IZLOŽBA U GALERIJI TATE

DORA MAAR Neispričana životna priča umjetnice koja je Picassa učinila boljim: Mnoga su njena djela do ove izložbe bila nepoznata

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 19.01.2020. u 23:28

 

Na izložbi Dore Maar u londonskoj galeriji Tate Modern bila sam dva tjedna nakon što je dvadesetogodišnjak Shakeel Massey namjerno, no iz nerazumljivih razloga, oštetio jednu od slika na izložbi, portret ove umjetnice koji je naslikao Pablo Picasso.

Vjerovala sam da će osiguranje biti puno jače od onog koje me dočekalo, no na ulazu u muzej nisu provjeravali gotovo nikoga, a činilo mi se, možda i griješim, da bih se mogla pojedinoj slici približiti dovoljno blizu da je i ja oštetim ako bih to poželjela. Puno je čuvara u svakoj od pojedinih devet soba na drugom katu Tatea, na kojemu je izložba, ali je i mnoštvo ljudi. Iako je izložba Dore Maar već neko vrijeme otvorena, interes je takav, posjetitelja je toliko da morate doslovce čekati u redu da biste podrobnije pogledali pojedini izložak.

Izložene su u pravilu fotografije, no ima i slika i drugih medija.

Gužva ne čudi. Londonski Tate Modern, podignut na mjestu nekadašnje elektrane, remek-djelo Herzoga & de Meurona, najprometnija je galerija u Europi s osam milijuna posjetitelja godišnje. Red je bio, osim za izložbu Dore Maar, i za onu suvremene zvijezde Olafura Eliassona. Inače, smještaj na lokaciji uz muzej poput ovog londonskog u pravilu duplo podiže cijene stanova, pa se tako u blizini Tatea nalaze neke od najskupljih nekretnina u Londonu. U neposrednoj su blizini visoki neboderi čije si kvadrate malo tko može priuštiti. Gotovo su potpuno ostakljeni, moderno dizajnirani, no doslovce se iz Tatea može gledati u sobe.

Audrey LAURANS / MNAM Centre Pompidou

Dora Maar je snimala modne fotografije jer je tako imala veću financijsku stabilnost

 

 

Ljubavna veza

Priča o Dori Maar hrvatskoj je publici djelomice poznata, imali smo je prilike upoznati na izložbi u Klovićevim dvorima, koja se prije svega bazirala na umjetničinom fotografiranju nastanka “Guernice”, vjerojatno i najvažnijeg djela Pabla Picassa kojim je bilježio ratna stradanja u Španjolskom građanskom ratu. U to je doba Dora Maar bila u ljubavnoj vezi sa slavnim španjolskim umjetnikom. Tijekom trajanja izložbe u Klovićevim dvorima domaću je publiku zaintrigiralo i njezino hrvatsko podrijetlo.

No, najvažnije je na londonskoj izložbi da njezina kustosica Karolina Ziebinska-Lewandowska promatra Doru Maar prvenstveno kao umjetnicu, i to sjajnu umjetnicu, a ne samo muzu Pabla Picassa. Naravno, Picasso jest utjecao na njezin rad, no to je u čitavoj ovoj priči o njezinom umjetničkom razvoju sporedno. Uostalom, i ona je utjecala na njega. Za izložbu se tako skupilo stotinjak djela koja pokazuju sve faze njezina djelovanja i mnoge, različite medije u kojima se okušala. Mnoga su djela do ove izložbe bila nepoznata. Također, istražuje se i politički aspekt, lijevi, antifašistički orijentiran, iz kojega je djelovala. Ima i nekoliko Picassovih djela na kojima je ona protagonistica, no nedostaje ono koje je “napadnuto”.

Kustosica izložbe istražila je i njezin životni kontekst. Rođena je kao Henriette Theodora Markovitch 1907. godine, otac joj je bio Hrvat, a majka Francuskinja Louise-Julie Voisin. Bila je kći jedinica. Nije joj se sviđalo njezino ime, od malih je nogu inzistirala da ju zovu Dora. Odrasla je na dva kontinenta, između Europe i Južne Amerike, odnosno između Francuske i Argentine. Njezina je majka imala modni butik, otac joj je bio arhitekt Josip Markovitch. U Parizu je nakon 1926. godine živio kao diplomat, a ranije je, dok je bio u Argentini, kao diplomirani arhitekt oblikovao meteorološki stup-spomenik austrougarskim doseljenicima, palaču brodarske kompanije Nikole Mihanovića, zgradu austrougarskog veleposlanstva u Argentinskoj Republici...

