Kad smo bili djeca, vrijeme je sporo prolazilo, činilo nam se da nikad nećemo odrasti. Ljeta su bila naročito duga, beskrajni dani cijedili su se kao smola niz čempres. Ferije između petog i šestog razreda trajali su eonima. Silna je jara bila vječna. Besmrtni je cvrčak pod našim prozorom valjda još Sokratu cvrčao. Uspomene na to vrijeme ostale su nam zauvijek, intenzivnije, jasnije, življe od ijednih drugih uspomena. Jednom kada dođe vaš trenutak, dok se budete gasili u postelji okruženi najmilijima, zatvorit ćete oči zadnji put i vjerojatno se sjetiti žarkih boja srpnja, slatkoće lubenica, tirkizne tišine pod morem i onoga života što je tako snažno tukao u krupnim rajčicama da je crvena kora od njega pucala.
Nekoliko naših fotoreportera zamolili smo da izaberu jednu sliku ljeta i, kao što vidite, poslali su nam vrlo različite prizore, ali sve ih zacijelo prepoznajete, vidjeli ste i agave kako umiru od suše i ispruženi na žalu žmirili u sunce. Da mene pitaju o ljetu, ja bih izabrao jedne gumene šlape na prašnjavim bosim nogama, jedan rasklimani ligeštul s ispranim prugastim platnom u hladu ispod murve i hrpu stripova, kaubojskih, kriminalističkih, znanstvenofantastičnih romana, raskupusanih “Tragova” i “Siriusa”, “Stripoteka” i “Alan Fordova”. Hrpe trivijalnog štiva na loše otisnutom, sivkastom papiru čitao sam nekada u dugim ljetnim popodnevima, pljeskajući muhe plastičnom mlatilicom i kasnije, u vrelim noćima upadao u zbunjujuće, nepovezane avanture s Flashom Gordonom, kapetanom Nemom, poručnikom Blueberryjem, Modesty Blaise, Lunom Kraljem Ponoći, Philipom Marloweom i Robinsonom Crusoeom.
Mnogo kasnije našao sam kod Abdulaha Sidrana da je i junak “Sjećaš li se Doli Bel” jednako provodio ljeta, u golubarniku, “čitajući”, citiram po sjećanju jer nemam knjigu uza se, “onu literaturu koja je ozloglašena kao šund, a koja perfektno razvija moralne instinkte”. Veliku je to istina, kako bi itko od nas znao što je dobro, a što zlo da nas tome nisu naučili Stari Mačak, Rip Kirby, Princ Valiant i maskirani pravednici, sveta trojica iz pjesme “Discipline kičme”: Betmen, Mandrak, Fantom. Premda nije bilo škole, najvažnije smo lekcije upravo ljeti savladavali.
BERISLAVA PICEK
“Eto mog ljeta”, tako počinje poruka koju autorica šalje uz fotografiju. Pojašnjava da je riječ o selfieju iz 1994. iz njezine serije autoportreta. Snimljena je analognim aparatom i žičanim okidačem. Evo i kraja poruke: “Ljeto je vrijeme potpune slobode, bez ograničenja, bez kočnica”
IVAN POSAVEC
Čovjek na slici bio je poznat pod nadimkom Beli vujec. Bavio se vađenjem pijeska na Kupi. Fotografija je snimljena u Letovaniću 1974. godine
DANIJEL SOLDO
Jedina fotografija koja je nastala ovog ljeta. U potpisu Soldo uz ostalo piše: “... kada zrikavci posustanu i kada padne noć uslijed ovog bezvremenskog edena, niz dušu klizne jedan običan, a tako smirujući: Ae”
MARIO KUČERA
Autor je fotografiju nazvao “Smrt agave”. Nastala je u ljeto prošle godine. U popratnoj bilješci Kučera piše: “Za mene je ljeto slavljenje života, ljetne tišine, popodnevni maestral, masline, tamaris, smokve, vino… I naravno agave. Agave cvatu samo jednom, i to spektakularno, pustivši stabljiku od nekoliko metara s cvijetom i stotinama sjemenki na vrhu. Nakon odbacivanja sjemenki, umiru. Raskošne i kao što im i samo ime kaže, uzvišene u životu i smrti”
NEJA MARKIČEVIĆ
Fotografija je nastala 2018. godine, na pučini između Hvara i Zlarina. “Pogled na puna jedra i zvuk valova koji se lome o trup broda. Za mene nema ljepšeg i intenzivnijeg doživljaja ljeta”, napisala je autorica u poruci koju je poslala uz fotografiju
