Nedavno je u Tervurenu, zelenom predgrađu Bruxellesa, nakon pet godina rekonceptualizacije postava, iznova za posjetitelje otvoren nekadašnji Kraljevski muzej srednje Afrike, danas Muzej Afrike.
Baš kao što je kralj Leopold Drugi od Belgije sada izostavljen iz naslova institucije, tako je i muzej, donedavno smatran posljednjim kolonijalnim muzejom na svijetu (njegov je stalni postav bio netaknut od 1950-ih), konačno dobio novu interpretaciju. Ovdje se čuva jedna od najvećih zbirki umjetnina iz Afrike, uključujući oko 120.000 povijesnih i umjetničkih artefakata, 170.000 fotografija te 10,000.000 raznih zooloških primjeraka. U obnovu je uloženo 74 milijuna eura.
Nekadašnji postav muzeja niti jednom riječju nije spominjao milijune ljudi koje je kraljeva uprava pobila po Kongu, govorio je tek o misionarima i istraživačima, onima koji su i donijeli sadržaj muzeja u Belgiju, a kako se to ovdje tada interpretiralo - u Kongo su donijeli uljudbu.
Muzej, danas među najvećim muzejima Afrike na svijetu, ima svoje korijene u Međunarodnoj izložbi održanoj u Bruxellesu 1897. Kolonijalni paviljon, izgrađen na imanju Leopolda Drugog u Tervurenu, bilo je mjesto u kojem se željelo pokazati ono što je kralj smatrao svojim postignućima u Kongu. Nakon više neuspješnih pokušaja da Belgiji prigrabi neke dijelove u Aziji i Africi, fokusirao se na Kongo. Leopold Drugi ondje je vladao do 1908., kad ga je zbog međunarodnog pritiska, nakon genocida koji je tamo počinjen, morao predati belgijskoj civilnoj upravi.
Kongo, područje 76 puta veće od Belgije, za njegova doba bio je kraljevo privatno vlasništvo, ni Belgija od te pljačke nije tada imala koristi. Teritorijem je upravljala kraljeva privatna tvrtka nazvana Međunarodna udruga za istraživanje i civiliziranje Konga. “Civiliziranje” se sastojalo u tome da upregne lokalno stanovništvo u skupljanju važnih prirodnih resursa, baš svako selo imalo je kvotu koju je moralo ispuniti, a ako su podbacili, odsijecali su im ruke. Jednako brutalni bili su prema svima, uključujući i djecu, starce, žene.
Emocionalna priča
Kraljeva uprava u Kongu, koja je ondje držala vlast uz pomoć njegove privatne vojske, inspirirala je Josepha Conrada da napiše “Srce tame”.
Procjenjuje se da je za vrijeme vladavine Leopolda Drugoga u toj afričkoj državi ubijeno deset milijuna ljudi, a milijuni su osakaćeni, ostavljeni bez ekstremiteta.
Kralj je umro godinu dana nakon što je Kongo predao belgijskoj civilnoj upravi. Notorni muzej u kojem su izloženi popljačkani artefakti, umjetnine, etnografske zbirke te gomile prepariranih golemih životinja otvoren je 1910. U to se doba zvao Muzej belgijskog Konga, a nakon 1960. i oslobođenja Konga od kolonizatora, preimenovan je u Kraljevski muzej centralne Afrike.
Belgijanci su što se tiče prošlosti Konga prilično šutljivi, gotovo da to ide i do djelomična poricanja vlastite kolonijalne prošlosti i belgijske odgovornosti. “U svakoj ćete belgijskoj obitelji naći nekoga tko je radio u Kongu, pa je gotovo svaka obitelj bila emocionalno vezana uz tu priču”, komentirao je nakon nedavnog otvorenja ravnatelj Muzeja Afrike Guido Gryseels.
Šutjelo se gotovo sve do 1990-ih. U tom je kontekstu bitna knjiga “King Leopold’s Ghost: A Story of Greed, Terror and Heroism in Colonial Africa” Amerikanca Adama Hochschilda izdana 1998., spominje je i Gryseels objašnjavajući: “U školi nikada nisam čuo kritiku Belgije zbog onoga što je počinjeno u Kongu. Odrastao sam na pričama o kršćanskim misionarima i časnim sestrama koji su ‘svi radili sjajne stvari obrazujući ljude po Africi’. Konačno, baš u ovaj muzej dolazile su cijele generacije Belgijanaca koje su ovdje dobile poruku da je kolonijalizam bio dobar, da smo u Kongo donijeli blagostanje i civilizaciju”.
