SJEĆANJE NA ŠIVAĆU MAŠINU

KAKO SE RIJEŠITI RUŽE Najprije sam Ružu pokušala darovati prijateljicama i susjedama koje su, sve redom, sa smiješkom, odbile. Nitko je nije želio

U vremenu kada nitko ništa ne šije niti zna šiti , a izbor jeftine odjeće besmisleno je velik, pedesetak godina stara šivaća mašina postala je suvišna. Pokušala sam je pokloniti, ali je nitko nije želio

Već se godinama pokušavam riješiti šivaće mašine. Stara je i ne koristim je, zauzima mjesto, skuplja prašinu. Radi se o mašini s poetičnim imenom Ruža, koju je šezdesetih godina počela proizvoditi tvornica u Zadru koja se, takav je tada bio običaj, zvala po partizanskom narodnom heroju NOB-a “Vlado Bagat”. U tadašnjoj Jugoslaviji bila je to jedina tvornica šivaćih mašina, koje je proizvodila jer su još bile na cijeni. Mlade žene koje su se udavale dobivale su ih, na primjer, u miraz, osobito na selu. Puno je žena znalo šiti. Bile su, zapravo, na to prisiljene jer ne samo da je sašiti haljinu bilo jeftinije nego kupiti je, nego je dućana odjeće bilo malo, a haljina još manje. Ove nove “bagatice”, kako smo ih zvali, bile su posebno dizajnirane. Naime, kad su bile zatvorene u svoj ormarić, djelovale su poput komada namještaja. Zvale su se ženskim imenima, kao moja Ruža, pa Slavica, Višnja, Jadranka... Malo kasnije pojavile su se iste takve, ali na električni pogon i bile su puno skuplje.

 

Praktična žena

Ali pedesetak godina stara šivaća mašina postala je suvišna u vremenu kad više nitko ništa ne šije niti zna šiti, a izbor jeftine odjeće besmisleno je velik. Najprije sam Ružu pokušala darovati prijateljicama i susjedama koje su, sve redom, sa smiješkom, odbile dar. Nije da nije bio vrijedan, ali bio im je beskoristan. Jednom sam s ulice ušla u neku prostoriju u kojoj je na vratima stajao oglas da se održavaju tečajevi šivanja. U njoj je bilo nekih desetak šivaćih mašina, neke od njih bile su poput moje, pa sam pomislila da im još jedna ne može škoditi. Ali voditeljica tečajeva, mlađa žena, odbila me grubo kao da joj svoju mašinu želim prodati.

Drugom sam prilikom na televiziji gledala program o radnicama u tvornici odjeće “Nada Dimić” (i ova je tvornica dobila ime po heroini iz NOB-a) koja je u međuvremenu propala - baš kao i “Vlado Bagat”. Radnice su se pokušale same organizirati u zadrugu, pa sam povjerovala da bi im Ruža mogla dobro poslužiti. Opet sam se prevarila jer njima taj model, na nožni pogon i bez mnogih mogućnosti koje noviji šivaći strojevi imaju, nije bio dovoljno dobar. Začudilo me da mi je njihova predstavnica u telefonskom razgovoru ostavila dojam kao da su radnice u prilici da biraju, ali sam, ustvari, osjetila olakšanje i odlučila odustati od poklanjanja. Pokušala sam još samo jednom, kad mi je prijateljica spomenula da zna jednu mladu ženu koja živi od toga što izrađuje krpene igračke, i to na posuđenoj mašini. Tu jednu jedinu osobu koja bi se mome poklonu razveselila - iznevjerila sam. Nisam joj se više javila, a Ruža je ostala tamo gdje je i bila, sada već gotovo zaboravljena.

Možda sam je namjerno zaboravila, jer svaki put kad pomislim da bih je trebala premjestiti u podrum, rastužim se. Sjetim se none. Tako sam zvala baku, očevu majku, koja mi je poklonila Ružu. Dobila sam je nedugo nakon što sam rodila i tada je sigurno morala odvojiti dobar dio ušteđevine da bi je kupila. Nona je bila uvjerena da će mi dobro doći. Ne može ti škoditi da naučiš šiti odjeću na mašini, govorila mi je nona tada, ako treba, možeš šivati i za druge i od toga živjeti. Žena mora biti praktična. Govorila je to iz iskustva. Rođena koncem 19. stoljeća, nakon rane smrti muža ostala je sama s dvojicom sinova koja je trebala podići. Radila je u tvornici papira, a u vrtu je uzgajala povrće i voće te držala kokoši. Svoju šivaću mašinu nije imala.

Djeca brzo rastu, rekla mi je kad je stigla Ruža. I imala je pravo. I sebi i djetetu šila sam pelene i odjeću, plahte i jastučnice, a uz to plela kapice, šalove, pulovere i rukavice. Čak sam neko kratko vrijeme i živjela od toga. Ženski časopis Svijet donosio je krojeve iz njemačke Burde, koje sam naučila kopirati na tkaninu.

Jedino sam možda bila previše kreativna jer se moja kći, kad je krenula u školu, pobunila da se nitko tako ne odijeva. To jest, šareno i veselo. Čak je i njezina crna kuta, tada obavezna đačka uniforma, bila drugačija, pa sam morala obuzdati svoju maštu da joj se ne bi smijali.

 

Perilica bez imena

Žena mora biti praktična, ponovila je iste riječi moja svekrva, učiteljica u mirovini, kad mi je kupila perilicu rublja, koja, začudo, nije imala ime. Nas troje, njezin sin, ja i tek rođena djevojčica stanovali smo, naime, u stanu s njegovim roditeljima. Odakle studentskom paru novac da živi sam, a kamoli da kupi nešto takvo? Jugoslavija te, 1968. godine nije bila potrošačko društvo, a kupovina vešmašine bila je ozbiljna investicija. Kupovala se na kredit koji se otplaćivao barem godinu dana. Stroj za pranje rublja bio je uvod u novo potrošačko doba, kao i prva televizija i automobil - fićo. I moja svekrva, majka dvoje djece, znala je što znači prati na ruke dječje pelene.

Koncem četrdesetih godina, poslije rata, nije bilo pelena, a kamoli pelena za bacanje. Ali takvih pelena nije bilo ni koncem šezdesetih. Prve koje su se pojavile bile su skupe, raspadale su se i izazivale osip na dječjoj koži. Moraš sebi pomoći, olakšati si život jer ti neće nitko drugi - tim riječima popratila je ona dolazak mašine u stan. Mislila je na muškarce općenito, ali i na svojeg sina koji je presvlačio bebu, hranio je i vodio u šetnju, ali dječju kakicu nije prao niti ispirao ispod mlaza vode u kadi, što se ipak moralo raditi prije stavljanja u vešmašinu.

Mašina za pranje rublja bila je, činilo mi se, korisnija i svakako sam je rabila više od šivaće. Umrla je prirodnom smrću - što se Ruži, valjda, ne može dogoditi. Kad smo se napokon odselili u svoj stan, do kojeg smo došli tako što su roditelji njihov veći zamijenili za dva manja, jer drugog načina da se osamostalimo nije bilo, kupili smo novu. Ta je prala brže i bolje i bila savršenija, kao i sve druge nove mašine. Kada je odrasla, moja kći šivaću mašinu nije trebala jer je ja nisam naučila šiti, a već smo živjeli u vremenu kad je postala antikvitet. Mašina za pranje rublja bila je stroj s kojim je odrasla, kao i televizija u boji i automobil, i bilo je normalno da ih ima u svojoj kući. A ja sam nastavila tradiciju pa sam, sada već iz vlastitog iskustva, i ja govorila da žena mora biti praktična kad sam joj poklonila perilicu posuđa i novac da položi vozački ispit. Nije baš da joj je to omogućavalo da, zlu ne trebalo, zaradi za život, ali joj ga je ipak činilo lakšim.

Nona je živjela s nama dok mi djeca nismo odrasli do srednje škole. Kuhala je, spremala stan i pazila na nas jer je mama radila, pa smo je jedva i viđali. Kad više nije bila potrebna, u stanu u kojem smo se do tada uspješno stiskali, odjednom više nije bilo mjesta za nju. Baš kao da je, poput zastarjele mašine, i ona odradila svoje. Vratila se živjeti u svoju kuću u malo mjesto izvan grada. Posjećivali smo je sve rjeđe, čak i ja. Odjednom nisam više imala vremena za nju koja je prema meni bila najbolja, koja od mene nije ništa zahtijevala niti je prigovarala, a ispunjavala mi je svaku želju. Bilo je prekasno kad sam shvatila da je njezina ljubav bila bezuvjetna dok sam sve druge morala zaslužiti.

Živjela je povučeno, bez zahtjeva, sve dok se nije razboljela. Više od samoće nego od starosti. Tako bolesnu, nijedan je sin nije uzeo k sebi. Smjestili su je u dom. Jednom sam je posjetila kad je slomila kuk. Ostavila sam je ležati u toj domskoj sobici i poslije dugo plakala.

Ruže se još nisam riješila. Živi sa mnom kao mrlja na savjesti koja se ničim ne da ukloniti.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo