OSTAVŠTINA VELIKOG PISCA

NEPOZNATI RADOVAN IVŠIĆ Za vrijeme 'progona' u lugarnicu na Sljemenu nije bio sam. Imao je suprugu Marijanu Nikolić

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 27.04.2019. u 21:12

Branimir Kvartuc / CROPIX

 

Samo zato što pamtim jednu podudarnost mogao sam provjeriti kada sam upoznao Radovana Ivšića (1921. – 2009.). Tog davnog proljeća trebao sam predstaviti zbirku pjesama njegove supruge Annie Le Brun: “Sasvim blizu, nomadi”.

Radovao se prijevodu na hrvatski, koji je sačinio u suradnji s Dragutinom Dumančićem, ali jednako tako izložbi koja se, tada otvarala u Klovićevim dvorima. Bila je to retrospektiva Lea Juneka, koji je “karijeru ostvario u Francuskoj”, baš kao i Ivšić, a održana je od 8. V. do 1. VII. 2007. Ivšić se posebno radovao što će ponovo vidjeti Junekovu sliku “Crtač”, za koju je bio vezan. Naime, neko ju je vrijeme čuvao, pa zatim predao Junekovoj prvoj supruzi. (Čini mi se da je upravo izložena u Osijeku, u kolekciji Vugrinec.)

Još nisam znao, ako nisam zaboravio, da postoji istoimena Ivšićeva pjesma, koju je Zvonimir Mrkonjić uvrstio u “Međaše”. Shvatio sam da i slika i pjesma govore o onima koji se ostvaruju Drugdje, u nečem Drugom. “Boje rastu na pogledu ruke/modra nada diše na pogledu papira/ rani zrak obavija strah/ kocke blistaju dubokom vedrinom” završava četvrta, posljednja kitica “Crtača”. A pored asocijacije na Ujevića, pamtio sam imenicu: Strah.

Početkom davnoga svibnja sjedili smo u vrtu hotela Lovački rog. Bilo je tiho u iličkom dvorištu. Dok smo mi pričali, njegova gospođa otišla je gore, u sobu. Ivšić je “skočio” s Junekove slike “na” Krležu. Iako je znao da sam novinar, ipak mi je ispričao jednu nevjerojatnu scenu.

Moralo je to biti pred Krležinu smrt, kada mu je Ivšić predstavio ‘Annie’. I donio na dar neke knjige. Krleža je bacio na njega te knjige, vičući da bi trebao čitati njegove. No, o tom sam već, ovdje objavio članak.

Drugu ili treću večer otišli smo na večeru u “Vinodol”. Prisnost para Le Brun Ivšić sličila je njihovoj prisnosti s riječima. Gđa Annie bila je zabrinuta za ‘Radovana’ na divan način. U restoran je donijela kruh, neke začine, čini mi se sol itd. Njena brižnost bila je ljubav. Nisam dokraja shvatio do koje je mjere ova supružnička pažnja odraz zbiljskog zajedništva, bio sam još relativno slobodan od bolesti.

Skupina Družine mladih

 

Lijep čovjek

Sreli smo se još jedanput i tada je Ivšić zapisao svoju, zapravo njihovu e-mail adresu u moj notes. Pozdravili smo se i razišli. Pjesnik je, doista bio lijep čovjek, kao što ga je komplimentirao jedan poznanik. A bio je, bez obzira na svoju dob, hitar i takoreći lakonog. Na sam Božić prije deset godina, načuo sam, s nevjericom, vijest da je Ivšić umro; s njim je bila njegova supruga. (Živjeli su zajedno skoro četrdeset godina.)

Neki dan bio sam u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, za stolom Odjela za rijetke rukopise i knjige s knjižničarkama koje su radili i još rade na književnoj ostavštini Radovana Ivšića. Naime, Fond knjižnice obogaćen je donacijom od 1062 knjige različitih autora, “većina s njihovom posvetom”, zatim grafičkih mapa, plakata, velikog broja rukopisa, časopisa, izložbenih kataloga, novinskih članaka, kao i donacijom osobnih stvari.

Sjedili smo za jednim stolom u knjižnici, a drugi je bio, isto tako, prekriven Ivšićevom ostavštinom. Ostao sam bez riječi. Poslije živih razgovora to je moj prvi susret s mrtvim piscem. Ovdje su jedni dokumenti, tamo kutija s francuskim natpisom. Ondje drugi dokumenti, a malo dalje bilježnice s piščevim rukopisom. Neke časopise prepoznajem, druge ne. U šutnji, prolaznost govori za sebe.

“U uvjerenju da je Radovanovo stvaralaštvo pripadalo i hrvatskoj kulturi, smatrala sam bitnim da se ovom donacijom dio njegova života može vratiti u Zagreb”, rekla je Annie Le Brun prigodom te “ključne” donacije, koja je dopremljena iz Pariza, uz potporu Ministarstva kulture RH i “uz pomoć Jurija Armande, poznavatelja opusa Radovana Ivšića”.

