MICHEL HOUELLEBECQA

NOVI ROMAN NAJPOZNATIJEG SUVREMENOG FRANCUSKOG PISCA Glavni junak je agronom, a njegova žena je kustosica koja na kraju ogrezne u grupni seks sa psima

    AUTOR:
    • Marinko Koščec

  • OBJAVLJENO:
  • 16.02.2019. u 22:39

November 9, 2016 - Buenos Aires, Buenos Aires, Argentina - Entrevista al escritor frances Michel Houellebecq..Santiago Filipuzzi..09/11/2016, Image: 305697960, License: Rights-managed, Restrictions: * Argentina & Chile Rights OUT *, Model Release: no, Credit line: Profimedia, Zuma Press - Archives
Profimedia, Zuma Press - Archives

Njegova planetarna popularnost zapravo je enigma; žene (koje čine 80 posto književne publike) otvoreno vrijeđa, a njegov protagonist obično je neugledan, siv, osamljen, apatičan, melankoličan, već u duši prastar sredovječni muškarac (tko ne bi htio čitati o takvome!?), obično službenik i pripadnik gornje srednje klase

Doznavši naslov novog romana Michela Houellebecqa, pomislio sam da će “Serotonin” zagovarati čudotvorne blagodati farmakoterapije, kao što je “Pokoravanje” (ma kako cinično) ponudilo islam kao rješenje za tešku bolest francuskog društva. Ali, ne. Protagonist-pripovjedač je 46-godišnji agronom koji se bijelim tableticama uspijeva krpati tek toliko da se ne ubije istog trena, a njegova je ispovijest od prve do posljednje stranice zapravo opraštanje od svijeta. I premda zaziva ljubav kao moguće izbavljenje od sebe, odnosno uronjenosti u neizmjernu samoću i tugu, u svakoj prilici učini upravo ono što će ga udaljiti od ljubavi; logičan postupak, jer očito je da nimalo ne vjeruje u svoju sposobnost da je ostvari u vezi.

Otkako čitam Houellebecqa, dakle oko dvadeset i dvije godine, pokušavam shvatiti razloge idolopoklonstva koje izaziva. Svaki se njegov spisateljski i medijski korak iščekuje i opsežno komentira, misli mu se navode kao ključevi za razumijevanje današnjice, a u suvremenoj francuskoj književnosti figurira ne samo kao smjerokaz, nego i kao zasebna kategorija; reklo bi se da, sarkastično nasmiješen, lebdi ponad svih svojih sunarodnjaka koji se pokušavaju baviti pisanjem, a od kojih jedan čak samoga sebe bez srama naziva malim Houellebecqom.

Njegova planetarna popularnost utoliko je zanimljivija što, ako ste slučajno žena (a poznato je da žene čine bar 80% književne publike), otvoreno i sustavno vas vrijeđa; tome ću se vratiti. Ako ste muškarac, pa se možete u njegovim protagonistima u nekoj mjeri prepoznati, da ne kažem s njima poistovjetiti, iz knjige u knjigu vam pruža dodatne razloge da mrzite sebe i vlastiti život.

Naime, forsira desublimaciju: bez milosti, svoje likove vodi kroz gusto tkanje razočaranja do suicida ili ludnice, razvidno se naslađujući njihovom propašću i prikazujući je kao neizbježnu; razgolićuje svaku utješnu iluziju, skalpelom napada ljudske slabosti, strastveno kopa po ranama; po pitanju budućnosti ljudskog roda, žovijalno se proglašava donositeljem loših vijesti; ismijava koncepte slobode, autentičnosti i jedinstvenosti, nabijajući čitatelju na nos da nije pojedinac obdaren neovisnom voljom, nego čestica koja se programirano giba pod utjecajem vanjskih sila, odnosno samo jedan od bezbrojnih, potpuno zamjenjivih otisaka generičke matrice.

 

Pitko i inteligentno

Razlozi ipak nisu mistični, nego opipljivi i brojni. Prvo, posrijedi je vrlo pitko a inteligentno štivo, koje čitatelju omogućuje da uživa u svojim niskim strastima, a ujedno ga održava u uvjerenju da se prosvjećuje, odnosno sudjeluje u nečemu misaonom. U umijeću proizvodnje page-turnera, Houellebecq je čak znatno napredovao unutar svojeg opusa. Za razliku od dramatičnih ali grubo sklepanih prvih romana, zupčanici se skladnije okreću u “Karti i teritoriju” te još više “Pokoravanju”, a najnoviji roman doista prede kao – jedan od autorovih fetiša – Mercedesov motor: umjesto razdraženih, živčano isjeckanih, rečenice su ovdje glatke, gipke, meko razvučene, a čitatelja neosjetno nose poput snažne plime.

Također, Houellebecqov je tekst visoko adiktivan. Autor posjeduje istančan dar zavlačenja pod kožu; ako se upecate, gotovi ste. Protagonista jednostavno ne možete ostaviti da se sâm bakće sa svojim demonima i istrune u vlastitom čemeru, morate doznati što je s njim bilo dalje. Kako se iz romana u roman vraća jedan te isti tip lika – neugledan, siv, osamljen, apatičan, melankoličan, već u duši prastar sredovječni muškarac (tko ne bi htio čitati o takvome!), obično službenik i pripadnik gornje srednje klase, dakle financijski rasterećen ali lišen želja i ciljeva – teksturu, pa i fabulu, odlikuje poprilična predvidljivost.

To i nije tako loše: veseli vas što prepoznajete situaciju, unaprijed ste upućeni u problematiku i zakulisje, nekako slutite da sve to neće dobro završiti i gle čuda, na kraju otkrivate da ste bili u pravu. Zašto nas privlače, pa i pružaju ugodu, prizori patnje i neumitnost tragičnog razvoja? Dijelom zacijelo zbog mazohizma koji čuči u većini nas, a dijelom jer je utješno spoznati da u onome što nas tišti nismo sami, dapače da ima i takvih kojima je gore.

Nadalje, teško je nadmašiti Houellebecqovu senzibilnost za duh vremena i socijalno relevantne sadržaje, odnosno promućurnost s kojom ih eksploatira. Višestruko tematiziranje opasnosti islamskog fundamentalizma, uoči terorističkih napada, 2001. i 2015. (Charlie Hebdo), priskrbilo mu je auru proročke moći. “Serotonin” se uklapa u tu famu jer u vrijeme “žutih prsluka” donosi priču o oružanoj pobuni normandijskih mljekara protiv državnog aparata. Pritom je neupitno da roman proistječe iz priključenosti na dubinska strujanja u aktualnosti. Standardni houellebecqovski motivi na razini pojedinačne egzistencije, poput uzaludnosti potrage za srećom, krhkosti emotivnih veza i bolnosti starenja, umotani su u ekonomsko-politički kontekst: razgolićuju se mehanizmi koji uzrokuju odumiranje određenih djelatnosti i cijelih segmenata društva.

Zacijelo zahvaljujući inženjerskoj i informatičko-analitičkoj vokaciji, jedan je od najjačih autorovih aduta podrobna i klinički hladna demonstracija uzročno-posljedičnih odnosa u realnom svijetu, liberalnom i podređenom tržištu. Ilustrirajući svoje poznate teze o besmislu Europske unije, odnosno njezinoj pogubnosti po lokalne i nacionalne zajednice, uspostavlja vezu između ljudskog i društvenog tijela: dekadenciju nacije prikazuje kao nadgradnju protagonistovog fast-forward psihofizičkog propadanja.

 

Simpatičan dojam

Houellebecq ciljano zadire u krupne, teške i aktualne teme, rado preuzimajući ulogu kolektivne nečiste savjesti, društvenog trbuhozborca, glasa koji većina čuje u sebi ma koliko šuti o tome. Rasizam, vjerska nesnošljivost, homofobija, mizoginija, mizantropija, posvemašnji egocentrizam i odsutnost empatije, svega toga ima pomalo i u ovom romanu, a tako je vješto upakirano da može ostaviti simpatičan dojam. Pritom – izlazeći ususret čitateljima svake fele – teži maksimalnoj jednostavnosti, makar i po cijenu banalizacije. Pripovjedač “Serotonina” to i objavljuje: “Pojednostavljujem, ali treba pojednostavljivati jer inače se ne dospije nikamo”.

Takav pristup katkad urodi sintetičkim, hiperboličnim, gotovo aforističkim formulama, kao što je “Nizozemska nije zemlja nego u najboljem slučaju poduzeće” ili “hranila se isključivo sjemenkama lana i zelenim čajem”, ili pak zapažanje kako žena mora trošiti zapanjujuće količine vremena kako bi održala svoj status, što u konačnici njihovim muževima izazove gađenje kad shvate da su stekli krivotvorinu.

U onim manje uspjelim slučajevima, međutim, rezultat su jeftine karikature. U nastavku gornje argumentacije, pripovjedač precizira kako njegova kratkotrajna supruga, profesijom kustosica, upotrebljava 18 krema i uljepšavanju posvećuje 6 sati dnevno. Na njezinim izložbama suvremene vizualne umjetnosti, koju Houellebecq rado ismijava, može se vidjeti primjerice fotografija žene koja zubima hvata krakove hobotnice izgmizale iz zahodske školjke, a pripovjedaču to, još jedan klasični topos, izaziva povraćanje.

Jedna pak od njegovih usputnih ljubavnica, Nizozemka, “okrugla i apetitlih, stvarno je nalikovala reklami za gaudu”. Tu je i sljedeća teza: “Loše je da zaljubljeni govore isti jezik, loše je ako se mogu istinski razumjeti, ako među njima može biti verbalne razmjene, jer vokacija govora nije stvarati ljubav nego razdor i mržnju, izgovorene riječi razdvajaju, dok bezoblično, polujezično ljubavno gugutanje, obraćanje svojoj ženi ili svojem muškarcu onako kako se razgovara sa svojim psom, stvara uvjete bezuvjetne i trajne ljubavi”.

Jedno je od ključnih autorovih lukavstava što čak i u takve umotvorine, osmišljene da izazovu zgražanje, umeće tračak humora, ironije koja omogućava ambivalenciju, suživot teze i antiteze, oprečnih tonova kao što su šaljiva provokacija i ozbiljnost. Houellebecq u tom smislu nije jedinstven, već upravo reprezentativan izdanak pariškog vječito ironičnog odmaka, tzv. drugog stupnja, ali malo vještiji od drugih, malo opasniji i okrutniji. Čak je i kritičarka jednog francuskog katoličkog lista, u svojem prikazu “Serotonina”, autoru priznala (dakako, prekorivši ga što je Boga nazvao tek osrednjim stvarateljem) mjestimičnu duhovitost.

Istinitije je da komika prozire posvuda, da obasjava cijeli tekst, doduše tamno; riječ je o humoru koji neće svakome biti smiješan jer naginje morbidnosti i zloći, kad nije tugaljiva farsa. Na samom kraju romana, pripovjedač mirno razmatra raspoložive načine da okonča svoje postojanje i jedino mu je nepodnošljiva misao da će za sobom ostaviti novca na računu. “Mogao bih ga pokloniti, pokazati se velikodušnim, ali prema kome? Paralitičarima, beskućnicima, migrantima, slijepcima? Pa neću valjda lovu dati Rumunjima”.

Kao i prije, autor se u “Serotoninu” uvelike oslanja na tešku artiljeriju, ne mareći toliko za polutonove, tj. fasete jezičnih prelamanja koja se općenito smatraju obilježjem francuskog duha. Pripovjedač eksplicira: “Moja su uvjerenja malobrojna, ali snažna”. Iz njih proistječe tezičan, tendenciozan tekst, koji nastoji nadasve potkrijepiti polazišnu osnovu i čitatelja pokoriti argumentima. Pojedinačni slučaj pritom je uvijek manje važan od pravila, od kategorije ili načela koje uprizoruje. Ljudska su bića, primjerice, do posljednjeg robovi vlastite seksualnosti, koja upravlja njihovim životima.

“Možda će mi se prigovoriti da pridajem previše važnosti seksu; ne vjerujem… bez njega nema ničega, sve iz njega proistječe”. Diskurs je zbog takve apodiktičnosti uvijek na rubu ili preko ruba generalizacije, općih mjesta i grubih prečica. Uzmimo za primjer protagonistovu tvrdnju da mu je nužna ljubav, “u općenitom smislu ljubav ali u posebnom smislu pička”; dopunjava je konstatacijom da mu socijaldemokracija ne može pružiti baš ništa.

Jedan je od velikih problema Houellebecqove književnosti što kao ljubav predstavlja ono što bi mnogi nazvali jednostavno – kopulacijom. Njegovi protagonisti u ženi ne traže i ne vide osobu, nego sredstvo zadovoljenja spolnog nagona. Odgovarajući na pitanje zašto nikada ne pripovijeda iz ženske svijesti, autor je priznao (ironija, ponovimo, ne isključuje doslovnost) da mu je ona privlačna koliko i svijest bakterije. Kritika je uglavnom složna da su ženski likovi najslabija karika teksta. Svode se na gadure, čija je misija na Zemlji zlostavljati muškarce, te na superžene, kakve ćete upoznati jedino u bajci.

“Serotonin” ne samo da nije oslobođen te boljke nego je ona upravo eskalirala; tu je cijela galerija karikatura i idealizacija. Žene onog prvog tipa, ako potraju, vrlo ružno stare, utoliko više što su sklone opijanju; opisi njihovih tijela i ponašanja su mučni, no autoru očito inspirativni. Pritom treba naglasiti da ga propadanje muškog tijela u sprezi s alkoholom (a protagonisti se redom nemilice nalijevaju), nimalo ne nadahnjuje. Žene one druge vrste, pak, uvijek su od modela “sve u jednoj”, obdarene svim zamislivim vrlinama, od kojih mužjak nadasve vrednuje virtuoznost pri pružanju seksualne usluge, uz osobitu sklonost oralnoj. Zaglavljenost Houellebecqova teksta u oralnoj fazi našla je svoje mjesto u teorijskoj literaturi.

Za razliku od žena, čiji je izgled konstantno pod povećalom, muškarčeva privlačnost se ne dovodi u pitanje; odabranica nepogrešivo pada pod učinkom njegovih draži. Imajući u vidu tko i kakav je homo houellebecqus, teško je ne zapitati se koje su one. I šire: što točno takav može pružiti u odnosu koji naziva ljubavnim; oplakuje odsutnost ljubavi, neprestano potražuje a katkad i primi emocije, ali ne vidi ga se uzvraćati i ne nazire se da mu je uopće pojmljivo davanje.

 

Omražena supruga

U ime statusa ozbiljnog, dapače stožernog pisca, koji M. H. neupitno zaslužuje, na mnogošto treba zažmiriti. Recimo, na potpuno nemotivirane uvrede koje usput odašilje poznatim osobama; ovdje je stradao književnik Maurice Blanchot, a ponovno i Gérard Depardieu, autorova omiljena meta. Premda je pripovjedač apatični agronom koji svoje slobodno vrijeme utapa u vinu i sportskim tv-programima, također je izvrstan poznavatelj književnosti, aktualne kao i stoljećima stare, te o tom i drugim duhovnim područjima izriče oštre vrijednosne sudove. Kada obožavana mu djevojka Kate stigne u Pariz, ne govori ni riječi francuskog, a dva tjedna poslije njime vlada takoreći savršeno.

Kada joj on prestane odgovarati na poruke, ona se toliko razočara u ukupnost zapadnjačkih muškaraca da napusti studij i prijavi se za humanitarnu misiju u Ugandi. Omražena pak supruga Yuzu odaje se orgijama, najprije s petnaestoricom istovremeno, potom s psima, koje, naravno, oralno zadovoljava. Više nego do vjerodostojnosti, reklo bi se, autoru je stalo do autentične trash-dimenzije, koju čitateljske mase znaju itekako cijeniti te koja njegovim estetskim nazorima vjerojatno odgovara više od stremljenja eteričnoj profinjenosti.

Unatoč provokativnim i skandaloznim elementima koji su razasuti diljem opusa, promašeno je Michela Houellebecqa smatrati subverzivnim autorom. On je u apsolutnom skladu i dosluhu sa svijetom koji secira. Donosi njegove zrcalne odraze, uzvraća mu točno onime što je zaslužio i iz toga izvlači maksimalan profit. Prema strogo tržišnim kriterijima, “Serotonin” je vrhunski proizvod: kompleksno, zaokruženo djelo, nabijeno snažnim tonovima, produhovljeno a povremeno i napeto poput trilera. Gotovo sve je u njemu funkcionalno, viškovi su rijetki, ruka koja ga vodi ne zaboravlja odredište. U usporedbi s ovim romanom, inače moćnije, sadržajem bogatije “Elementarne čestice” su kompozicijski i narativni cušpajz; ovo je zreli, staloženi, s razlogom samouvjereni Houellebecq, poslastica za ljubitelja.

Utoliko je začudnije što će njegov hrvatski izdavač s prijevodom “Serotonina” pričekati do jeseni. Njemački je prijevod, primjerice, otisnut u siječnju, istodobno s izvornikom, i to u početnih 80.000 primjeraka. Osim ako je domaći nakladnik u svoju odluku ugradio demografsku realnost; jer francuski mljekari možda su ugroženi, ali Hrvati će uskoro, osim u Irskoj, čitati još samo u Njemačkoj.

Opširnije


Izdvajamo