Gryseels radi na promjeni interpretacije kolonijalne prošlosti od 2001., od kad je na čelu muzeja. Prije petnaestak godina postavio je izložbu koja je šokirala mnoge, pokazala je što se događalo za vrijeme kolonijalizma i kako to nasljeđe i danas bitno uzrokuje krize u Kongu.
U muzeju kažu da je proces dekolonizacije tek počeo, rade skupa s nacionalnim Ministarstvom obrazovanja ne bi li doba kolonijalizma bilo promišljeno i odgovorno obrađivano u školskom gradivu.
Kongoanac rodom, Billy Kalonji, koji je radio na suvremenom dijelu postava muzeja, pogotovo onom koji se odnosi na u Belgiji veliku kongoansku dijasporu, upozorava da nije za očekivati da se promjene dogode preko noći.
Jer, koliko god da se sadašnja uprava željela odmaknuti od stare interpretacije, neke bitne kolonijalne skulpture morale su ostati, jer su dijelom i uklesane u zgradu koja je zakonom zaštićeni spomenik kulture, ne smije se dirati.
Macronova najava
U velikoj rotondi ispod kupole koja ide u nebo i danas u novootvorenom muzeju stoje zlatne i brončane skulpture poznate, ako ni zbog čega, onda zbog njihovih bizarnih naziva “Belgija donosi civilizaciju u Kongo”, “Belgija donosi sigurnost u Kongo”… “Belgija donosi civilizaciju u Kongo” prikazuje bijelog misionara pored kojega je afričko dijete.
Afrički muškarci izliveni su u bronci, fizički su bitno manji, prikazani su u grčevitim, agresivnim pozama i ponešto karikiranim izrazima lica, poput poludivljaka. Tijela Afrikanki su, pak, naglašeno seksualizirana. Zato su u zlatu izliveni europski kolonizatori dostojanstveni, superiorni. Tako ih se vidjelo u to doba.
Kolonijalnim skulpturama sad je suprotstavljena golema drvena glava Afrikanca, rad Kongoanca Aime Mpanea.
Ideja je da kad uđete i ugledate tu veliku skulpturu glave, taj profil koji stoji na odljevu Afrike, ostanete privučeni njezinom formom i materijalom, sve ostalo tad postaje sekundarno. Ponešto su u tome, razmišljam gledajući Mpaneova Afrikanca, i uspjeli. Iako i dalje iz svih kutova u posjetitelje gledaju pozlaćeni kipovi bijelih kolonizatora, misionara u dugim haljama te brončane statue poludivlje prikazanih crnaca. Fotografije i etnografski materijali izloženi u Muzeju sad su reinterpretirani, o njima govore suvremenici, mnogi afrički umjetnici.
Muzej je promijenio paradigmu, mjesto u kojem su bili izloženi objekti koji nisu bili stavljeni u kontekst afričke povijesti i kolonijalizma pretvorio se u mjesto u kojem taj isti postav priča drugačiju priču u kojoj se sad čuju glasovi Afrikanaca i afričkih useljenika u Belgiju. Izloženi su radovi, često s političkom porukom, suvremenih afričkih umjetnika. Jedna je soba posvećena afričkoj dijaspori. Dio priča i o tome što je kolonijalizam značio, od otuđivanja prirodnih resursa do utjecaja na današnje klimatske promjene.
Dio muzeja govori o Kongu prije kolonijalizma, dio priča o vremenu nakon oslobođenja, 1960-ih nadalje.
Prije postava u glavnoj zgradi posjetitelji prolaze, u suvremenom paviljonu kojeg je napravio belgijski arhitekt Stéphane Beel, uvodni dio u kojem se objašnjava kako se došlo do izloženih materijala, da su neki “uzeti za nasilnih sukoba”.
Izložena je i slika, u ovom kontekstu antologijska, poznatog kongoanskog autora Chérija Sambe, koja pokazuje grupu Afrikanaca koji vuku niz stepenice Muzeja van skulpturu zvanu “Čovjek leopard”, dok je u isti čas skupina bijelaca vuče gore, natrag u muzej.
Ona ponešto tumači i današnju situaciju, a ne samo prošlost.
Dio postava prati život u Kongu do današnjih dana, pa su tako prikazane i umjetnine koje su nastale kao izraz prosvjeda protiv masovnih silovanja koja su golemi problem u desetljećima nestabilnom i građanskim ratovima rastrganom Kongu. Izložen je i robot kojega je napravio inženjer Therese Ir Izay Kirongozi, kažu da je stotine takvih sad u upotrebi u Kongu za usmjeravanje prometa.
Ipak, dio afričke dijaspore po otvorenju muzeja komentirao je da to i dalje ostaje - belgijski muzej, koji priča belgijski pogled na središnju Afriku.
Ponovno otvaranje muzeja u Tervurenu koincidiralo je s novoobnovljenom javnom debatom o vraćanju pokradenih, uglavnom za kolonijalnog doba odnesenih umjetničkih i prirodnih artefakata iz afričkih zemalja u Europu, svega onoga čime se kite europski muzeji, od British Museuma nadalje… Prije dvije godine francuski predsjednik Emmanuel Macron je, govoreći pred studentima u Ouagadougouu, glavnom gradu Burkine Faso, najavio akciju povrata afričkih umjetnina u Afriku. Njegove riječi tad su globalno odjeknule.
“Ne mogu prihvatiti da je veliki dio povijesnog nasljeđa nekih afričkih zemalja u Francuskoj. Afričko nasljeđe mora biti prikazano u Parizu, ali isto tako i u Dakaru, Lagosu, Cotonu. To je za mene jedan od prioriteta.”
Procjene kažu da se oko 90 do 95 posto afričkog kulturnog blaga nalazi izvan tog kontinenta, najvećim dijelom po europskim muzejima. Mjesta poput Quai Branly muzeja u Parizu ili londonskog British Museuma koliko god nudila fascinantne zbirke zapravo su šokantna. Hodajući njihovim dvoranama čovjek se ne može oteti misli da Britanci i Francuzi dično izlažu ono što zapravo - nije njihovo.
Stara ideja
Pitanje repatrijacije je neizbježno, o tome ravnatelj Muzeja Afrike u Bruxellesu Guido Gryseels kaže: “Nitko u Africi ne traži da se vrati sve, ali žele lakši pristup tim umjetninama, njihovom materijalnom nasljeđu i žele kompletirati neke od tamošnjih kolekcija”. Afrikance, napominje, zanima i digitalizacija kolekcija u Europi ne bi li povremeno mogli posuđivati neke od artefakata za svoje izložbe.
No, pitanje povrata eksponata trebaju voditi muzejski profesionalci, a ne političari.
1970-ih Belgija je u Kongo vratila nešto više od stotinu umjetnina. Nekoliko godina kasnije većina toga je završila na međunarodnom tržištu, ukradena. Od toga što je vraćeno, samo 24 eksponata su i dalje u Kongu, u vlasništvu države.
“Ljudi često o Africi govore poopćeno, kao da je riječ o jednoj zemlji, a ne o kontinentu sa 55 zemalja. Ne možete ponekad niti usporediti te zemlje koliko su različite, bitno je različita situacija u Senegalu, Nigeriji, Ruandi, Keniji govoreći o tome imaju li tamošnji muzeji kapacitete i sigurnosni sustav za primiti eksponate.”
U Kongu uskoro planiraju otvoriti nacionalnim muzej, u to ime kongoanske vlasti tražile su od Muzeja Afrike da vrati uzeto. Do sada Kongo nije imao uvjete za čuvanje zbirke.
Sve češće afričke države od bivših kolonizatora traže da im se vrati ono što je ukradeno.
U senegalskom Dakaru nedavno je otvoren monumentalni Muzej crnačke civilizacije. Otvaranje tog muzeja globalno se drži bitnim dijelom kampanje za povrat Africi odnesenog kulturnog i materijalnog nasljedstva. Vodstvo muzeja nada se da će se Dakar pretvoriti u intelektualni i kulturni glavni grad Afrike, u kojem će se moći vidjeti ono što je sada rasuto po Europi.
Otvorenje spomenutog muzeja bitno je za cijelu regiju, jer se do sada puno toga od afričke povijesti nije ni dalo vidjeti u Africi, nego samo po europskim muzejima.
Ideja o otvaranju ovog muzeja stara je više od pola stoljeća, još iz doba kad je Senegal vodio pjesnik, predsjednik Léopold Sédar Senghor skupa s piscem s Martinika, Aimé Césaireom. Senghor je bio pokretač filozofije Négritude, koja se protivila nametanju francuske kulture kolonijama u Africi i Karibima.