Annie Le Brun učinila je, vjerojatno, ono što je bila želja pisca. “Vratila” je Ivšićevo djelo rodnom Zagrebu, koji ga je, praktično tjerao u unutrašnju emigraciju u dva susljedna režima, NDH i potom u socijalističkom. Vratila ga je gradu koji je sina uglednog lingvista i sveučilišnog profesora poslao u inozemstvo, preko Sljemena.

Spisateljica Le Brun rođena je u Rennesu 1942., iste godine kada je Ivšić, mladi pisac i član Družine mladih, pri Francuskom institutu, doživio prvi u nizu profesionalnih udaraca, koji su ga razdvajali od umjetničke sredine, stvarajući od njega crnu ovcu. Objavio je poemu “Narcis”: “narcis je hodao/ s plaštom/ hridina/ i slušao/ kako se rađa kamenje”.

 

U “predsjedničtvu vlade”, njenom “državnom izvještajnom i promičbenom uredu” donijeta je, bez ikakvog objašnjenja Odluka, broj 16533, kojom se “zaplienjuje” ta korska pjesma, “Narcis”, štampana u tiskari Becker, a na temelju zakonske odredbe te-i-te, uz navođenje datuma. Pod odlukom je potpisan “nadzornik” Hasan Šuljok. Ivšić je ovaj dokument sačuvao i poslao ga iz onostranosti ondje gdje je nastao.

Iduće, 1943. godine Radovan Ivšić piše dramu “Kralj Gordogan”, u kojoj rezimira prošlogodišnje, traumatično iskustvo, no jednako tako, poput kakvoga proroka predviđa da će šuma biti ne samo Gordoganovo, već i njegovo prvo i posljednje carstvo. Ova dva njegova najpoznatija djela nastala su upravo na rubu rata.

Mladi a zabranjivani pisac, po oslobođenju 1945. jedan je od suosnivača Kazališta lutaka Družine mladih, iz koje je izraslo, u kome je utopljena. U kazalištu obavlja razne dužnosti: njegov je organizacijski voditelj, potom direktor od 1948.; bilo je, tada preimenovano u zagrebačko Zemaljsko kazališta lutaka. No, iste godine Ivšić je smijenjen: izgubio je stalni posao, pa se zatim bavio književnim prevođenjem do čudesnog, bajkovitog odlaska u Pariz.

Bijeg od ljudi i Zagreba, na Sljeme 1954. opisao je u knjizi “San na javi” (2016.). Želio se distancirati “od intelektualaca, pisaca, ili kazališnih ljudi, koji su, jedan za drugim, pristali na vjernost socijalističkom realizmu, obveznom u Titovom režimu”. I dalje: “Odlučio sam živjeti ondje, sam usred šume, na zamalo tisuću metara nadmorske visine, bez tekuće vode, bez električne struje, bez telefona”. Prema njegovim riječima i tekstovima drugih autora, zamišljao sam ga u zelenoj samotinji.

Ponio je sa sobom pisaći stroj, nekoliko knjiga, među kojima je Marivauxov “Marijanin život”(!). Izgubivši posao u kazalištu, pa onaj drugi, lektorski u izdavačkom poduzeću “Novo pokoljenje”, živio je od prevođenja, “što je (bio) jedan od rijetkih načina da se sačuva neovisnost u komunističkom režimu i pobjegne od ropstva što ga stalno zaposlenje podrazumijeva. To je sve što mogu učiniti nakon osude onoga što pišem i izgnanstva iz kazališta (lutaka) koje sam osnovao, pod izlikom dekadencije, koju su mi uostalom jednako pripisivali i hrvatski fašisti kako bi plijenili moje pjesme nekoliko godina ranije”.

 

 

U Kazalištu lutaka

Radovan Ivšić platio je visoku cijenu za svoju “dekadenciju”, najprije kao pisac, zatim kazalištarac i napokon kao prevoditelj. Od 1948. do 1954. živio je u lugarnici, bez osnovnih životnih uvjeta. I rijetko se spuštao do grada kako bi nabavio živežne namirnice. Ali, za pravo nije bio sam, niti samac. I to sada otkriva nekoliko tipkanih listova iz njegove ostavštine.

Priznajem, nisam znao da je Ivšić imao suprugu “prije” Le Brun, dakle prvu suprugu. O njoj sam se raspitivao kod znalaca kazališta i književnosti, pa mogu ustvrditi da je nepoznata javnosti. (Za nju je znao povjesničar književnosti Slobodan Prosperov Novak, koji je pisca poznavao.) Ta činjenica ne može promijeniti piščev životopis, ali može doprinijeti njegovoj potpunosti.