U glavnom francuskom gradu učila je slikarstvo i primijenjenu umjetnost, i to u najprogresivnijim onodobnim francuskim školama. Brzo su uočili njezin talent. Mogla je slikati, imala je to u ruci, no ona se sama odlučila baviti fotografijom. Godine 1932. umjesto slikarice Henriette Markovitch postaje Dora Maar, fotografkinja. Ime i službeno mijenja. Snimala je modne priloge, reklame i mnoge socijalne prizore. I u jednom i u drugom, naizgled oprečnom, bila je jednako vješta. Najpoznatija je upravo po tim fotografijama koje snima tridesetih godina, mnoge su od njih na tragu nadrealizma. Prepoznata je u svoje vrijeme. Nakon pedesetih godina neko su vrijeme zaboravili na nju. Ponovno je otkrivena tek nakon svoje smrti, 1997. godine, kada su ušli u njezin pariški stan i pronašli mnoge umjetnine. Povukla se, naime, od očiju javnosti. Nakon tridesetih godina je puno više slikala i mnoge od tih slika mogu se pogledati na izložbi, uz one na kojima je ona protagonistica.

Postav londonske izložbe započinje autoportretima, portretima na kojima je pozirala, portretima onih koje je snimala, a većinom su joj to bili bliski prijatelji iz intelektualnih krugova. Snimaju je velikani tog doba, Brassaï, Beaton, Irving Penn i Lee Miller. Jedan od protagonista je i Paul Éluard, francuski pjesnik koji ju je opisao kao ženu koja drži svaku sliku u svojoj ruci. Bio je obožavatelj njezina rada, posvetio joj je i neke svoje pjesme. Na jednoj od fotografija je i Man Ray. Na izložbi se može pročitati kako je Dora Maar došla u atelje Mana Raya nudeći mu da mu postane asistentica. On ju je odbio, rekavši joj da ne postoji ništa što bi je on mogao naučiti. Kasnije su, preko Picassa, postali prijatelji, pa kada je španjolski umjetnik vidio jednu od njezinih fotografija koju je Man Ray snimio, molio ga je da se mijenjaju. Jednu fotografiju za jednu grafiku. Tako je i bilo. Man Ray bio je, pak, u vezi s modelom, fotografkinjom i ratnom izvjestiteljicom Lee Miller, prijateljicom Dore Maar.

 

Egzotično lijepa žena

Izložba se potom nastavlja modnom fotografijom. Kako tumači kustosica londonske izložbe, odluka ove umjetnice da se bavi komercijalnom fotografijom mogla je biti praktične prirode, davala je zasigurno više financijske stabilnosti od bavljenja slikarstvom. No, za umjetnicu kojoj financije nisu bile najpresudnije, jer dolazi iz dobrostojeće obitelji, važniji je bio jedan drugi aspekt. Omogućavao joj je, naime, da njezino ime, kroz reklame i ilustrirane časopise, postane vidljivije.

Neki od slavnih kolega s kojima je u to doba radila bili su Brassaï, Harry Ossip Meerson, Pierre Kefer... S Keferom je godinama dijelila glamuroznu klijentelu, no, kako dokazuje londonska izložba, iako je njihova suradnja bila često potpisana Kefer-Dora Maar, obično bi ona bila jedina autorica. U ovom se segmentu izložbe mogu vidjeti mnoge ljepotice koje je Dora, i sama egzotično lijepa žena, snimala za modne magazine. U to se vrijeme u modnim časopisima promovira snažna, nezavisna, slobodna žena, iako su tada u Francuskoj žene još vodile bitku za pravo glasa. Mnogi kolaži Dore Maar iz tog razdoblja propituju upravo to, napetost između popularne kulture i stvarnosti u kojoj žene žive u datom trenutku.

Malo je poznato da je, nakon poslovnog razlaza s Keferom i nakon što je otvorila vlastiti atelje u dijelu Pariza poznatom po visokoj modi, radila za modni magazin Heim. Narudžbe su se udvostručile, dobivala je narudžbe za Chanel, među njezinim su stalnim klijentima bili Jacques Heim, Jeanne Lanvin i Elsa Schiaparelli. S Heimom je ponovno radila pedesetih godina, zvali su je da oblikuje tekstilni dizajn i logotipe. Dala im je i dozvolu da prodaju srebrni šal koji ima njezino ime. Radila je i reklame za proizvode za ljepotu, pa je 1934. godine među njezinim klijentima bio i Ambre Solaire. Bila je česta suradnica kozmetičke kuće Petrole Hahn. Za reklamu za kremu protiv starenja napravila je fotomontažu od dva negativa, a žena koja reklamira kremu njezina je dobra prijateljica Nusch Éluard, model i umjetnica. Svi su se zajedno družili, Paul i Nush Eluard, Man Ray i Lee Miller, Picasso i Dora Maar.

The J. Paul Getty Museum
 

Iz tog su razdoblja na izložbi i do sada nepoznati aktovi, ženski i muški, koji su tridesetih godina objavljivani u različitim revijama. Tijela na fotografijama ova autorica tretira poput skulptura.

Otprilike u isto vrijeme, dok se još bavi modom i glamurom, snima i socijalnu fotografiju, odlazi u predgrađe zvano La Zone, u kojemu je živjelo 40 tisuća Parižana. Bila je to zona duga trideset i četiri kilometra, u kojoj je mahom zatekla one koji su bili na rubu neimaštine i gladi. Ona snima slijepce, beskućnike, pognule starce. Snima Rolleiflex kamerom koja joj je omogućavala brzu reakciju. No, njezine fotografije na ove teme nisu ni patetične, ni prvoloptaške. I motiviraju je lijeva, antifašistička orijentacija, odnosno, politički razlozi. A razdoblje u kojem najviše snima, tridesetih godina, jedno je od najnestabilnijih u povijesti.

Polako se okreće nadrealizmu, kako je rekla u jednom svojem intervjuu, ništa nije toliko nadrealno kao grad. Slika mnoge prizore iz grada, no jedna od najzanimljivijih fotografija na izložbi, zove se “Portret Ubua”, prikazuje neobičnu životinju. Nikad nije rekla o kojoj je riječ: “To je stvarna životinja, no ne želim reći koja, jer bi maknulo s nje dio misterije, tajanstvenosti”. Kasnije se uspostavilo da je to fetus pasanca. Uglavnom, izlaže diljem svijeta, prepoznata je u to doba.

Pabla Picassa, ljubav njezina života, upoznala je zimi 1935. godine. U trenutku kad su se upoznali, on je, kako se kasnije prisjetio, “prolazio najgore razdoblje svojeg života”. Nije, naime, slikao mjesecima. Upravo ga je ona naučila kombinaciji slike i grafike kojima se služio godinama kasnije. A on je nju, zauzvrat, ohrabrio da slika. Na ranim se radovima vidi njegov utjecaj, a kasnije se uspjela osloboditi i okrenuti vlastitom stilu.

Postoje dvije verzije o tome kako su se ona i Picasso upoznali. Prema jednoj verziji, bilo je to u kafiću Les Deux Magots kasne 1935. godine. Druga je verzija da je to bilo u siječnju 1936. na projekciji filma. Njoj je bilo dvadeset i devet godina, on je bio stariji. Očarala ga je svojim izgledom, kao i mnogim jezicima koje je govorila.

 

Poticanje rivalstva

Mnoga su ljeta provodili u Mouginsu, u južnoj Francuskoj, pozivali su ondje mnoge svoje prijatelje. Njihovu su vezu prijatelji opisivali kao ravnopravnu, intelektualnu, često naglašavajući njezinu neovisnost. “Nije je bilo briga, a njemu se to kod nje sviđalo”, tako se sjećala umjetnica Eileen Agar. Picasso, poznato je, nije bio monogaman čovjek, pa je paralelno s njom bio u vezi i s Marie-Thérèse Walter, majkom njegove kćeri Maye.

Često se nastojalo prikazati kako su njih dvije bile suparnice, pa čak i da je on poticao to rivalstvo. Kako je to uistinu izgledalo, teško možemo znati. Na londonskoj se izložbi može pogledati i onaj dio koji smo imali prilike vidjeti u Zagrebu, fotografije koje prate nastanak “Guernice” i dokumentacija stradanja baskijskog naroda. Prije Dore Maar Picasso je bio apolitičan, pod njezinim se utjecajem mijenjao. Paleta slike je pod utjecajem crno-bijele fotografije.

A izložba donosi i jednu zanimljivu usporedbu, odnosno, otkriće. Naime, s obzirom na to da je “Guernica” po svoj prilici milijun puta detaljno analizirana, puno se pisalo i o električnoj lampi na slici. Pretpostavljalo se da je to bilo studijsko svjetlo koje je Picasso koristio dok je stvarao. No, Maar je pokazala da je posudio lampu s njezine slike “Razgovor”. Slika pokazuje ženu pod svjetlom i još jednu u tami. To je jedina slika u kojoj je ova umjetnica kroz svoj rad, ali i uopće, progovorila o svojem odnosu s Marie-Thérèse.

Tijekom rada na “Guernici”, ova je umjetnica snimala Picassa. Karizma koju je ovaj umjetnik imao vidljiva je i preko njegovih fotografija.

Nakon prekida s Picassom, povlači se. Ratnih godina slika pejsaže Seine. Otac joj odlazi u Argentinu. Umiru joj majka i jedna od najboljih joj prijateljica Nusch Éluard. Potom upoznaje pjesnika Andréa du Boucheta, s kojim u južnoj Francuskoj radi grafike za njegovu antologiju. Sliku “Kavez”, simbol psihološke napetosti u doba Drugog svjetskog rata, izložila je 1944. godine u Galeriji Jeanne Bucher i jedno je od njezinih djela koje kritika najviše hvali.

Fotografija se pojavljivala u njezinim kasnim radovima, no ne i vanjski svijet. Za njega je govorila da je previše ekstravagantan za njezin ukus, no istovremeno i banalan. Povukla se. Doma je, ne izlazeći, na specifičan način snimala kućne objekte.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo