Neki dan izašao je novi CD: "Andrija Konc - portret jednog tenora". A davne 1991. radio sam o njemu dokumentarni film. Bilo mi je otkriće da se u onom mračnom, ratnom vremenu uopće pjevalo. Sve što sam znao o NDH naučio sam u školi. Iznad svega: bila je "takozvana", što mi je, kao malom istoznačnica s "nestvarna", "nepostojeća". U kući se šutjelo o njoj.
Novi CD podsjetio me na Peru Gotovca, Marija Kinela, Vladu Seljana i druge koji su sudjelovali u starom dokumentarcu. "Tračali" smo tada o jednoj od opcija Kadijevićeva general-štaba: hoće li bombardirati Zagreb.
Iste 1991. sreo sam na lungo-mare između Ike i Ičića tada još živućeg Ivu Robića. Znao sam da je pjevao s Koncem na radiju, odnosno u potonjem Radničkom domu Đuro Salaj. I zamolio ga za par riječi u dokumentarcu, no odbio je.
Nakon logora na Kanalu, u Zagrebu (danas Autobusni kolodvor), Andrija Konc je, 1945. otišao u Bjelovar i tamo je zadnji put viđen u društvu dvojice OZNA-ša. Bio je, dakle, "oslobođen", a zatim je skončao po "privatnoj" presudi nepoznatih.
Njegov znanac Ivo Robić nastavio je pjevati po ZG-barovima i postigao jedini globalni uspjeh hrvatske i jugoslavenske zabavne muzike. Obojici je, koliko znam, jedini grijeh bavljenje šlageristikom u krivo vrijeme.
Pjevački mikrofon kao grijeh
Jedan je zbog nje, najvjerojatnije ubijen, a drugi je postao ikona ili mr. Morgen. Spajao ih je popularni radijski voditelj Viki Glovacki, koji je poslije rata bio "pod kaznom", da bi zatim stvorio "Varijete". I zabavljao Josipa Broza Tita.
Pitanje je, razumije se, što jednoga ostavlja na životu a drugoga ubija, pod pretpostavkom da je grijeh isti: pjevački mikrofon. Pritom, naknadna pamet ne koristi, čak i kada je ima. Historija je takva jest, a to nije dostupno ni lijevim, ni desnim "misliocima", dakle aktualnim političarima. Onima koji sude, kao što su i nekoć sudili njihovi prethodnici na vlasti.
Prijedlog gradonačelnika Bandića, da se Enveru Čolakoviću, dodijeli trg ili ulica, ne znam, nedavno je izazvao polemike i naveo uglednog pisca Miljenka Jergovića da postavi pitanje: "Zašto može Dobrica Cesarić a ne može Enver Čolaković?" - imati ulicu ili trg. Možda bi odgovor bio: zato, ne znam čiji ali takav je.
Što je najgore, takav je bio i davne 1945. kada su svi pisci morali proći filtar Suda časti Društva književnika Hrvatske (DKH), danas DHK, da bi nastavili pisati. Napokon, prošao ga je i Miroslav Krleža. "Nakon 1945. zbog političkih razloga (Enver Čolaković) nije mogao objavljivati pa se bavio prevođenjem s mađarskog i njemačkog jezika", bilježi Hrvatska enciklopedija.
Najpoznatiji mu je roman "Legende o Ali-paši". S druge strane, Dobriši Cesariću Sud časti DKH "odrezao" je šest mjeseci zabrane objavljivanja i javnog nastupanja. Ali, poslije je postao član lektirnog trojstva suvremenika: Cesarić - Krklec - Tadijanović. Neka Čolakovićeva djela pak objavio je njegov sin Zlatan, i tako ga sačuvao od zaborava.
Oni su "samo" dvojica od 100-tinjak književnika i novinara koji su stajali u repu, na stakalcu političkog mikroskopa nove vlasti, skupa sa svojim obiteljima i svojtama. A Sud časti ih je podijelio u dvije kategorije ili kolone: na one koji su "surađivali" (s fašistima), i na one koji su bili "fašisti".
Suradnja jednih s Takozvanom kažnjena je zabranama, s poniženjem i gladi najbližih, dok su drugi prošli "besplatno". Čudno je, uopće, to što je Miroslav Krleža, pacijent sanatorija doktora Vranešića, morao proći provjeru nove vlasti, s obzirom na prijateljstvo s Brozom. Pa je naveo, u molbi za prijem u Društvo, da nije ništa objavio za vrijeme NDH.
Pa opet, nije nimalo čudno, uzme li se u obzir da Krleža nije uspio spasiti Vranešića od smrti, kao što je on spasio njega. Zakasnio je. Vrućica preokreta bila je brža. Ili je Beograd bio predaleko od Zagreba.
Davnih 80-ih vodio se zanimljiv razgovor u redakciji Akademijinog "Foruma", u kome su sudjelovali Ranko Marinković, Marijan Matković, Petar Šegedin i Dragutin Tadijanović. Jedan od njih pričao je o Krklecu, kako ga je vidio da se '43. vozi Ilicom, čini mi se po suncu, u bijelom Mercedesu, s nekom lijepom damom.
1945. Krklec je formalno prognan iz Zagreb, ali to se, za pravo nije ni dogodilo. Stvar se rješavala na "višim" razinama: "Drug Gustav Krklec, književnik, član je ovog društva i kao književnik potreban u Zagrebu za naš kulturan rad, pa Vas molimo da Vašu odluku broj 732, od 12. VII. '45., kojom ga pozivate da napusti Zagreb, izmijenite i dopustite mu ostanak u Zagrebu. Smrt fašizmu - sloboda narodu!”, pisalo je u dopisu DKH Gradskom narodnom odboru 16. VII. iste godine.
Sutradan, 17. VII., Društvo šalje drugo pismo u književničku, beogradsku centralu. Potpisuje ga pjesnik Zdenko Štambuk, jedan od trojice članova Suda časti. Objasnio je da je Sud odlučio primiti u članstvo Krkleca "kao talentiranog pjesnika", "kaznivši ga", istovremeno, "sa 6 mjeseci zabrane objavljivanja".
Njegova zbirka "Tamnica vremena", piše Štambuk, "predstavlja uistinu protest protiv stanja u Hrvatskoj i odiše svim prije nego ustaškim duhom". Pa, zašto, onda, piše? DKH dobio je dojavu od "druga Marina Franičevića, koji je boravio u Beogradu", da je središnje društvo "vrlo neraspoloženo" prema Krklecu, zato što je uređivao "Graničara". Poanta je, ipak u osiguranju vlastitih leđa: "Kako Vi imate mogućnost da ispitate ispravnost njegovih podataka, šaljemo Vam u prepisu njegov podnesak s molbom da nas obavijestite o pravom stanju stvari, nakon čega će istom naša odluka o njegovom prijemu u članstvo postati definitivna”.
Vjerojatno bi se slična pisma mogla nizati u nedogled, ne samo o tom jednom piscu i njegovu slučaju, prilikom prevođenja iz fašizma u socijalizam. A sva govore o sve-višnjoj ispravnosti i o nižnjem sve-strahu i brizi za sebe.
S druge pak strane, vjerojatno bi svaki pripadnik Ustaškog pokreta porekao da je ikada bio fašist i naglasio da se "samo borio za Hrvatsku", kao što je to izjavio pjesnik i ustaša Vinko Nikolić. Ali, činjenice često nisu onakve kakvima ih sami doživljavamo.
Popis umjetnika “fašista”
Pretpostavljam da je bilo više popisa umjetnika "fašista", odnosno onih koji su surađivali s "ustašama" i dobili određene kazne, pa i doživotnu zabranu objavljivanja, kao i onih koji su "surađivali" ali mogu nastaviti spisateljski posao. Najpoznatiji je onaj iz arhiva samog Društva književnika. Eto, na popisu fašista našao se spomenuti Krklec, kao i Olinko Delorko; tu su još Augustin Ujević, Antun Barac (!), Marko Fotez, Nikola Šop, Mate Ujević i drugi.
Barac je, naime, veći dio rata proveo u logoru Jasenovac, pa se našao na obje liste, ili u obje kolone, što samo pokazuje nemar ili licemjernu dosljednost Suda časti. Baš kao i prokazivanje već strijeljanih članova Društva: Mile Budaka i Tijasa Mortiđije. Kako god, Šop je bio kažnjen s pet godina neobjavljivanja, jednako kao Marija Jurić Zagorka i Marko Fotez, Tin Ujević sa šest mjeseci "premda je prvu knjigu čekao pet godina" itd.
Tog ljeta '45. DKH je, "bez nekog strožeg kriterija", ali uz naznačenu provjeru primilo 69 članova i sedam kandidata, dok ih je prije rata imalo ukupno 137 (članova i kandidata). Među primljenima su i članovi Suda, spomenuti Štambuk, Šimić (Stanko) i Pavičić. I slijedeći mogu "surađivati u našoj štampi pod svojim imenom”: Barac, Božena Begović, Hergešić, Krleža, Lovrak, Novak Simić, Tadijanović, Badalić i drugi. U provjeri "stupnja" suradnje s "ustašama" bila je utjecajna riječ Agitpropa CK SKH, kao i saveznih institucija u Beogradu.
Hajka se i dalje nastavljala. A Krležu su javno napadali da je u JLZ-u angažirao "bivše frankovce i klerofašističke intelektualce". Leksikograf dr. Mate Ujević preminuo je u Zagrebu, 7. siječnja 1967., a 31. siječnja 1994., posmrtno je proglašen "Pravednikom među narodima”.
Kriterij pomiješanih, pa i proizvoljnih etičkih lončića, bez zajedničke mjere i dosljednosti, jednako je vladao u likovnjačkim kao i u književničkim krugovima. Zbog Pavelićevog portreta jedan je umjetnik morao u emigraciju, a drugi je izradio portret Broza. Svaki je slučaj "specifičan", a dosljedno kažnjavanje suradnje slikara i kipara s vlastima NDH-a bilo je i nije bilo kriterij, kako za koga.
Ovo zorno pokazuju sudbine umjetnika koji su zastupali NDH na XXIII. Venecijanskom bijenalu, u lipnju 1942. Dnevni tisak: "Ovim nastupom na međunarodnom forumu došla je prvi put hrvatska likovna kultura, kao samostalna cjelina do izražaja..."
To je bila "u biti fašistička smotra" umjetnosti. Među umjetnicima jedino je Ivan Meštrović "imao svjetski ugled" (D. Kečkemet). Kao donedavni zatvorenik ustaškog režima, poslužio je istome za sticanje propagandnih poena. Pored njega prisutni su pokojni Račić, Kraljević i Plančić; mlađi umjetnici: Šohaj, Bulić, Crnobori, Režek, Mezdjić, Motika, Kopač, i "kao kuriozitet" Augustinčić s izloženim portretom poglavnika Pavelića.
"Godine 1947. - nakon inkriminacije od strane komunističkih vlasti, kojoj je za povod poslužila činjenica da je (Josip) Crnobori 1943. portretirao poglavnika NDH Antu Pavelića - preselio se u Argentinu, gdje su mu živjeli roditelji". Meštrovićev pak učenik Augustinčić nastavio je kiparski posao za novu, socijalističku vlast.
Kada sam ga upoznao 1970., u ateljeu na Tuškancu, djelovao je impresivno pokraj doge, američkog auta i punog ateljea učenika. Vjerojatno sam tada mislio da je napravio jedino Titov portret u Kumrovcu, ispred "rodne" kuće, koju smo mi, osnovnoškolci posjetili barem jednom. Figura vojskovođe, u šinjelu djelovala je sukladno Nazorovoj pjesmi "Titov naprijed", koju smo štrebali napamet. Portret Pavelića nitko mi nije ni spomenuo.
Dok se pjevače, pisce, leksikografe, konferansjee pitalo što su radili "kad je grmilo", kipar iz Klanjca bio je pošteđen gubitka vremena. Jedva mjesec dana nakon oslobođenja, imenovan je za prvog predsjednika "Društva za kulturnu suradnju Hrvatske sa SSSR-om", osnovanog 14. VI. '45.
Vođa puta na Bijenale
Još je jedan umjetnik, dragocjen mnogim djetinjstvima, stradao i zbog spomenutog Bijenala. Vladimir Kirin, koji je bio svojevrsni "vođa puta", zato što je radio u Budakovu ministarstvu bogoštovlja i nastave. Dobio je 5-godišnju zabranu izlaganja, pa je to vrijeme, u ulju slikao ilustracije za Cervantesova Don Quijotea. Poslije su došle na red nezaboravne ilustracije za Grimmove bajke i druge.
Kako god bilo, prijelaz iz jednog državno-političkog režima u drugi prolazio je za jedne umjetnike bezbolno i korisno, a druge je tjerao na muke, ili u emigraciju i smrt. Dirigent Lovro Matačić "dobio" je, npr. srednje rješenje: "prekomandu" iz Zagreba u Skoplje. Bio je šef Opere i nadzornik svih domobranskih glazbi, s činom pukovnika.
Iz relativno sređene građanske situacije kažnjenici su bačeni na dno novoga društva i žigosani; njihove obitelji preživjele su siromaštvo. Proglašeni su, tako reći: živućim mrtvim dušama, premda su samo rijetki među njima, poput Nikolića, bili dijelom Ustaškog pokreta ili nekog od vidova prohujale vlasti.
Pa ipak, treba podsjetiti na još na jednu umjetnost, koja je preko leša NDH prešla s lakoćom, da bi, skoro istoga časa uletjela među rumene obraze nove države. To je, dakako, filmska umjetnost. Pokazalo se da je korisnija i potrebnija novim gospodarima, čak i od kiparstva. Korisnost za novu vlast praktički jest najpresudniji "kriterij" ili kriterij u procjeni profesionalne suradnje umjetnika s poraženom, zločinačkom vlasti.
Prvi propagandisti NDH postali su, preko noći promidžbenjaci FNRJ-ota. Posljednji NDH-aški žurnal "Hrvatski slikopisni tjednik", preimenovan u "Hrvatska u riječi i slici", izašao je iz filmskog laboratorija 5. svibnja '45., tri dana uoči ulaska partizanskih jedinica u Zagreb. A "snimanje prvog broja 'Filmskih novosti' započelo je u Zagrebu 8. svibnja, i završeno 21. istog mjeseca", spomenuo je Zoran Tadić u knjizi "Ogledi o hrvatskom dokumentarcu" (2009).
Iza oba ta dokumentarna žurnala, "ustaškog" i "partizanskog", stajala je jedna te ista osoba: Branko Marjanović. Ono što je radio u jednoj državi, nastavio je raditi u drugoj. Treba dodati da je kao montažer radio na Miletićevom igranom filmu "Lisinski" (1944). Za Marjanovićeve dokumentarce "Straža na Drini" (1942) i "Oslobođenje Zagreba" (1945., zapravo prvi broj "Filmskih novosti") Tadić napominje: "da su, blago rečeno, prodržavni filmovi". Možda je u tome izrazu ključ kazni i oproštenja iz 1945., kao i nagrađenih s ulicom i trgom. U preživjelom doživljaju države. Tumačenja mnoga, ali razlog samo taj jedan: korisnost za nas i za danas. Samo što često zaboravljamo tko smo. I što je umjetnost.