Prva piščeva supruga zvala se Marijana Nikolić Ivšić, a tako se i potpisala u curriculumu vitae 10. I. 1950. Pisca imenuje svojim “bračnim drugom”. Ali, ne veli kada se udala i je li se, odnosno kada se rastala. Bila je dvije godine mlađa od njega, rođena 1919.

Poslije majčine smrti, njezin se otac ponovno oženio. Radio u Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine, u Pressbirou, no živjeli su skromno. Bila je boležljiva, pomišljala i pokušala samoubojstvo. Nastojala je sebi, kroz školu i kontakte s bogatom djecom, objasniti bijedu. Preko školske kolegice Vere Trajković, u šestom razredu gimnazije (danas drugi) upoznala je Ivu Lolu Ribara. To poznanstvo predstavljalo je za nju “prekretnicu u životu”; bila je, jednom riječi ljevičarka.

U 16. godini Marijana je otišla od kuće, uzdržavajući se instrukcijama iz matematike i jezika. U bombardiranju Beograda postala je “pogorelec”. “Prijateljstvo i ljubavna veza s Mirkom Dornerom” odveli su je u Italiju. 1944. javila se “sa svojim drugom” Komitetu za oslobođenje i prešla iz Barija na Vis, u Kulturno-umjetničku ekipu pri Vrhovnom štabu. Josip Broz Tito odobrio joj dozvolu za put “avijonom” u Srbiju.

Kao intelektualka dodijeljena je na rad u radiostanici, gdje je radila kao vojnik do demobilizacije. Nastavila je rad u raznim redakcijama i službama Radio Beograda, a primljena je ‘45. u SKOJ. Dvije godine kasnije dala je otkaz kako bi se posvetila studiju prava. Nisu je primili u Partiju, što je pogađa. Odlučila se preseliti u Zagreb, “gde sam mislila da sam našla posao” uz koji bi mogla studirati. Muči je tuberkuloza.

 

“U Zagrebu, u Kazalištu lutaka radila sam kao personalni referent i tajnik ustanove, a imala sam i dužnost zamenika direktora. Već od prvog momenta upozorila sam Ministarstvo prosvjete NRH da je kolektiv glumaca izrazito negativan i politički i moralno. Međutim bilo je od neposredne važnosti da ova nova ustanova počne s predstavama i nije bilo vremena za radikalnu reorganizaciju, što se kasnije osvetilo i ustanovi i rukovodstvu”.

U interesu očuvanja kadra, u prvom redu glumačkog, ministarstvo je listopada 1948. odlučilo otpustiti cijelo rukovodstvo Kazališta, “a time i mene”. Poslije toga, kazalište nije radilo godinu dana. “Moj bračni drug otišao je upravo u to vreme u vojsku.” A doktor je Marijani zabranio da pohađa predavanja.

O sebi je zaključila ovako: “Danas uz svog druga radim na prevodima, od kojih se izdržavamo, i konačno sam sredila svoje studije i lični život”. Među osobama koje mogu potvrditi istinitost iznijetih podataka spomenula je i dr. Ivana Ribara, “predsednika Preziduma FNRJ”.

Jednoj sugovornici iz NSK učinilo se da je Marijana Nikolić “podmetnuta” piscu. Drugima se činilo da je to velika ljubavna priča, u kojoj SKOJ-evka zavoli dekadentnog pa, recimo, “reakcionarnog”, a pretpostavljenog direktora svog kazališta Radovana Ivšića. Na prvi pogled: par idealnih suprotnosti, od ideoloških i političkih nadalje.

Pa ipak, treba spomenuti da se među spisima i dokumentima iz ostavštine pisca nalaze dvije svjedodžbe o njegovoj zdravstvenoj nesposobnosti, zbog “smanjenog” ili lošeg vida. Jednom je odbijen od domobranstva, drugom od Jugoslavenske narodne armije. Drugim riječima: kako je Ivšić otišao u vojsku, ako za nju nije bio sposoban? Po povratku je otišao na Sljeme. Kada je Marijana Nikolić Ivšić, i je li uopće, posjećivala muža u sljemenskoj lugarnici, ne mogu reći.

 

Kada se Ivšić nekoliko godina kasnije spustio u grad, radi nabave, jedan mu je slučajan susret promijenio život. Susreo je “prijatelja prevoditelja”, kako je zabilježio sam, koji ga je zamolio da pokaže Medvednicu mladoj egiptologinji iz Louvrea, koja je dva mjeseca radila u Arheološkom muzeju. (Načuo sam, usput inačicu iste priče, prema kojoj je Francuskinja bila studentica starijeg Ivšića, Stjepana.)

Pokazao je dami Medvednicu, a ona mu je, nekoliko tjedana po povratku, poslala “čudesnu ovjerenu potvrdu”. (Nismo li to zvali “garantno pismo”.) Ostalo je povijest: “Kad se gotovo prazan vlak za Pariz zaustavio pred granicom, ostao sam sam u kupeu”, prisjećao se Ivšić.

“Poslije dugog čekanja i pomne pretrage prtljage, kompozicija se napokon pokrenula, pa sam poslije tolikih godina opet prešao granicu, i samo tjedan-dva poslije toga susreo Benjamina Pereta i Andre Bretona.” Stvarno je postalo nezamislivo: “Još ne znam da sam birajući tu samoću izabrao, neočekivano, put koji će brisati granice”, zaključio je u spomenutom “Snu na javi”.

Književni trag šume neki raspoznaju u Ivšićevoj zbirci pjesama “Tanke”, napisanoj od 1940. do 1954., koju je objavio u vlastitoj nakladi u 1000 primjeraka. U tome je sam “najmanje sudjelovao”, napomenuo je. No, teško je reći kakav je udio imala Marijana Nikolić Ivšić, ne samo u tom “samizdatu”, kako ga je prozvao autor, već iznad svega u njegovim prijevodima. Piscu Ivšiću bilo je zacijelo vrijedno imati suputnicu u godinama socijalnog otpadništva.

Bilo kako bilo, sljemenska lugareva kućica križanje je Ivšićeva umjetničkog života, što kod njega uključuje sve ostale oblike. I zato je evocirana na izložbi pod naslovom; “Nepokorena šuma”, u Muzeju suvremene umjetnosti, od 24. IX. do 22. XI. 2015.

 

Opstojnost šume

“Radovan Ivšić je rano spoznao da se sve vrti te će se i dalje vrtjeti unutar i oko šume, a pritom nije zapravo u pitanju povratak nekoj mitskoj šumi nego sama opstojnost života, u nama i izvan nas; opstojnost šume koja je postala teatar svijeta time što se u njoj susreću svi egzistencijalni izazovi – politički, erotski, poetski...”, napisala je u predgovoru kataloga Le Brun.

Već ranije, znalci Ivšićeva djela uvidjeli su da je šuma igrala važnu ulogu u “Narcisu”, u “Gordoganu”, kao i u zbirkama “Bunar u kuli” i “Crno” (1974). Kao da je bila os njegova opusa. Poput junaka Marinkovićeva “Kiklopa”, Ivšić se povukao u šumu, kako bi u njoj potražio slobodu. A danas pak pišem o šumi Ivšićeve ostavštine, koja čeka stručnjake.

Svim zabrana i otkazima koje je Radovan Ivšić pretrpio, treba dodati i izbacivanje iz Društva književnika Hrvatske. Drugi državno-politički sustav imao je gotovo isti odnos prema njemu kao NDH-ovski S time što mu je, donekle “objasnio” zašto ga izbacuje iz Društva: “Obavještavate se da danom 1. II. 1961. godine prestaje vaše članstvo u DKH jer aktivno ne učestvujete u radu DKH i jer ste odsutni iz zemlje duže vremena nego što vam je to odobreno”. Dokument su potpisali Mirko Božić i Milivoj Slaviček, kao predsjednik i tajnik DKH.

Od dvadeset i prve do četrdesete Ivšić je preživio stalno poricanje vlastitog prava na pisanje i na rad. Otkaz na mjesto lektora bio je samo dokaz više već ustanovljenoga. Bio je Ivšić protiv volje oba državno-politička režima. Zašto, to nijedan nije jasno objasnio. Kao što ni jedan član književnog društva nije opisao hrvatsku književnost bez Ivšića.

 

Za moju, studentsku generaciju 70-ih Ivšić je bio otkriće Branka Matana. Posudio je časopisu ime Ivšićeve drame, a dramatičar mu je za uzvrat dao intervju. U svakom slučaju, Radovan Ivšić bio je jedino ozbiljno književno otkriće posljednjih pola stoljeća koliko pratim književnost. Njegov raspolovljeni građanski život, njegova unutrašnja, pa praktički ekonomska emigracija doveli su do toga da se pojavi među mladima kao nepoznati rudnik. (U četvrtoj kutiji Ivšićeve ostavštine: MAPA ČASOPIS GORDOGAN ŠTAMPA: “skup strojopisa, rukopisa, pisma, te fotokopija novinskih članaka, 1 letak”.)

Radovan Ivšić zablještao je s pozornice ITD-a upravo s “Gordoganom” 1979., u režiji prijatelja Vladimira Habuneka iz “nesretne” Družine mladih. Njegova umjetnost mišljena vlastitim svijetom pokazala je da je poezija šira od poznatoga. Na već viđeno Ivšić je pridodao još nemišljeno.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo