SOS TELEFON

DRŽAVNE INSTITUCIJE NE ZNAJU DA POSTOJE, ALI ONI RADE POSLJEDNJIH 30 GODINA! Proveli smo jednu večer s volonterkama koje se javljaju na 0800655222...

Zagreb, 210319.
Djelatince Sigurne kuce na tajnoj adresi za telefonom primaju pozive zlostavljanih zena koje traze pomoc.
Na fotografiji: djelatnice Sigurne kuce.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

 

Mi smo kao hitna pomoć grada Zagreba i ne samo Zagreba. Malo mi je čudno da naše institucije ne znaju za nas - dovoljno je uguglati pomoć za žene i iskočit će naš broj, a 112, jedinstveni telefonski broj za sve hitne slučajeve, redovno nam prebacuje pozive u pomoć žena žrtava nasilja. Vlade se mijenjaju, ali mi ostajemo”, čudi se Nevenka Fiket, tajnica udruge Ženska pomoć sada, jedna od inicijatorica SOS-a, prve telefonske linije pomoći za žene i djecu žrtve nasilja i jedine u Hrvatskoj koja radi od 0 do 24 sata - onakve kakvu je premijer Andrej Plenković tek obećao osnovati u Hrvatskoj u sljedećih godinu dana nakon što je kampanja #spasime izlila najočajnije životne priče žena o zlostavljanju i teroru.

Udruga, koja osim SOS telefona ima i tajno sklonište za žene, postoji već 30 godina. Osnovana je 1988. i telefon se otad nije ugasio. Godine 2006. dobile su i nagradu struke od Ženske mreže Hrvatske za doprinos u borbi za ženska prava i podršku ženama koje trpe nasilje.

 

Iz svih krajeva zemlje

“Možda su mislili na nacionalnu razinu, ali nas zovu iz svih krajeva zemlje”, ne može tajnica objasniti premijerov potez. Tim više što bez financijske pomoći države ne bi mogle niti postojati - od Ministarstva demografije prošle su godine dobile 237.000 kuna, a za ovu im je odobreno 270.000 - usvajanjem Istanbulske konvencije “profitirale” su 33 tisuće kuna. Doduše, do danas za ovu godinu nisu dobile još niti jednu kunu - krpaju se, ali jedva.

Zbunjenost je potaknula i ministrica demografije, obitelj, mladih i socijalne politike Nada Murganić izjavom kako je osnivanje SOS linije jedan od najzahtjevnijih zahtjeva inicijative #spasime koristeći pritom krive podatke o broju linija koje rade non-stop. “Ići ćemo sukcesivno, najprije ćemo educirati naše stručnjake, operatere koji se javljaju na 112, u smislu da daju neke osnovne informacije, a onda bismo u jednom prijelaznom razdoblju razvijali taj sustav kroz jačanje onih SOS 24-satnih telefona, koje već provodi naših šest autonomnih kuća i tridesetak mreža koje imamo.

I onda bismo krenuli prema jednom zaista zahtjevnom rješenju, a to je jedinstveni telefon na nacionalnoj razini koji zahtijeva i opremu i dosta visokoeduciranih kadrova”, branila se ministrica Murganić nakon što joj je Jelena Veljača javno poručila da bi se “ministrica trebala osjećati užasno zbog toga što se žrtve nasilja obraćaju njoj na društvenim mrežama, a ne sustavu koji bi ih trebao štititi”. Stručnjacima i volonterima, ali i upućenijoj javnosti najava o SOS liniji ostaje neobjašnjiva. Je li to premijerova strategija dedramatiziranja; da uz to što ide na prosvjed protiv samoga sebe, smiruje strasti javnosti, jako uzburkane nakon što je otac djecu bacio kroz prozor, obećavajući nešto što već postoji?

Ženska pomoć sada je desetljećima držala novinare daleko od sebe, ali ovaj put, izazvane najavom o pokretanju linije za pomoć, u četvrtak navečer, iznimno su nas pustile na tajnu lokaciju 24-satnog dežurstva SOS telefona. Iako noćni sati u pravilu pojačavaju tjeskobu, četvrtak je bio relativno miran. Dnevnik poziva, bilo anonimnih, bilo s imenom i prezimenom, koji volonteri uredno vode, otkrit će niz poziva u pomoć koji su stigli tijekom dana. Nekolicina žena u procesu teških razvoda i bitke za skrbništvo tražila je savjet.

