjasta. I u toj starosti ima muških poteza. A što tek reći kada su u pitanju Starješine, hej, onaj ciganski Bojana Navojca i onaj Saboščanski Siniše Popovića. Taj Navojec čak niti ne hoda tako da pokreće noge, pokreće se samo tamo oko prepona. Žmiri očima. Trlja ih, nakon toga ih ne otvara. Kao da ne želi sve vidjeti. I smije se zatvorenih očiju. Kada se mora okrenuti, ostaje na mjestu, okreće se stopalima. On je šef kriminala crnima, kao što je Popović bijelima. A Popović kao Hamer, kao vrhovni šef i ubojica, govori tiho, ispod tona, hoda sporo, s noge na nogu, oko njega razmak, tišina. Lubanja mu je kao isklesana, oči prodorno zloćudno zelene. Nikoga ne gleda u oči. Gleda ispod ravnine, gleda u mošnje. Stvara oko sebe auru kriminala. Štiti ga država. Kada se iznenada prodere, sledim se od straha. Posjeduje snažnu sporost u igri, mir, inteligenciju. Jao nama s takvim šefom kriminala. Kod Krešimira Mikića, pak, stvarnog šefa policije pred otkazom, muškost ima posve drugačiji oblik. Zajedno s Plančićem (Luka Dragić) poslan je iz policijske zagrebačke uprave na teren kako bi zataškao ubojstvo što može eskalirati u nasilje i politički skandal. Mikić, policajac na zalazu, opsjednut je apokaliptičnim serijama ali i svojom nemoći da razotkrije cijeli taj kriminal, tu pljačku ljudskog tijela. Taj čovjek je naprosto preslab za istinu…ma koliko muževan inače bio. Njegovo u nedogled visoko i mršavo tijelo povija se i zastaje, nelagodno i smiješno. Hoće li se ljudi prestati ubijati međusobno zbog gluposti, kao da se cijelo vrijeme začuđeno pita. A ispod žita čujem i ono drugo: hoće li netko napisati rečenicu koju ima smisla izgovoriti? Mikić je škrt u riječima u životu i na sceni. Voli skraćivanja teksta. Uvijek introvertiran. Zavodi cinizmom. Neobičan je zavodnik. Mikić je sam po sebi, fokus nelagode. Naslonjen na kulisu, nervozan, umoran, bolestan, mora prepustiti mjesto, ali još uvijek ga muči, još uvijek se bori za tu prokletu istinu. A nitko, baš nitko oko njega, na sceni, u društvu, nitko je ne želi ni otkriti niti ćuti. Jednu od najljepših istina izgovara upravo sam Krešimir Mikić:
“Jebemti što smo svi osjetljivi, kao da će nestat sav bijes kad se svi lijepo složimo da ih se treba zvati Romima.”
Nedužni su samo Sandi i Milena
U pokusnoj, na aranžirki, početkom prosinca, natežu se Filip Vidović i Nina Violić. Samo su njih dvoje ovdje nedužni. Filip i Nina, Sandi i Milena. Oni se dvoje vole takvi različiti, takvi kakvi jesu. On crn, ona bijela, on dječak, ona zrela žena, on kriminalac, ona raspuštenica. Oni bi zbližili ljude. Oni su ljubav. Ona i Sandi spajaju sve, spajaju te dvije sredine, te različitosti. Svi drugi razdvajaju se, i kada to ne žele, i kada misle da sve što rade, rade najbolje, iz najdubljih uvjerenja, u najboljim namjerama. Razlike između Sandija i Milene učvršćuju njihove identitete. Oni se ne boje. Jer se vole. Jer je ona Vučko, a Sandi, on je za nju najljepši.
Slobodna je rođena
Milena Nine Violić, prije nego što je srela Sandija, sve je uništila čega god se dotakla. Sada se vratila među ljude s kojima ne želi živjeti, surađivati. U svakoj zagradi kao da kod nje piše “p…. vam materina, ne date mi biti ono što jesam, ne date mi biti s njim, jer je ciganin. Drugačija je Milena. Usudila se prekoračiti granicu. Sama kaže: “Jebate Milena, jebala buš se s ciganom”. Ona se boji samo jednog pitanja: što je s Filipom, gdje je Filip, što su mu napravili? Zbunjena, očajna, sretna, nesigurna. Muče je ti “čopleki” u njoj. “Imam ih stotine, znaš? Dojdejo i odidejo, kak im paše.” To su čovječuljki, tako mali, a delaju bedastoće i stvaraju veliki nemir u njoj. Mileva taj nemir prevodi u fiziološko.
Nina Violić slobodna je rođena. Nije nikada skrivala ili prešućivala svoje tijelo. Vaginalna je, karnalna. Govori blagim, nazalnim, jebozovnim glasom. Smije se kada sanja kako je Željka Markić spaljuje na lomači poput vještice. Uživa u vatri. Ali, ta je njezina urođena sloboda opasna na sceni jedne visoko uvažene nacionalne kazališne kuće. “Zašto je ona gola?”, komentiraju brojni na premijeri. Nina je slobodna, odgovaram. Pa i od vaših pitanja, naglašavam. Ona ne zna što je opasnost. Ona ne može pojmiti razliku između sebe odjevene i gole na pozornici. Ona je iskonski glumica.
“Ali on je nekak ovi drugi”
Sandi Filipa Vidovića lijep je kao lijepa smrt, rekla bih da sam nekrofil. Ali kako nisam, to me opčarava njegova živost, živ je, u svakoj žilici svoga tijela, dvostruko je živ. Jer je i u komi od početka do kraja predstave. Mršavi su mu i prozirni obrazi, zaigrane zjenice, treperave kose, sve puno tuge. Zaigrano dijete, pronicljivi frajer. Umije ponirati u tijelo žene. “Navej je nekaj s taj ciganaj, ali on je ne kak ovi drugi.”
(Sjećam se kada sam kod Ivice Restovića u Splitu upoznala njegovog oca, Ivicu Vidovića. Odmah sam zaključila da on nije baš “kak drugi”. Imao je Ivica neku nježnost i zavodljivost istodobno, zavodljivost u nježnosti. To je naslijedio i Filip. I smijeh je naslijedio. Smijeh od oca. Kada se Filip nasmije sve bore ovog svijeta pojave se na licu dječaka. Tako je bilo i s Ivicom. Eto kako i muškarac može biti nježan, iako je zalutao u taj vučjak, u tu vučju rupu što se zove Hrvatska. To nam pokazuju igre Vidovića i oca i sina.)
Ljubavna scena
(prekratka po mom sudu. Da je sekundu dulje. Sekunda je na sceni život.)
Nakon desetog pokusa ove scene, Buljan kaže:
Pretvorili ste se u Paola Queglija.
Smijem se. Ne plače mi se. Buljan nastavi:
Naša je bitka, bitka protiv sladunjavosti. Govorite tekst. Bit će bolje.
Filip pita: Ali čuj, imam seks radnju, kako onda mogu misliti na tekst?
(Pa hajde, budi ti glumac, i to najbolji.)
Moram napustiti kuću, Nuzate
Emotivac je glumac Danijel Bućan, taj koji igra Nuzata. Sav mehanizam straha u njegovu je tijelu. Govori ono o čemu jest. Ni njegova Dilara nije fundamentalistkinja. Samo točnije kaže Nuzatove misli. Tim načinom govora i ovo postaje ljubavna scena. U arapskim zemljama ne govori se “volim te”. Tu je rupa. Bućanov Nuzat govori tvrdo, bez samosažaljenja, a opet krajnje emotivno, emotivno prema njoj, prema Dilari, svojoj ženi. Govori ovako: “Ne mogu ti reći istinu, oprosti. Ne mogu ti reći da nisam dobro. Ne mogu ti reći da su me nekoliko sati nakon što sam spasio Azada opljačkali i uzeli sve vrijedno. Novac, mobitel, sat. Nemam ništa. Ne mogu ti reći da sve manje sličim na putnika, sve više na beskućnika. Hlače bole kada spavaš u njima. U guzici me žiga, svako sranje je u gužvi i da te nitko ne vidi. Kako ću ti reći da se ne perem, da je sol na mojoj koži bijela mrlja, kao da po meni rastu lišajevi… Kako ću ti reći da se pitam što ću ja u Europi, Dilara…”
Dvije se riječi kod Bućana stalno čuju i stalno ponavljaju: Bojim se.
