Dragan Pavelić bio je ugledni neuropsihijatar, autor stručnih knjiga i udžbenika, profesor na Akademiji scenskih umjetnosti. Jedan od onih pomalo nedodirljivih, u Sarajevu sasvim izuzetnih i rijetkih ljudi, čija je javna reputacija bila sasvim nedvojbena, kojima je uspijevalo da ostanu izvan trača i one po zdravlje opasne bliskosti i familijarnosti na kojima se insistiralo čim prekoračiš kućni prag. A često se činilo da ga ne trebaš ni prekoračivati: i rod najrođeniji insistirao je na višku bliskosti i srodnosti…
Pavelić je bio pomalo tuđ čovjek, i to je ono što bi ljude držalo na distanci. Iako u toj tuđosti niti je bilo njegove namjere, niti djelovanja objektivnih okolnosti. Rodio se u Sarajevu, odrastao u tom gradu i po srednjobosanskoj provinciji, bio je, kako se to govorilo, stari Sarajlija. Ali, eto, tako je izgledao, ili su ga drugi tako doživljavali, da je pri uličnom i čaršijskom svojtanju izgledao kao stranac. I tko mu ne bi na tome zavidio…
U proljeće 1992, kada je grad dopao opsade, Pavelić je obitelj poslao iz grada, a on je ostao. Četiri mjeseca kasnije izašao je van u jednome od onih Jevrejskih konvoja. Bilo mu je četrdeset i šest - loše godine da se krene ispočetka - sa sobom je u Zagreb donio svoje osobne dokumente i diplome, dok su život, životopis i golemi javni ugled ostali u Sarajevu. Tamo će, ubrzo po njegovom odlasku, i to otići u dim i u ništa, gdje je prethodno otišao Pavelićev stan, u onoj lijepoj austrougarskoj zgradi koja je gorjela i izgorjela jednog od prvih mjeseci rata.
Njegova znanja i iskustvo nisu iz nekog razloga u Hrvatskoj baš bili potrebni. Namjestilo ga je kao zatvorskog liječnika, čini mi se u Lepoglavi. I to je, zapravo, bio kraj njegove profesionalne, kliničke, znanstvene i predavačke karijere. Ali se ne čini da je zbog toga patio. U Pavelića se, barem oko ove okolnosti, steklo dvostruko mirenje sa sudbinom: racionalno, koje možemo pripisati profesiji (premda je svako autopsihijatriziranje krajnje sumnjiva stvar…), i iracionalno, koje rado, makar i sasvim krivo, pripisujemo njegovom sarajevsko-orijentalnom socijalnom iskustvu. Osim toga, bila je to prilika za novu, možda manje uglednu, ali svakako željenu karijeru. (Kao i na većini drugih mjesta, i ovdje je riječ karijera na krivom mjestu. Umjesto nje bi trebala neka riječ koja bi bila malo više od struke i malo manje od sudbine. Recimo, život, ali više kao redovništvo i monaštvo, nego kao socijalna i biološka činjenica…)
Prvu knjigu, “Bosanski ljetopis 1992.-1993.”, štampao je godinu kasnije u zagrebačkoj Alfi, nakon čega je godinama objavljivao u Durieuxu, pa u V.B.Z.-u. Jednu je knjigu tiskao i u nakladi Zoro. Pisao je žanrovski neortodoksnu prozu, koja se, uglavnom, mogla obuhvatiti pojmom romana, i u ovih skoro četvrt stoljeća, koliko traje Pavelićev drugi život, stvorio je jedan od najkoherentnijih i najsređenijih opusa unutar dviju književnosti kojima u jednakoj mjeri, ali na različite načine, kao pisac ne pripada. Iako je tematski otpočetka do kraja posvećen Bosni i Sarajevu, reklo bi se da je tamo ostalo nezamijećeno da gospon doktor ili dragi komšija - kojega se još netko možda i sjeća - nešto i piše. A u Zagrebu, posvuda gdje se vaspostavljaju kriteriji hrvatske književnosti, skupa s upisnicama i brisovnicama iz nacionalne književnosti, Pavelić je od one čudne sorte onostranih pisaca, koji žive, pišu i objavljuju u Zagrebu, formalno ih se smatra hrvatskim piscima, ali njihovo se djelo čita, razumijeva i interpretira kao da je pisano na svahiliju. Teško da za metropolske književne interprete ima veće egzotike i udaljenijeg svijeta od proze takozvanih hrvatskih pisaca iz Bosne, pa još doseljenih u Zagreb. Elem, tako je pisac čije bi izabrano djelo danas obasizalo desetak tomova, i predstavljalo bi, i tamo i ovamo, jedan od nesumnjivih vrhunaca suvremene književnosti (ako je suvremenost sve ono što se zbilo u posljednjih trideset godina), gotovo savršeno nevidljiv i dvostruko neprisutan. I još se čini da mu ta nevidljivost i neprisutnost ne čini loše.
Rat nije od Pavelića načinio pisca. On je to bio i prije prve napisane knjige. Ali ovakvog pisca ne bi bilo da mu minobacački projektil nije zapalio stan i da u izbjegličkom konvoju nije napustio grad. Da bi se pisalo o Bosni i o Sarajevu nužno je bilo otići, i to, po mogućnosti, na što dramatičniji način. Jer zašto bi se pisalo o svom gradu, a da ga se ne gleda iz daljine?
Najnoviju knjigu, amblematskog naslova: “Alahimanet, čaršijo!”, Pavelić je objavio kod sarajevsko-zagrebačkog Synopsisa, a pod uredništvom Ivana Lovrenovića. Naime, riječ je o frazi, o uzrečici - Alahimanet, čaršijo, na sve četiri strane! - kojom se Sarajlije rugaju onima koji bi da budu dobri sa svima, prijetvornoj čeljadi, licemjerima, a onda i manjincima koji nastoje da se ne zamjere većini. U podnaslovu knjige stoji ovo: “Roman s genealogijom, bilješkama, rječnikom i popisom imena”. Ni prvi ni posljednji, reklo bi se, ali u Pavelićevom slučaju bilješke, koje su na kraju knjige nanizane kao fusnote, a onda i genealogija, pa i rječnik i popis imena, čitaju se kao romaneskni tekst, i ne kao ispomoć pri razumijevanju tog teksta.
Knjiga počinje pitanjem: “Tko su bili tašlihani?” I taman kad već pomislite da će se pisac baviti tašlihanima, on se raširi i raspriča o onim drugima, o cijelome jednom mikro-sarajevu i njegovim vjerski i nacionalno zašarenjenim stanovnicima, o komšiluku između dva partijska kongresa, negdje pedesetih i šezdesetih godina prošloga vijeka, u kratkim i vrlo kratkim poglavljima dajući fragmente i bljeskove tog svijeta, i kombinirajući ih s autopoetičkim iskazima i referencama na svoje prethodne knjige. Pavelićeva poglavlja u pravilu nisu narativno zaokružene cjeline, i vrlo često više kazuju stilom i formom iskaza, nego sadržajem priče, što samo pojačava dojam bljeskovitosti, fragmentarnosti pa i nasumičnosti.
Ali tko su bili tašlihani? Odgovor na ovo pitanje uglavnom je bio znan Sarajlijama, stanovnicima nekoliko okolnih srednjobosanskih kasaba, te onim rijetkim čitateljima koji su pripovijetke danas poluzaboravljenog pisca Novaka Simića čitali s interesom i stvarnim razumijevanjem. Tašlihani su, naime, bili trgovci i zanatlije iz starih sarajevskih pravoslavnih porodica, Srbi po nacionalnom samoodređenju, česti crkveni ktitori i darodavci, ali u pravilu usmjereni na komšije i komšiluk, okrenuti prema Beču, te ideji modernizacije i napretka. Njihovo nestajanje započinje s uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, da bi se svaki spomen njihova postojanja zatro krajem Drugoga svjetskog rata.
Dragan Pavelić načima priču o tašlihanima, veliku i čudnovatu, kao što je velik i čudnovat svaki nestali svijet, ali je dalje ne razvija, niti je privodi kraju, nego je udijeva u još jednu svoju sarajevsku sagu. Ovom je čitatelju, bezbeli, žao što je tako, pa se pomalo i ljuti na pisca, jer je ovo bila jedna od onih izvanrednih prilika da Pavelić obavi posao za mene i napiše mi knjigu kakvu bih želio čitati, a kakve ponekad i pišem samo zato što to ne čini netko drugi, ali naprosto su drukčije bile Pavelićeve namjere, drugi je bio njegov cilj.
Ono što je kod ovoga pisca specifično - iz moje perspektive dragocjeno poput dijamanata iskopanih usred najdublje prašume vremena - jest da on gotovo ništa ne izmišlja. Na više mjesta sam ga u “Alahimanet, čaršijo!” ulovio u neizmišljanju. Recimo, kada usred jedne skoro sasvim sporedne epizode u knjizi nabraja prezimena stanara, u međuvremenu raseljenih, iz jednoga stubišta u Ulici kralja Tomislava, Dragan Pavelić ne izmišlja, nego navodi stvarno stanje stvari. Kada sam to pročitao, skoro da sam doživio epifaniju: naime, riječ je o jednom od stubišta u kojemu sam ljeta 1981. svakoga jutra raznosio dnevne novine pretplatnicima, i nakon tolikih me je godina stigao podatak, za čiju vjerodostojnost mogu garantirati, koji mi je kao petnaestogodišnjaku bio utisnut u svijest. Da, to su baš ta prezimena, baš ti ljudi! I to je samo jedan primjer, kakvih je u ovoj knjizi, a onda i u drugim Pavelićevim romanima, baš previše.
Zašto je to važno? Na svijetu, mimo Pavelića i mene, postoje još jedno ili dvoje svjedoka koji pamte da je stvar autentična. Sve i kada bi ih bilo troje, pa kada bi i to troje pročitalo ovaj roman, bio bi to podatak, bila bi to književno-memorijska epifanija za četvero ljudi. Zar je u tome smisao i zar imena nisu jednako autentična ako se dobro izmisle? Ne, jer pravi pisac ne izmišlja ono što već postoji i što ima svoje ime. Izmišljanjem se nadoknađuju praznine u sjećanju - kakve kod Pavelića, barem dok piše, i ne postoje - ili se nadozidava već postojeći svijet, ili se izmišlja skroz novi. Ali samo književni hohštapleri i neznalice, samo nabijeđeni pisci lišeni stvarnog motiva za pisanje, te samo pisci s kržljavom imaginacijom izmišljaju ono što već postoji. Tako i bivše stanovnike jednog haustora.
Početkom šezdesetih u Sarajevo su, kao donacija, stigli američki tramvaji, koje je narod odmah nazvao vašingtonci. Ali u njima je bilo užasno vruće. Zaključeno je da su poslani pokvareni tramvaji ili da u njima i ne postoji opcija gašenja grijanja. Najgore je bilo ljeti. Godinu dana je trebalo da se netko sjeti da iz Amerike pozove stručnjaka koji će izgasiti grijanje.
O kako samo lijepo Dragan Pavelić prepriča ovu epizodu! “Alahimanet, čaršijo!” nije knjiga za svakoga. Za mene jest.