Jedna od njih s troje djece iz šire okolice Zagreba odlučila je zauvijek reći ne i presjeći nasilje, muž joj je već osuđen zbog fizičkih napada, sklonila se kod rodbine, žali se na tretman Centra za socijalnu skrb koji, prema njezinu mišljenju, nekritički procjenjuje oca jer je ugledan član zajednice pa zato strepi da će ga favorizirati na štetu djece i da će postupak razvoda pojačavati nasilje. Druga zove i pita što da radi: muž je nasilan, ali strah ju je zvati policiju jer je čula da policija po zakonu mora pokrenuti postupak i protiv nje dok se ne utvrdi istina; grozno joj je zbog djece da i sama bude pod sumnjom. Treća, čiji suprug ima skrbništvo nad njom, žali se na usamljenost, zapostavljenost i njegovu nebrigu. Četvrta se odselila s djecom na sigurno i zanima je kako da dođe do stvari koje trebaju djeci, a muž joj ih ne želi dati.

“Nama je udarni dan ponedjeljak kada obično kulminiraju obiteljski obračuni nakon zajednički provedenog vikenda. Okidač za nasilje su i praznici, najviše intervencija imamo oko Božića i Nove godine. I svaki put kad je južina”, otkriva Nevenka Fiket i dodaje kako nema pravila: ponekad je opsadno stanje, ponekad imaju tri poziva dnevno, ponekad na desetke... Osim njihova dva broja oglašena na internetu, 0800 655 222 i 4655 222, sve je tajno: adresa, identiteti žena i djece. S operaterom je dogovoreno da se u slučaju potreba za povratnim pozivom na kućnom broju žrtve očitava pogrešan broj kojemu je nemoguće ući u trag pa nasilni partner nema dokaza da je žena uputila SOS poziv.

U četvrtak u noći telefon je zazvonio jednom svakih sat vremena. Prvi je poziv uputila žena koja tek razmatra ideju razvoda, požalila se da dugi niz godina trpi fizičke nasrtaje, želi se izvući od poniženja, misli da to više ne može podnositi, ali je zabrinuta kako bi se rez i odlazak odrazili na dijete na pragu puberteta. Muče je i financije, ovisna je o mužu. Ne zna kako da uopće starta. Jako je zahvalna što su je volonteri saslušali.

“Pred njom je još dug put. Ovo je tek prvi poziv, nije dovoljno dugo trajao, trebat će joj još vremena da osvijesti da mora otići kako bi spasila i sebe i dijete”, komentiraju oni.

Drugi stiže od jedne susjede, uvjerene da joj prijateljica koju opisuje kao jako tužnu, na rubu pucanja, skriva najgore obiteljske tajne i pita kako da joj pomogne, na koju adresu da je odvede.

Praksa udruge svjedoči da 80 posto poziva dolazi od žena jer je linija i namijenjena isključivo njima, a muškarci zovu kad sumnjaju da su im kćeri ili majke izložene maltretiranju. Ipak, te se noći dogodila iznimka - nazvao je muškarac, invalid, i požalio se na teror žene i punice koje ga muče na svakakve načine, pa i glađu.

“I mi same smo tijekom ova tri desetljeća naučile da nismo svemoguće, iako smo se na početku rada zanosile, zvali su nas Amazonke. Onda bi na sudu nas prozivali da smo odgovorne što su žene ostavile muževe, tvrdili su da smo mi te koje su ih nagovarale da im okrenu leđa. Dobra volja i veliko srce su preduvjet za rad sa žrtvama nasilja, ali nisu dovoljni, potrebno je i puno praktičnog i pravnog znanja. I hladna glava: žene same moraju donijeti odluku da će napustiti nasilnika, osvijestiti da je i šamar strašan.

Zagreb, 210319.
Djelatince Sigurne kuce na tajnoj adresi za telefonom primaju pozive zlostavljanih zena koje traze pomoc.
Na fotografiji: djelatnice Sigurne kuce.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX
 

Napuštanje nasilnika mora biti samo njezina odluka, a mi smo baza koja ženama maksimalno pomaže: pratimo ih, osnažujemo, obavljamo papirologiju za njih, brinemo o svim njihovim pravima od jednokratne pomoći do slanja zahtjeva za zabranu prilaska, čuvamo djecu, pomažemo u traženju posla i stana. Najvažnije od svega, dajemo snagu i vjeru da žena može sama preuzeti život u svoje ruke i krenuti ispočetka. Ostaviti iza sebe život u paklu nasilja. Ali, odluka mora biti njezina”, ističe Nevenka Fiket koja se odlučila angažirati jer je i sama na svojoj koži osjetila kakve tragove ostavljaju nesređene obitelji.