Tek na kraju Dilara će mu reći istinu: “Moram sa svom djecom napustiti kuću, Nuzate. Kuda ću?”
(Mučno mi je od njih, toliko su istiniti da ne mogu dalje. Napuštam probu. Idem u klub. Pije mi se. “Žesticu, molim, bilo koju.” Sretnem Božidara Bobana. On me može iz ovoga izvući. To je stara, to je duboka škola. Ona bez taštine. Tako i bude nakon razgovora s Bobanom..)
Alma, duša, i uz nju Livio Badurina
Albina umire. Tijelo joj je u vlazi, u blatu, u magli. Sumorna jesen ili bilo koje doba godine. A Mura je daleko. Crno vidim. Smrt vidim, kaže. Vesela je. Puca od veselja. Luda jer vidi zapravo.
Alma Prica davno je odbila ono bijedno malograđansko otkupljenje zato što se usudila krenuti putem glumice. Kod nje kao da oduvijek ne radi potreba za lažnom građanskom čestitosti. Ona je glumica. To je izabrala. Tome se daje do kraja. Napećila je onaj svoj trbuščić kojeg uopće nema, ruke položila široko na bokove, ljubi se s mužem zapravo, ili ga se kloni ispod stola, obožava sina, sve kao i u životu. Iskesila je usnice, ispećila vrat. “To je kad se pomiriš sa smrću a ne možeš sa životom”, kaže.
(Sve što privatno govori na probi, govori po cigansku. Ona i taj lirski gubitnik Đani, Albinin muž, Livio Badurina. Igra joj muža kao dobričinu, lirski, bez utjehe. Oni i u kazališnom klubu govore samo po cigansku. Ništa ih ne razumijem. “Da usvojimo taj jezik”, kažu mi. Prilaze im i drugi članovi ansambla. Razgovaraju. “Je li se u smrti šokiraš kada sretneš mrtvaca?” Pitaju se. Nastavljaju o Pascalovim primjedba iz 17. stoljeća, o Knausgardovu “Traktatu o smrti”. Čitaju vidim. Samo glumci i glumice koji čitaju imaju pravo tako se i nazivati.)
Osam dana prije premijere
Svi misle kako mogu odahnuti. Ivica Buljan tek sada upada u paniku. Znam da to Buljan kreće u svoju dodatnu ofenzivu, u stopostotnu koncentraciju. Sve, iz petnih žila. Ali ništa ne pokazuje. Kao da se i dalje samo zabavlja. Svima daje do znanja kako je posao u koji su se upustili s njim, doslovce, ali doslovce, zastrašujući. I pri tome se smije. I svi se smiju zajedno s njim. Svi raspoloženi. Pa zašto bi se u ovim zastrašujućim vremenima, bavili nečim lakim? A meni se plače.
Nakon premijere
Sve kritike su hvalospjevne. Tisuće gledatelja iz cijele zemlje hrli na predstavu. Još uvijek traže kartu za “Ciganina, ali najljepšeg”. Zašto? Da gledaju kako barbari dohodu a pustinja raste? Ili da promišljaju kako izaći iz mraka koje se dogodilo ovom sablasnom mjestu po imenu Hrvatska?
Napokon, čitam roman Kristiana Novaka. Zove se kao i predstava:
“Ciganin, ali najljepši.”