Ako postoji nešto što odmah skreće pažnju u rumunjskom filmu redatelja Radua Judea, onda je to sasvim sigurno njegov dugački, kabasti naslov. “Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari”, vjerojatno je najduži naslov jednog filma koji pamtim na hrvatskom repertoaru. Taj naslov - ujedno - kao da je izmišljen da rastjera publiku.
Za same Rumunje - međutim - taj je naslov zapaljiv poput fosforne glave. Jer, “Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari” jedan je od najslavnijih citata rumunjske povijesti. To je citat iz glasovitog govora rumunjskog nacionalističkog diktatora i Hitlerova saveznika Iona Antonescua (1882. - 1946.). U tom govoru - izrečenom sredinom 1941. – Antonescu je, poput pravog nacionalističkog reakcionara, pozvao na obnovu čistoće i zdravlja domovine. U ime te čistoće bilo je potrebno istrijebiti one koje je rumunjski nacionalizam smatrao parazitskom nakupinom: Židove.
Mnogo gorljivije nego što su to do tada činili Nijemci, Antonescu i njegovi pristaše počeli su pljačkati i ubijati moldavske, besarapske i bukovinske Židove. Pravdajući u svojem govoru to narodnim interesom, Antonescu je izgovorio tu zloglasnu rečenicu, rečenicu koju bi vjerojatno potpisali Pavelić, ali i Merčep i Norac: ako će to pridonijeti obnovi domovine i rase, ne zanima me da u povijesti ostanemo zapisani kao barbari. Kako bi ministar Krstičević to lijepo sročio - Antonescu je bio spreman “ponijeti svoj križ”. Taj “križ” završio je sa 300 tisuća pobijenih Židova, brojem većim no što ih je pobio i jedan europski narod osim Nijemaca.
Hitlerov saveznik
Znajući sve historiografske “rasprave” oko ustaša, Nedića, Draže Mihailovića, Filipa Lukasa ili Stepana Bandere, vjerojatno niste začuđeni što je i maršal Antonescu u tranziciji zadobio status “kontroverznog”, što je eufemizam iza kojeg se krije činjenica da ima mnogo onih koji ga uzdižu. Antonescu je - dakako - bio Hitlerov saveznik. Sudjelovao je u agresiji na SSSR i na rumunjski račun osvojio Odesu, u kojoj je i napravljen najveći pogrom Židova. Njega - međutim - na vlast nisu doveli nacisti, jer je kad rat počinje već vladao. Ideološki nije bio fašist nego konzervativni autoritarni vođa, a s “pravim” se rumunjskim fašistima čak razračunao u frakcijskoj makljaži. Kad je Hitler 1942. u Wannseeu pokrenuo tzv. konačno rješenje, Antonescu je već donekle shvaćao da mu je po pitanju ratne sreće krivo pao grah.
Stoga je rumunjske Židove izbjegao deportirati u poljske logore smrti, pa su oni - slično kao hrvatski - ubijani u domaćoj produkciji: umjesto njemački industrijskog, efikasnog genocida, Antonescuov je genocid - kao i ustaški - bio manufakturni, balkanski, nedosljedan i prljav. Taj niz “olakotnih” činjenica, kao i činjenica da su ga poslije rata osudili i strijeljali komunisti, bio je rumunjskom nacionalizmu dovoljan da pokrenu tranzicijsku rehabilitaciju Antonescua. Tijekom 90-ih, Antonescuu će biti podignuto nekoliko spomenika, a 1993. bit će snimljen film “Ogledalo” u režiji starog komunističkog majstora spektakla, “rumunjskog Bulajića” Sergiua Nicolescua. U tom filmu, Hitler se prikazuje kao mudri saveznik, a sam Antonescu pred zlim se komunističkim tužiteljima postavlja kao moralno superiorni martir koji je učinio sve za dobro naroda.
Iz perspektive Hrvatske - u kojoj su ljevica i nacionalizam ljuto konfrontirani - takav revival Antonescua u režiji bulajićevskog filmaša može se činiti kao tipični, josip-jovićevski ili tomčevski primjer konvertitstva. No, u Rumunjskoj nacionalizam i komunizam nikad nisu bili u proturječju - sam Ceausescu bio je nacional-boljševik, nacionalizam je bio ugrađen u ideologiju KP, a bivši komunisti nastavili su - slično kao u Srbiji - djelovati s protueuropskih i protuliberalnih pozicija. Postali su - kako se to ono kaže? - “suverenisti” - i kao takvi integralan su dio političkog pejzaža zemlje u EU.
Ako godine 2018. redatelj neki film naslovi po najzapaljivijem citatu Hitlerova kvislinga, to znači da hoće zaljuljati barku takvog patriotskog, političkog mainstreama. I to je upravo ono što Radu Jude radi. U svom filmu, on prikazuje na koji se način politika poricanja i nacionalistička mitomanija raširila u suvremenom rumunjskom društvu. A da tema rumunjskog filma nije intrigantna samo Rumunjima, svjedoči uspjeh koji je Judeov film polučio diljem istočne Europe. Premijerno je prikazan na festivalu u češkim Karlovym Varyma gdje je pobijedio, pobijedio je potom i na festivalu podunavskog filma u Vukovaru, ovog ga je tjedna na repriznoj reviji mogla vidjeti splitska, a idući će tjedan i zagrebačka publika.
Judeov film počinje poput metafilmske igre u stilu Brechta ili Makavejeva. U dvorani oružja rumunjskog povijesnog muzeja, pred kamerom se pojavljuje glumica Ioana Iacob, predstavi se imenom i prezimenom i u kameru kaže kako će glumiti kazališnu redateljicu pod imenom Mariana Marin. Junakinja filma - Marin - dobila je od gradske uprave zadatak da organizira ulični spektakl povodom nacionalnog praznika. Ona odluči napraviti teatarski spektakl koji će ujedno tematizirati rumunjsku ulogu u pogromu i nacizmu. Odlazi u kazališni depo i vojni muzej, vadi iz ropotarnice stare tenkove i lafete, probire statiste i uvježbava ih da glume Rumunje, SS-ovce, Crvenoarmejce, Židove.
Tijekom priprema, redateljica istražuje opsežan videomaterijal koji uključuje rumunjske ratne žurnale, Antonescuove govore, te - dakako - glorifikatorski film iz ‘93. U jednom trenutku, međutim, proširi se glas da će tema predstave biti rumunjski antisemitizam. Redateljici navraća gradski pročelnik za kulturu (Pavlu Serban) koji u nizu dijaloga s njom iznosi tipične argumente protiv takve umjetnosti. To je jeftino i manipulativno, veli. Treba se okrenuti budućnosti. Povijest uvijek ima dvije strane, komunisti su - na koncu konca - ubili i više ljudi, a da ne govorimo o imperijalnim silama od burskog rata naovamo. U jednom času, pročelnik je čak pita zašto ne bi - ako je zanimaju masakri - pravila predstavu o jednom zaboravljenom masakru koji su Nijemci 1904. počinili nad narodom Herero u Namibiji. Na koncu se protiv redateljice pobune i statisti, revoltirani što nedomoljubna umjetnica blati nacionalnog velikana. Sve se to zbiva u danima uoči velike premijere na trgu, kojoj treba nazočiti gradonačelnica.
Balkanski vestern
Radu Jude (1977.) najraznovrsniji je i najneobičniji u nizu redatelja koji su se 2000-ih probili u okviru opravdano proslavljenog “rumunjskog novog vala”. Većina rumunjskih režisera 21. stoljeća snimala je dobre filmove, ali filmove za koje se vidjelo da su ispali iz iste košare. Većina tih autora (Porumboiu, Mungiu, Muntean, Serban) čvrsto se držala stilskog modela kojeg su ranih 2000-ih postavili scenarist Razvan Radulescu i režiser Cristu Puiu, a karakteriziralo ga je jedinstvo vremena, dugi kadrovi na nepriređenim lokacijama i specifičan tretman dijaloga. Jude je počeo u tom stilu, prvo nagrađivanim kratkim filmom “Kapica katodne cijevi”, a potom i sjajnom satirom na konzumerističke sanje, “Najsretnija djevojka ne svijetu”.
No, Jude je jasno vidio da “rumunjska škola” postaje restriktivna, i da mu svi kolege snimaju jedan te isti film. Okrenuo je list i snimio sjajni, eruditski crno-bijeli film”Bravo!” (Aferim!), svojevrsni balkanski vestern u kojem traži korijene korupcije, nasilja i autoritarnosti u kulturi Balkana 19. stoljeća. Jude se potom okreće židovskoj povijesti Rumunjske biografskim filmom “Srce s ožiljkom” nastalim po bolničkim memoarima rumunjsko-židovskog pisca Maxa Blechera. Konačno, Jude će snimiti film koji će biti svojevrsna “priprema građe” za “Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari”. Taj se film zove “Nacija mrtvih” (2017.), a prošle ga je godine zagrebačka publika mogla vidjeti na Human Rights Film Festivalu.
U “Naciji mrtvih” Jude film gradi na jednostavnom konceptu. Vizual filma sastoji se od 8000 crno-bijelih pozitiva koje je u malom provincijskom gradiću Slobozia snimio lokalni fotograf Costica Acsinte. Fotografije prikazuju seljačke obitelji, mirne susjede, ali i ponosne vojnike, uniformirane dužnosnike, svatove. Uz taj vizual, Jude montira fragmente iz potresnog dnevnika bukureštanskog židovskog liječnika Emila Doriana, ali i zvučne fragmente radijske (često antisemitske) propagande s tadašnjeg rumunjskog radija i s političkih skupova. Efekt je jasan, očit, no svejedno razoran: dok se pred očima šutljive većine zbivao pogrom, ona je živjela svoj život i još se nadimala od ponosa jer je stigao čas narodnog preporoda.
Nosimo i njihov sram
To je tema koju Jude otvara u “Naciji mrtvih”, a do kraja razrađuje u “Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari”. Kad stigne dan premijere na trgu, Jude u predstavu ugrađuje zapaljive i odvratne antisemitske fragmente. Ti fragmenti, međutim, nisu djelo anonimnih internetskih trolera, nego tekstovi najvećih rumunjskih umjetnika i mislilaca poput pjesnika Eminescua, filozofa Ciorana i Eliadea.
Jude tako kroz lik umjetnice Marian otvara mjesto najdubljeg nacionalnog srama. Rumunjska je - naime - u 20. stoljeću dala krug mislilaca i umjetnika kao što su Ionesco, Cioran, Brancusi i Eliade, velikana pred kojima se hrvatski doprinos kulturi moderniteta čini tako provincijski i tugaljivo jadan. Ali, između Rumunja i Hrvata postoji još jedna razlika. Uz par jadnih iznimki poput Makanca, Matačića i Lukasa, hrvatska intelektualna elita prezrela je ustaški fašizam i (dobrim dijelom) prišla partizanima, ili se barem od ustaštva izmakla na aristokratsku distancu. U Rumunjskoj su gotovo svi kulturni velikani - uključujući Ciorana i Eliadea – barem u jednoj fazi bili mladi, gorljivi i borbeni fašisti, antimodernisti, ali i antisemiti. “Ako se dičimo njihovim djelima kao našim”, veli Judeova junakinja, “tada moramo kao naš ponijeti i njihov sram.”
Radu Jude
Finale Judeovog filma svojevrsni je polupriređeni “reality”. Fikcionalna redateljica, ali i sam Jude, na glavnom gradskom trgu organiziraju “premijeru” scenske igre koju promatraju slučajno skupljeni statisti. I tada slijedi šok. Naime, nema empatije, ni samopreispitivanja. Svjetina aplaudira rumunjskoj koračnici, zviždi crvenoarmejcima, plješće govoru svećenika antisemita. Redateljica koja je vjerovala u katarzu umjetnosti shvati da je gomili samo dala još jedan nacionalistički šou. Na koncu joj prilazi njen “đavolji odvjetnik” – pročelnik za kulturu - i utješno je tapše.
Judeov film tako je nalik nekoj brechtovskoj sobi s ogledalima. U njoj se ogledaju i tranzicijski kriptofašizam, i srednjostrujaški light-nacionalizam, i historiografski fake news - ali, također i naivnost borbene angažirane umjetnosti koja vjeruje u moć vlastitog djela, dok se ne suoči s tupom indiferencijom “naroda”.