Udruga je u tri desetljeća postojanja pomogla stotinama žena i djece žrtvama nasilja. Koliko točno, ne zna se jer se statistika službeno počela voditi tek 2003., dodaje socijalna radnica Ana Isaura Radoš, uz predsjednicu udruge Marijanu Zrinku Jegrišnik jedna od dvoje stalno zaposlenih u udruzi. Godine 2016. besplatne pravne, psihološke i socijalne usluge savjetovališta tražilo je 189 osoba, SOS linija primila je 2199 poziva - 80 posto zbog partnerskog nasilja, a Centar je zbrinuo 12 žena i 16 djece. Iduće je godine broj poziva skočio na 2337, savjetovali su 155 korisnika i uspjeli zbrinuti njih 22 od 73 zahtjeva. Lani je, pak, broj poziva pao na 1591, povećao se broj zbrinutih na 31 od 65 zahtjeva, kao i potreba za savjetovanjem (206).

Udruga je formalno rođena 3. ožujka 1988. kada su aktivistice Vesna Mimica, Željka Mrkić i Katarina Vidović pokrenule SOS telefonsku liniju pomoći. Tijekom godina pridružile su joj se kolone volonterki: Neva Tolle, Nela Pamuković, Biljana Kašić, Dafinka Večerina, Aiga Bagić, Slavica Kušić, Zorica Špoljarić... Četiri godine poslije razdvojila su se u dva ogranka - Neva Tolle osnovala je Autonomno žensko sklonište, a Nevenka Fiket ostala je raditi na SOS liniji koja je dobila ime koje koristi i danas, a nekoliko godina poslije i sami su otvorili sklonište i savjetovalište.

 

Najveći problem

Sve što je vezano za rad SOS telefona i skloništa mora radi sigurnosti žena i djece biti tajna. To je lekcija koju je autorica ovog teksta naučila na grozan način kada je početkom devedesetih, izvještavajući sa suda o pravnoj borbi žena za prostor u centru grada iz kojeg su ih htjeli izbaciti pravni sljednici Socijalističke omladine, nehotice otkrila adresu skloništa. Nevenka Fiket prisjetila se kakve je posljedice to tada izazvalo: “Nazvali su nas i rekli da smo provaljeni. Jako smo se uplašili. Morali smo istog trena, u roku odmah, na brzinu ženu i djece premjestiti na drugu lokaciju. Otišli smo prije nego što je itko od nasilnih muževa shvatio gdje smo. Iz današnje perspektive, na koncu i nije tako loše ispalo - dobili smo od Grada veći i ljepši prostor”.

U udruzi kažu kako im je najveći problem to što nemaju sređene izvore financiranja: “Mi smo civilna udruga, zakon nas tretira kao društvo ljubitelja šaha, moramo se svake tri godine javljati na natječaje kao i svi drugi i nemamo nikakva jamstva da ćemo i koliko novca dobiti. Nama za naš pogon godišnje treba oko 850.000 kuna, za stan i smještaj osam korisnika, režije, hranu, dvije plaće stalno zaposlenih i dva honorara za pravnicu i odgajateljicu. Ministarstvo nam je zadnji put namijenilo 270.000 kuna, Grad 182.000 kuna, lani nam je Županija dala 60.000, a preklani 40.000 kuna - s njom je najteže jer izbjegavaju svoje obveze.

Do danas nismo dobili potporu ni od Ministarstva ni od Grada ni od Županije za ovu godinu. Hodali smo po oblacima kad je Arsen Bauk kao ministar uprave najavio da će se ovakve udruge tretirati kao društveno korisni centri koji trebaju imati prioritet kod financiranja. No, to se, nažalost, nije provelo, dalje od prijedloga nismo dospjeli. Pritom kao udruga za smještaj žena moramo ispunjavati visoke standarde, zakonom je detaljno propisano kako prostor treba izgledati, mora imati 14 kvadrata po osobi...”, objašnjava Fiket i ponosno naglašava kako im se borba isplatila, uspjele su dobiti stalna dežurstva u Centru za socijalnu skrb, koji su na “dispoziciji u kriznim situacijama i sretni što postojimo jer u gluho doba noći, kad eskaliraju obračuni, imaju kome dovesti ženu i djecu...”

Ana Isaura Radoš opisala je ukratko što i kako rade u programu ohrabrivanja:

“Žrtve nam dovode policija ili socijalni radnici Centra. To su uglavnom žene koje nemaju drugu opciju, prepuštene su sebi, bez obiteljske podrške ili je nasilje tako kulminiralo da im ni roditeljski dom nije sigurno mjesto. Kada dođu, njihovo je psihičko stanje uzdrmano, u šoku su, nekritične u odnosu na partnera, treba im vremena da okrenu novu stranicu i prebole jer su, živeći u nasilju, razvile kapacitet za preživljavanje i navikle se na loše. Naše je da ih dovedemo na nultu točku tolerancije. Normalno je da je prvih tjedana trauma najprisutnija, ali nastojimo polako sve manje pričati o nasilju i posljedicama, a više se orijentirati na rad na osnaživanju i vraćanju snage. Već za nekoliko dana živnu, prevladava velika emotivna snaga i svijest da moraju biti čvrste kako bi mogle preuzeti odgovornost za sebe i djecu. Cilj je da ojačaju i prestanu biti žrtve”, opisuje socijalna radnica koja također podržava zahtjeve da se nasilje tretira kao kazneno djelo, a ne prekršaj.

 

Odlazak u sklonište

Najdelikatniji dio posla je organiziranje susreta s ocem. Nasilni partner nije uvijek i nasilni otac koji bi izgubio pravo na susrete s djecom. Premda je samo svjedočenje nasilju za dijete nasilno i opasno, to još uvijek nije zakonski razlog za oduzimanje prava na roditeljsku skrb. Ovisno o obiteljskoj anamnezi, socijalna radnica će u dogovoru s Centrom voditi računa kako se to viđenje treba organizirati: pod nadzorom Centra, na nekoliko sati, a ako je nasilje bilo ekstremno i procijeni se da susreti nisu dobri za dijete, neće ih biti.

I to je golema pomoć ženi, koja je ionako u velikom stresu, da bude pošteđena susreta s nasilnikom, što su zapravo preporuke Istanbulske konvencije.

Odlazak u sklonište nije rezultat promišljenog plana, pričaju sugovornice Jutarnjeg lista, nego teške, ekstremne situacije, izazvane napadom u kojem napokon puknu i žele pobjeći glavom bez obzira - spašavaju glavu, a najčešći je motiv kad se prestraše za dijete. Tamo imaju pravo ostati maksimalno godinu dana. To je rok u kojemu se trebaju oporaviti, ostaviti iza sebe tešku povijest, naći posao i osoviti se na vlastite noge. A sve više od toga je, tumači socijalna radnica, stvaranje nove ovisnosti, ovaj put o skloništu, odgađanje realnog života, ostajanje u statusu žrtve.

 

Novi život

“Prije su se žene češće vraćale nasilniku, posljednjih godina jako rijetko. One koje dođu, spasile su se i velika je šansa da će početi novi život. Mi ih želimo dići, usmjeriti u produktivnom smjeru i motivirati ih da se ne prepuštaju emocijama već nastojanjima da sebi stvore novi život. Program pomoći nije lagan, intenzivno traje mjesecima sve dok žene uz pomoć psihologa, pravnika i socijalnih radnika ne postanu zrele za konačni korak - odlazak i novi početak”, opisuje Ana Isaura Radoš.

Žene u Hrvatskoj sporo, ali ipak uče koliko je nasilništvo toksično za njihov život. Dvije bitne razlike naše sugovornice zamjećuju u odnosu na devedesete. Tada su se lakše sređivali egzistencijalni problemi, lakše se nalazio posao, kao glavna poluga novog, samostalnog života bez nasilnog partnera. Danas su brojne žene u nemogućoj situaciji, često ostaju jamci za kredit muževima od kojih žele pobjeći. Druga je razlika trend da pomoć traže sve mlađe žene: dok je nekad prosječna žrtva u skloništu imala oko 40 godina, danas ima 25.

Nije li to dobra vijest? Znak da se ranije žele izvući, pitam. “Možemo i tako gledati. No, s mlađima je teže raditi jer još nisu dovoljno izgrađene kao osobe i teže se osamostaljuju. Sretna je okolnost da se iznimno rijetko vraćaju nasilniku. Nije cilj da žene ostanu vječno skrivene, nego da napuste taj mračni krug te ohrabrene i osnažene počnu novi život. Da prebole vlastitu ranjivost i osjećaj da nisu jednake kao svi drugi. Da više ne misle da su one krive za patnju koju su proživjele, da do kraja shvate da nasilje ni u jednoj varijanti nije normalno”, zaključuje Ana Isaura Radoš.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo