FRANO PRCELA

JEDAN OD NAJZANIMLJIVIJIH HRVATSKIH SVEĆENIKA Juraj Križanić je, kad je riječ o odnosima s Pravoslavnom crkvom, bio preteča papa Franje

Split, 300614.
Dominikanski samostan.
Veceras je odrzana tribina i promocija povodom izlaska knjige Bogozaborav autora svecenika Frane Prcele. Na promociji su govorili dr. Ivo Banac, dr. Slaven Letica, fra Ante Vuckovic i Branimir Pofuk.
Na fotografiji: Frano Prcela.
Foto: Vojko Basic / Cropix
Vojko Bašić / CROPIX

Frano Prcela

Prcela dovršava disertaciju o životu jednog od najzanimljivijih hrvatskih svećenika – Juraju Križaniću, zagovorniku ujedinjenja katolika i pravoslavnih. S njim razgovaramo o fascinantnom Križanićevom životu, ali i papi Franji, Alojziju Stepincu i hrvatsko-srpskom sporu oko njegove kanonizacije

Papa Franjo radi na promjenama unutar Crkve. Naime, od samog početka svog pontifikata daje aktivno do znanja kako nipošto ne želi biti čuvar pepela ili mrtve tradicije nego je skloniji upaliti novo svjetlo, probuditi, potaknuti na novu nadu. I dok on, opet slikovito govoreći, npr. želi počistiti u i ispred vlastita dvorišta, kao da mu neki, uglavnom neimenovani protivnici, svako malo podmeću požare.

Očevidno je da Papa nailazi na priličan otpor”, kazat će u intervjuu za Magazin, dominikanac i teolog Frano Prcela, znanstveni suradnik Instituta M.-Dominique Chenu u Berlinu. Prcela već skoro četvrt stoljeća, uglavnom živi u Njemačkoj, gdje je član uredništva teološkog časopisa Wort und Antwort, te urednik znanstvenog niza Kultura i religija u Europi u Münsteru. Pobornik je reforme Katoličke crkve, i ne iznenađuje da su njegova razmišljanja prilično drukčija od konzervativnih stavova ovdašnje crkvene hijerarhije.

Osim toga, priprema disertaciju o životu jednog od najzanimljivijih hrvatskih svećenika – Juraju Križaniću, zagovorniku ujedinjenja katolika i pravoslavnih. S Prcelom smo razgovarali o fascinantnom Križanićevom životu, ali i papi Franji, Alojziju Stepincu i hrvatsko-srpskom sporu oko njegove kanonizacije.

Križanićev život je fascinantna priča. Zašto se u Hrvatskoj tako malo zna o njemu?

Juraj Križanić za vrijeme svog života jedva ili uopće nije bio poznat, ne samo u svojoj domovini, današnjoj Hrvatskoj. Tu treba svakako izuzeti ondašnju Rusiju. Križanić je rođen 1617./18., a umro je za vrijeme opsade Beča 1683. godine. Tek dva stoljeća nakon njegove smrti, u drugoj polovici 19. stoljeća, otkrivaju se sukcesivno njegova mnogobrojna djela. Navedena činjenica jest zacijelo jedan od razloga zašto njegove u višestrukom smislu riječi progresivne ideje nisu značajnije izvršile utjecaj na njegove suvremenike.

Osoba koja je zadnjih više od pola stoljeća radila ne samo na sustavnom istraživanju nego i na izvjesnoj popularizaciji Križanićeva djela je svećenik Ivan Golub. Neposredno prije gašenja njegove životne svijeće (umro je u listopadu 2018.) dao si je truda, koliko su mu još snage dozvoljavale, da se koliko toliko obilježi 400. obljetnica rođenja Križanića. Dobije se dojam, kao promatrač iz inozemstva, da su se o spomenutoj prigodi okrugle obljetnice Križanića rođenja ponajvećma oglasili neki internetski portali i poneki kratki napisi u periodikama. Stoga se ne trebamo čuditi da je Juraj Križanić tako malo poznat u hrvatskoj javnosti.

Imao je dvije opsesije, oslobađanje slavenskih naroda, i ujedinjenje Pravoslavne i Katoličke crkve. Zna li se kako su se “rodile” te ideje?

Temeljna misao vo­dilja Križanićeva života i rada može se svesti, upravo na sljedeće: svi Slaveni tvore jednu etničku cjelinu, koja je ugrožena njemačkom privrednom moći, turskom vojnom ek­spanzijom i grčkim crkvenim utjecajem. Prema njemu, kao jedina slavenska zemlja s vlastitim narodnim vla­darom Rusija je dužna poraditi na oslobađanju ostalih slavenskih zemalja od tuđinske i uspostavljanju vlasti domaćeg vla­dara. Da bi se to dogodilo, Križanić smatra potrebnim da se svi Slaveni nađu zajedno tj. da se ujedine u jednu Kato­ličku (rimsku) crkvu, uz mogućnost zadržavanja različitih crkvenih disci­plina i liturgijskih obreda. Dakle, sasvim konkretne okolnosti, odnosno situacija ugroženog naroda i podijeljenih Crkava iznjedrile su navedene Križanićeve ideje.

Kako je Vatikan gledao na njegove planove?

Načelno treba reći, da su Vatikan i s druge strane Križanić imali zapravo iste planove, ali, s izvjesnim razlikama u njihovoj primjeni. Bila su to vremena kada su podijeljene Crkve, kako Katolička crkva, tako i Pravoslavne crkve odnosno crkve proizišle iz reformacije, slično razmišljale o jedinstvu odnosno ujedinjenju crkava. U drugome se gledao problem i od njega se tražilo vraćanje u krilo prave Crkve, pa ni Križanić nije u tome imao dvojbi. Međutim, u usporedbi s ondašnjim službenim Vatikanom (“Propaganda fidei” – Zbor za širenje vjere) Križanić zastupa neke stavove koji su konsenzus u kontekstu Katoličke crkve tek novijeg datuma. Možemo uzeti citat iz njegovog prvog sačuvanog spisa, kojeg je napisao još kao student u Rimu (1641.) iznoseći svoje planove odnosno svoje gledište u svezi jedinstva s ruskim pravoslavljem:

“Ja ne držim Moskovljane ni krivovjercima niti raskolnicima (jer njihov raskol ne proizlazi iz oholosti, pravog korijena raskola, nego proizlazi iz neznanja), već ih držim za kršćane koji su jednostavno zavedeni u zabludu. I tako mislim da ići među njih, razgovarati s njima ne znači ići propovijedati im vjeru (pothvat koji se ja nikad ne bih usudio poduzeti), već znači ići poticati ih na vrline, na znanost, slobodna umijeća.” (Ante Kadić, Križanić’s Memorandum, u: Jahrbücher für Geschichte Osteuropas 12 /1964/ 331-349. Ovdje str. 342.)

Doista, nečuveno za to vrijeme jer za Križanića ondašnji ruski pravoslavci nisu shizmatici ni heretici nego kršćani, a Ruska pravoslavna crkva je Crkva. Da postoji raskol razlog leži u zabludi u kojoj se nalazi, sestrinska Crkva – mišljenja je Križanić – oko koje poraditi jest stvar dugoročnog i strpljivog dijaloga. Poprijeko gledanje svojih katoličkih suvremenjaka na postojanje drukčijeg liturgijskog obreda i jezika kod Rusa, Križanića ne zabrinjava; odgovara kako je to već od strane Katoličke crkve prihvaćeno. I time pokazuje, za ono vrijeme – ne samo zavidnu pastoralno-teološku otvorenost, nego i poznavanje povijesti katoličko-pravoslavnih susretanja, pregovora oko sjedinjenja crkava. Time se on, već sredinom 17. stoljeća, zauzima za jedinstvo u različitosti, pomirenoj različitosti. Stoga je opravdana tvrdnja o Križaniću kao “preteči modernog ekumenizma”, koji se rodio barem tri stoljeća prerano.

Ima različitih teorija oko toga zašto je 1658. pobjegao iz Vatikana. Zna li se prava istina?

Nismo u posjedu pismenih svjedočanstava, no, Križanić je bio nemiran duh. Imao je sasvim konkretne planove, koje je u više navrata podastro nadležnima u Rimu. Jedanput je već boravio u Moskvi u sklopu jednog poslanstva, i to oko dva mjeseca 1647. godine, dakle, posjedovao je izvjesno iskustvo. Oduševljen mladim carem Aleksejem Mihailovičem Romanovim nakon povratka iz Rusije prije svega se posvetio prevođenju i opovrgavanju zbornika kritičkih tekstova naspram Katoličke crkve (“Kirillova kniga”, 1644.). Proširuje osnovu te knjige koju je donio iz Moskve, te namjerava prirediti sumu kontroverzija s pravoslavnim teolozima, dajući djelu naslov “Bibliotheca Schismaticorum Uni­versa” ili u prijevodu, Sveukupna knjižnica raskolnika, BSU. Izgleda da je u izvjesnom smislu riječi okidač da se odlučio na svoju ruku opet ići u Moskvu bila upravo informacija koja je stigla do njega da su u Rusiji otvorene filozofske škole. Križanić je smatrao upravo izobrazbu odnosno znanje ključnom osnovom za bilo kakve promjene i napredak.

Međutim, u Rusiji su ga doživjeli kao špijuna?

Moramo znati da je Križanić u vlastitom aranžmanu putovao u Moskvu, bez službene preporuke ili potpore. Prepušten manje-više sam sebi i svojoj snalažljivosti. Po dolasku u Moskvu (17. 9. 1659.) pred­stavlja se pod kriptonimom “Jurij Biliš”. Ne smijemo zaboraviti ni Križanićev entuzijazam. Bila su to vremena velikih previranja u Rusiji, a političke i crkvene promjene nailazile su na otpor, posebno pobornici otvaranja prema Zapadu i jasnijeg razgraničenja Crkve i svjetovne vlasti. Došlo je do sukoba patrijarha Nikona i cara Alekseja, a zbog liturgijskih promjena dolazi čak i do raskola, šizme (“starovjerci”) u pravoslavnoj crkvi. To se razdoblje u ruskoj historiografiji naziva “smutnoje vremja” i upravo u to vrijeme velikih napetosti i podjela Križanić dolazi u Moskvu. Pritom ne koristi svoje pravo ime nego pseudonim, a kao takvoga nije ga se promatralo samo s radoznalošću nego i sumnjičavošću. Pregršt preduvjeta da se u tom strancu, ne samo po naciji, jeziku i kulturi, nego i po crkvenoj pripadnosti, vidi špijuna, koji je – kako sam navodi – zbog “nekoe glupo slovo” (neke glupe riječi) završio u izgnanstvu u Sibiru.

Kako je izgledao Križanićev život u Sibiru?

Obično se misli, da je protjerivanje u Sibir značilo strogu izolaciju i prisilan rad, kako danas tako i nekoć, ali to nije točno. Križanić je, može se reći, zapravo udaljen iz Moskve kao političkog i crkvenog središta, i protjeran u Sibir, da radi poslove po carevu naputku, kako stoji u carskom “ukazu”. Za vrijeme sibirskog izgnanstva napisao je i svoje najpoznatije djelo, koje se obično naziva “Politika”. Da nije bio strogo izoliran, svjedoče i teme kojima se bavio, a ticale su se i aktualnih događanja, kako u društvu tako i u Ruskoj pravoslavnoj crkvi.

Može li se aktualna Franjina “istočna politika”, uspoređivati s Križanićevom?

Djelomično je usporedba moguća, ali samo djelomično. Križanić je zacijelo po svom angažmanu bio itekako političan, međutim s druge strane ne može se baš reći da je u taktičkom, diplomatskom smislu riječi bio i obazriv. Inače ne bi završio u sibirskom izgnanstvu. Križanićev prvijenac, “memorandum” iz 1641. godine, koji je obilježio cijeli njegov život, stajao je upravo pod predznakom “intentio moscovitica”, i za te svoje “moskovske namisli” je gotovo doslovce izgarao cijeli život. Papi Franji je također itekako stalo do dobrog odnosa s pravoslavnim crkvama, posebno s Ruskom pravoslavnom crkvom.

Doduše, još mu nije uspjelo, kao i njegovim prethodnicima u papinskoj službi, Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI., da posjeti zemlju Križanićeve čežnje i strasti, Rusiju, ali se za razliku od njih uspio sresti s moskovskim patrijarhom Krilom. Taj povijesni susret dogodio se na neutralnom teritoriju, u Kubi prije nešto više od četiri godine. Želim se čvrsto nadati da papa po pitanju “istočne politike” neće doživjeti Križanićevu sudbinu. Jedno se zasigurno može reći, kako za papu Franju tako i za Križanića, da su neumorni graditelj ne samo među-crkvenih mostova. Izgleda kako su, i jedan i drugi, ispred svoga doba.

Ovih dana je 7. godišnjica njegova pontifikata. Je li se Katolička crkva promijenila pod papom Franjom?

Želim vjerovati i nadati se da jest. Zašto? Svijet se mijenja. A Crkva želi biti u svijetu i na njega aktivno utjecati. Stoga (ne samo!) Katolička crkva, ako želi aktivno sudjelovati u životu današnjeg svijeta, mora biti spremna i na promjene u vlastitim redovima. Papa Franjo na tim promjenama radi. Naime, od samog početka svog pontifikata daje aktivno do znanja kako nipošto ne želi biti čuvar pepela ili mrtve tradicije nego je skloniji upaliti novo svjetlo, probuditi, potaknuti na novu nadu. I dok on, opet slikovito govoreći, npr. želi počistiti u i ispred vlastita dvorišta, kao da mu neki, uglavnom neimenovani protivnici, svako malo podmeću požare.

Očevidno je da papa nailazi na priličan otpor. Stoga su značajniji zamašnjaci promjena još uvijek izostali. Mnogi ovdje u Njemačkoj upravo zbog toga postaju pomalo razočarani, pa i umorni od promjena u naznakama da će ih biti. Neki aktualni pastoralni izazovi ne mogu više čekati. No, isto tako treba naglasiti kako mi vjernici, katolici, ne možemo samo čekati i očekivati da papa donese zaključke o nekim promjenama. Svi smo mi Crkva. Stoga su svi vjernici pozvani i poslani omogućiti promjene u Crkvi, upravo kroz djelatne korake aktualizacije vlastitog vjerničkog života.

U Hrvatskoj je rasprostranjeno razmišljanje kako su ovdašnja Crkva i proces kanonizacije Alojzija Stepinca, žrtve Franjine želje za približavanjem pravoslavlju?

To je teška tvrdnja. Da se razumijemo, želim naglasiti da Alojzije Stepinac za katolike u hrvatskom narodu, pa i za Hrvate kao narod, nije bilo tko. On jest pojedinac, ali je s vremenom postao i simbol jednog teškog poglavlja u povijesti našeg naroda i Crkve. I upravo u tom vremenu je blaženi Stepinac bez sumnje bio stameni svjedok vjere i čovječnosti, za što je platio visoku cijenu. Isto tako treba reći kada Crkva nekoga proglašava svetim ona nikada ne želi tvrditi da je riječ o bezgrešnoj osobi, kod koje je sve, ali ama baš sve bilo bez greške. Ako bi onda usprkos već provjerenim i potvrđenim činjenicama za postupak kanonizacije papa ili ne znam tko u vatikanskim strukturama iz nekih drugih razloga, interesa odlučio se indirektno distancirati od jedne takve osobe, onda tu nastaje velik problem, nipošto u prvom redu za nas, nego za središnje vodstvo Crkve. Jedno takvo ponašanje bilo bi neodrživo i neprihvatljivo.

Što mislite, hoće li kardinal Stepinac biti proglašen za sveca?

Stepinac je kod nas hrvatskih katolika odavno svjedok vjere i uzor, dakle svetac i tu nema više povratka natrag. Naime, kad se Crkva, kao zajednica, sjeća osoba iz povijesti njenog života, onda to nije komemorativno sjećanje, uljepšavanje prošlosti. Ne, nipošto. Stepinac je svetac ne zato što smo mi to u nekom pobožnom držanju odlučili, nego zato što su to činjenice do sada nedvojbeno potvrdile. Za nas katolike sveci su spomenici budućnosti i u tom smislu Stepinac je za nas orijentacija, kamen ugaoni naše crkvene, pa i cjelokupne, novije povijesti.

SPC je glavni protivnik proglašenja Stepinca svecem. Ne djeluju li neki od njihovih argumenata iracionalno, posebno, kada ga se dovodi u vezu s ustaškim zločinima?

U više navrata sam imao priliku sudjelovati u razgovorima s nekim predstavnicima Srpske akademije nauka i umetnosti, kao i onima iz redova Srpske pravoslavne crkve – pogotovo za vrijeme Domovinskog rata. Svaki put sam imao dojam da se uopće ne nalazimo na platformi dijaloga s otvorenim ishodom kad bi se razgovaralo upravo o tim povijesnim temama. I što bi vrijeme više prolazilo, a isti bi trajali po cijeli tjedan, nisam se mogao oteti dojmu, kako nekoć, a izgleda ni danas, da druga strana zapravo zauzima stav po načelu: naše mišljenje ostaje čvrstim, stoga vas molimo, vas Hrvate, nemojte nas iritirati s činjenicama. Jedno takvo ponašanje je, kao što s pravom kažete, iracionalno držanje.

Novi vjetar u leđa za nastavak takvog neargumentativnog komuniciranja dobili su kad je papa Franjo želio čuti, uvažiti njihovo mišljenje i prije nekoliko godina dao pristanak za osnivanje Mješovite komisije. Izgleda da se Papina dobronamjernost zlorabila, instrumentalizirala, te nas vratila korak unatrag u ekumenskim nastojanjima. Žao mi je posebice zbog Srpske pravoslavne crkve da je po pitanju Alojzija Stepinca jednostavno preuzela narativ iz komunističkog vremena. Svatko iole upućen zna da to mišljenje ne počiva na činjenicama.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo