“Kada bi u ovoj našoj učmaloj, patrijarhalnoj javnosti ležerno, nasmijano rekla da je feministkinja, bilo je to toliko samouvjereno, mnogi su rekli, arogantno, kao da to izgovara usred Stockholma ili Berlina. I oni koji nisu ništa znali [o feminizmu] i oni koji su mislili da znaju i bili protiv, jednostavno su se osjećali izgubljeni u jednog drugom diskursu, vrijednosnom sistemu i - zašutjeli.”
Tu je crticu o Lydiji Sklevicky, prema mišljenju mnogih prvoj hrvatskoj feministkinji novog vala, intelektualki, etnologinji, sociologinji i povjesničarki, zapisala njezina prijateljica i kolegica s Filozofskog fakulteta, književnica i publicistkinja Đurđa Knežević 1995. godine. Pet godina nakon što je Sklevicky u 38. godini tragično preminula u prometnoj nesreći u mjestu Donja Dobra pokraj Delnica. Ovaj tjedan, točno 30 godina poslije, Institut za etnologiju i folkloristiku prigodnim se simpozijem prisjetio akademskog i društvenog utjecaja prerano preminule zagrebačke “feminističke začinjavke”, kako ju je nazvala filozofkinja Rada Iveković.
Rođena u Zagrebu 1952. godine, odrasla je u obitelji intelektualaca. Majka Lea i otac Sergej koji je bio inženjer, a koji je nakon Oktobarske revolucije s roditeljima prebjegao iz Petrograda i na kraju se skrasio u Zagrebu, njegovali su građanski, liberalni odgoj u svojem domu. S njima je živjela i baka (mamina mama) Mercedes koja je na malu Lydiju izvršila presudan utjecaj. Snažna žena, brinula se o njezinu lijepom ponašanju i učenju stranih jezika pa ih je Lydia na kraju govorila pet: engleski, njemački, talijanski, francuski i španjolski. Upisala je na kraju studij sociologije i etnologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali jezika se nikad nije ostavila. Tako uz uz dvije knjige i gomilu napisanih stručnih i znanstvenih radova drži i prijevod zbirke pjesama Erice Jong “Voće i povrće”.
Lydia Sklevicky
Načitane i buntovne
Na pitanje Knežević je li Sklevicky, danas gotovo mitska figura novog vala feminizma, koja je cijelu akademsku karijeru težila “reinterpretirati povijesnu ulogu žene”, zaista bila, kako ju je sama opisala u svojem tekstu, arogantna, ironična, ali i srdačna, susretljiva, ponekad nepristupačna, čak i strašna za neke žene, Knežević neće reterirati. Reći će - “bilo je trenutaka kad je trebala biti sve to”.
- I to najčešće kad bi joj se pojedini kolege obraćali sa zaista glupim pitanjima. Recimo, “hajde ti nama objasni što ti je to feminizam?”, “pa što vi feministkinje zapravo hoćete?” ili “sigurno ste seksualno zakinute ili frustrirane”... Svakakve budalaštine su ljudi u stanju izgovoriti i nije velika razlika između obrazovanih, intelektualaca po samorazumijevanju, i neukih ljudi. S ovim posljednjima Lydia nikad nije bila ni arogantna, ni ironična, ni gruba, ni nepristupačna. Dapače, bila je visoko empatična. Socijalna joj je inteligencija bila zavidna - kaže Knežević.
Njezina najbliža prijateljica, 70-ih godina kolegica na studiju filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu, a danas saborska zastupnica Vesna Pusić, kaže da Lydia “nije bila zastrašujuća”, baš suprotno, bila je izrazito obrazovana, brzo je mislila, ali nije tolerirala prenemaganje pa se zato mogla učiniti otresitom.
- Bila je neizmjerno duhovita i izrazito inteligentna, visprena osoba. Poznavale smo se od djetinjstva, ali smo tek na studiju postale najbolje prijateljice. Uživale smo u druženju, razgovorima, čitanju i komentiranju istih knjiga. Puno smo čitali i razgovarali o feminizmu jer je jedan od očitih odnosa moći u društvu bio upravo odnos žena i muškaraca - govori Pusić.
Napajajući se zapadnom feminističkom literaturom koja je tada bila dostupna isključivo na engleskom jeziku, načitane i buntovne, nisu se ustezale ni od pustolovina u studentskim 70-ima. Ljeto nakon druge godine fakulteta, kako se prisjeća Pusić, njih su dvije autostopom otišle u Beč. Tamo su prespavale nekoliko noći kod tete Vesne Pusić, a zatim se brodom vraćale po Dunavu do Budimpešte i onda vlakom u Zagreb.
- Svugdje smo dobro prolazile i upoznale mnogo zanimljivih ljudi. Baš zato što je Lydia bila tako zanimljiva, duhovita i šarmantna - priča Pusić.
Ta sposobnost privlačenja drugih, Lydijin intelektualni magnetizam, slažu se naše sugovornice, velikim je dijelom zaslužan i za formiranje prvog neformalnog “zagrebačkog feminističkog kružoka” krajem 70-ih. Osim Pusić i Knežević, tom su krugu pripadale i mnoge danas poznate javne intelektualke, profesorice i novinarke, među ostalima Nadežda Čačinovič, Slavenka Drakulić, Ruža First-Dilić, Vesna Kesić, Željka Jelavić i Rada Iveković čiji je stan uglavnom bio poprište dugonoćnih filozofskih diskusija. Zamjerit će sudionice ime “kružok”, reći će da je to bilo okupljanje oko sličnih ideja, iz filozofije, sociologije, antropologije i psihologije, o promjenama u društvenim ulogama žena u tadašnjem socijalističkom društvu.
Proslava Lydijina rođendana 1983. u njezinu stanu;
Stoje: Vesna Kesić (druga s lijeva), Mirko Ilić (treći s lijeva), Lydia Sklevicky (četvrta s lijeva), Vesna Mimica (peta s lijeva), Đurđa Knežević (četvrta s desna), Slavenka Drakulić (treća s desna), Rada Iveković (prva s desna)
Sjede (ili čuče): Đurđa Milanović (druga s lijeva), Ines Sabalić (treća s lijeva), Srđan Dvornik (pokriven čašom), Vesna Pusić (drži čašu)
Okidač za okupljanje istomišljenica, kako priča Pusić, bila je prva velika međunarodna feministička konferencija u Beogradu, koja se održala 1978. godine u organizaciji srpske antropologinje Žarane Papić, a koja ih se izrazito dojmila (Sklevicky i Papić su nekoliko godina poslije zajedno uredile prvu feminističku antropološku knjigu u Jugoslaviji “Antropologija žene”).
- Iz Zagreba nas je išlo nekoliko, a kad smo se vratile, odmah smo odlučile organizirati prvu feminističku grupu u tadašnjoj Jugoslaviji. Nas sedam je to i učinilo, u stanu Rade Iveković. To je onda bila, zapravo, prva nevladina organizacija, ali tada takvo što nije bilo poznato kao forma. Budući da smo sve pisale i nastupale na javnim tribinama, vrlo brzo su nas počeli napadati zbog feminizma, uvoza zapadnih ideologija i sličnih gluposti. Međutim, grupa je u kratkom vremenu privukla velik broj žena i munjevito se širila - prepričava Pusić.
Policija prijeti
Zbog tog širenja i zadobivanja sve veće pažnje, nastavlja Pusić, prijetila im je opasnost da se njima pozabavi policija. Sumnjiva im je bila skupina udruženih žena koja, zapravo, ideološki nigdje ne pripada. Pritom nije pomoglo ni to što u svojim redovima imaju Lydiju Sklevicky koja se sa svojim magistarskim radom “Žene i moć - povijesna geneza jednog interesa”, koji je obranila 1984., a onda i doktorskim radom o poslijeratnoj ulozi Antifašističke fronte žena (AFŽ), koji nikada nije stigla obraniti, namjerila prokazati kako je socijalističko društvo jednakosti samo naizgled takvo. U doktorskom radu, koji će uskoro biti objavljen kao knjiga, pokazala je da je organizacija AFŽ-a, uz ratne zasluge, kao i poslijeratne u obrazovanju i opismenjavanju, postala previše utjecajna i kao takva počela smetati Komunističkoj partiji. Zato su je prvo počeli ismijavati, slabiti, da bi je na kraju rasformirali i umjesto nje uspostavili Konferenciju za društvenu aktivnost žena - državnu agenciju bez članstva, za bavljenje “ženskim pitanjem”. Nadežda Čačinovič, profesorica na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta, smatra da je Lydia prva, koja je preko takvih analiza, dovela u pitanje ulogu žene u socijalističkom društvu.
Lydia Sklevicky i Vesna Pusić 1985. u Washingtonu pred bistama slavnih feministkinja
- Najviše joj je smetalo to da smo, zapravo, oduvijek “drugo”, definirane u odnosu, čak i u pohvalama: “Misli kao muškarac”. Ženama i omladini određivala su se mjesta u sustavu, ali time žene nisu bili ravnopravne, nego su ostale pod tutorstvom. Tada je, mislim, prekinula s uvjerenjem da je u tadašnjoj Jugoslaviji na djelu nešto posebno, neki jedinstveni socijalistički emancipatorski eksperiment ili možda to nikada nije niti mislila - kaže Čačinović.
Slavenka Drakulić, naša književnica i novinarka, smatra da je Lydia pokazala veliku hrabrost samim izborom svojih akademskih tema.
- Za temu magistarskog rada odabrati “Žene i moć”, akademska zajednica jednostavno nije bila senzibilizirana za takve teme. I doktorat je jednako tako bio avangardan. Drugim riječima, ozbiljno se posvetila povijesti žena i ženskih prava, a to nije bilo uobičajeno jer se tada smatralo da je tzv. žensko pitanje riješena stvar. Ukratko, žene su zakonski bile izjednačene s muškarcima, ali to se u tradicionalnoj patrijarhalnoj kulturi, u privatnoj sferi, nije pokazivalo - objašnjava.
Istraživački eksperiment
Crtica koja pokazuje kako je pronicljivom ironijom Lydia podrivala ondašnji deklarativno jednaki, a praktično patrijarhalni socijalistički režim pokazuje i zaključak njezina istraživačkog eksperimenta s osnovnoškolskim udžbenicima za povijest krajem 70-ih. Baveći se znanstvenim radom u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Institut za povijest), otkrila je da su najčešće ilustracije u udžbenicima one muškaraca - vojnika, slijede ih ilustracije njihovih vjernih konja, a tek onda, na kraju, žene, najčešće u ulozi seljanke ili majke. Duhovito je tada primijetila da bi trebalo nanovo ispisati povijest “ako ne već zbog činjenice da žene u Jugoslaviji čine nešto više od polovice stanovništva, onda barem zbog toga što su brojem oduvijek premašivale konje”. Poslije je ta dosjetka poslužila i za naslov njezine posthumno objavljene antologije “Konji, žene, ratovi”.
Progovarajući javno o tim temama, “feministice iz stana Rade Iveković bile su subverzivni element, kamenčić u cipeli vladajuće partije, a mogle su završiti i pod lupom komesarijata” da im nije pomogao njihov tadašnji profesor Rudi Supek, filozof, psiholog i osnivač Odsjeka za sociologiju na Filozofskom fakultetu, koji ih je primio u udruženje Sociološkog društva Hrvatske.
U akademskoj zavjetrini djelovale su kao posebna sekcija pod nazivom Žena i društvo (ZiD), organizirajući predavanja, tribine, radionice i pišući u znanstvenim časopisima te dnevnom i tjednom tisku. Organizirale su, kako nam je rekla Olga Supek, kći Rudija Supeka, također očarana predvodnicom ženskog emancipatornog pothvata, onda prvi SOS telefon i sigurne kuće za zaštitu protiv nasilja - u čemu je Lydia direktno sudjelovala kao volonterka. Nije joj bio problem spajati teoriju i praksu. Pisala je i za ženski časopis Svijet u kojem se bavila “svjetovnim” temama braka, obitelji i pobačaja, no, kaže Supek, nikad trivijalno.
- Za nju je ženski pokret bio ozbiljno promišljanje i rad, kako teorijski tako i praktički, a ne prazna floskula. Bila je zgodna i modno osviještena mlada žena, ali svođenje žene na modni, estradni ili čak fizički seks-objekt za nju i ljude oko nje bilo je naprosto nezamislivo - ističe profesorica Supek.
O zaključnom pitanju, nepopularnom i pomalo osjetljivom, a to je kako bi Lydia Sklevicky gledala na današnju estradizaciju ženskog pitanja, naše se sugovornice nisu mogle dogovoriti.
Slavenka Drakulić priznaje da ne zna odgovor, ali dodaje da “ako je danas već politika estradizirana, onda je i to neizbježno. Ali nije to jedini način, jedina vrsta borbe”.
- Bojim se da mlade feministkinje danas slabo čitaju tekstove Lydije Sklevicky i ostalih, a onda upadaju u zamku otkrivanja feminizma i vjerovanja da su u tome prve - kaže.
Nadežda Čačinović, pak, smatra da bi na estradizaciju feminizma gledala s podsmijehom, ali pragmatično, “nije bila stanovnica bjelokosne kule”. Vesna Pusić kaže da bi bila “vodeći autoritet za rodnu ravnopravnost, a njezini bi radovi bili referentna točka”. Đurđa Knežević će se poslužiti svojim istim opisom s početka (bila bi ironična i arogantna, ali aktivna), a zaključit će izjavom “estradne feministkinje jako bi je se bojale!”
Cigaršpic od jantara ili posljednja večera s Lydijom
Vesna Pusić (stoji) i Lydia Sklevicky u Dubrovniku 1975. godine
Piše: Slavenka Drakulić
Sada se više ne mogu sjetiti zašto smo se okupili kod mene te siječanjske večeri. Zacijelo smo nešto slavili ili je to bila jedna od onih prilika kad smo svi bili u gradu i kad smo se zaželjeli jedni drugih: Lydia, Vesna, Jasmina, Alemka, Vanja, Rujana, Andi, Hrvoje... Bilo nas je još, ali više se ni toga ne sjećam. Kao da je čitava večer, osim jednog prizora, potonula u zaborav poput nasukanog broda. Ni hrane se ne sjećam, znam samo da nisam kuhala - sigurno smo jeli sir i pili vino. Jedino pouzdano znam da je bila subota.
Bili smo bezrazložno veseli, pričali smo viceve i ogovarali jedni druge, kao i obično. Već oko pola noći počeli smo se razilaziti. Lydia je ustvari ustala prva, sutradan je putovala. Otpratila sam je do vrata. Vani je magla bila tako gusta da mi se činilo da se noć pretvorila u mlijeko. Mahnula mi je, a zatim zakoračila u bjelinu. Još sam čula njen glas koji je dopirao s druge strane ulice, ali je više nisam vidjela.
Kad su svi otišli, oprala sam suđe i ispraznila pepeljare. Među čašama sam našla Lydijin kratki cigaršpic od jantara. Stavila sam ga pokraj telefona. Znala sam da će Lydia misliti da ga je izgubila i to joj neće biti drago. Pazila je na svoje stvari. Pomislila sam kako ujutro moram nazvati njezinu mamu i zamoliti je da joj javi da se ne brine, jer je cigaršpic kod mene. Pušila je, i to mi je išlo na živce, ali čak je i pušila drugačije nego svi ostali, i u tome je imala svoj stil. To mi je palo na pamet dok sam je gledala te večeri kako stoji u kuhinji i razgovara s Jasminom. Nije držala cigaršpic između kažiprsta i srednjeg prsta, nego ga je pridržavala sa svih pet prstiju, u dlanu okrenutom prema gore. Kao u filmu, pomislila sam glupo, iako se toga časa nisam mogla sjetiti u kojem bi filmu to moglo biti. Izgledala je lijepo, odjevena u bijelu bluzu i crne hlače od odijela. Nikad je nisam vidjela loše odjevenu i na tome sam joj, naravno, zavidjela. Samo da ne puši, pomislila sam. Nekidan smo razgovarale o raku dojke i koliko često treba ići ginekologu u našim godinama. I o pušenju. Tvrdila je da puši malo. Ja sam je uvjeravala da mora potpuno prestati.
Te večeri u kuhinji ona i Jasmina su se nečemu smijale. Lydia je jednu ruku držala na boku, a drugom je, onom s cigaršpicom, kružila po zraku kao da joj nešto objašnjava. U jednom času spustila je pogled i opazila da se na njezine crne hlače uhvatilo nekoliko bijelih psećih dlaka. Bile su to Kikine dlake i svatko tko bi sjeo na kauč, dolazio je u opasnost da mu se njezine dlake zalijepe za odjeću. Bilo ih je gotovo uzaludno čistiti jer se Kika neprestano linjala. Ipak, Lydia se sagnula i otresla ih s hlača jednu po jednu, polako i odsutno, jednako se nečemu smijući.
U nedjelju ujutro nisam odmah nazvala njezinu mamu zbog cigaršpica, iako mi se stalno motao po glavi. Jutro je bilo sivo i mirno. Kroz krovne prozore vidjela sam oblak koji se nije micao. Stajao je nisko iznad krova, kao poklopac. Jedan čas razmišljala sam da li da odem na tržnicu po sir i vrhnje, ali sam odmah odustala. Otišla sam samo do kioska po novine i do pekarnice po kifle. Vani je bilo hladno i vlažno, ali me je miris svježe pečenog kruha pratio gotovo do ulaza. U kući je bilo tako toplo da me obuhvatila ugodna klonulost. Popila sam kavu i počela čitati “Mali oglasnik”. Telefon je mirovao. Kakva obična, dosadna nedjelja, pomislila sam i uključila televizor. Već je bilo vrijeme za popodnevni film. Pomislila sam još kako bi trebalo raditi, trebala bih završiti tekst, ali činilo mi se da je dan već gotovo odmakao, završen. Spuštao se sumrak.
Zatim sam se ponovno sjetila cigaršpica. Nazvala sam Lydijin broj. Javio se mamin glas i ja sam odmah, bez zastoja, počela pričati o tom cigaršpicu, neka joj, zaboga, javi da je kod mene, neka se ne brine. Njezina mama neko me vrijeme slušala bez riječi, a zatim sasvim mirno rekla: “Zar ne znaš da Lydia više nije među nama?” Umuknula sam, činilo mi se da još čujem vlastiti glas kako klepeće, poput limenke na vjetru.
Zatim je zavladala tišina. Zvuk televizora se odjednom pojačao sam od sebe. Neka dramatična muzika pratila je početak filma. Mama je zatim rekla da se da se dogodila prometna nesreća i da je Lydia poginula. Na mjestu, rekla je, poginula je na mjestu. Čula sam kako riječ poginula izgovara uz prisilu, uz najveći mogući napor. Bila je to precizna riječ, gotovo službena, kojom je barem toga časa uspjela od sebe i od mene otkloniti riječ smrt.
Dok sam spuštala slušalicu, vidjela sam ponovno sliku Lydije od prethodne večeri, baš kao da je gledam pred sobom. Skidala je bijele dlake sa svojih hlača. Kako to da ne znam jesu li hlače od štofa ili svilene, pitala sam se. Razlika mi se činila tako važnom da sam se grčevito nastojala sjetiti. Možda sam je trebala upozoriti da ne sjeda na kauč, pomislila sam. Onda mi je palo na pamet da bi to bilo uzalud.
Toga časa osjetila sam kako u meni raste praznina.
Tekst je, pod naslovom Obična nedjelja, objavljen u časopisu Kruh i ruže 1995.