Da bi se izvuklo ljude na biralište treba jednostavno uvesti kazne za neizlazak. Biranje je demokracija, ali i odgovornost biranja. Ako netko ne iziđe na biralište kada se odlučuje o njegovoj sudbini, taj čovjek ne bi trebao ni kritizirati stanje u državi i oko nje. Znači, prvo masne kazne od 5000 kuna za neizlazak. Jer nitko ne može reći da od 33 liste nema koga birati na EU izborima. Tako i na lokalnim i nacionalnim izborima. Nažalost u Hrvatskoj jedino batina pomaže da bi se uvela demokracija, ili svi dobro živimo i teče nam med i mlijeko?”
Napisao je to ovih dana u žaru rasprave o europskim izborima u Hrvatskoj građanin T. M. na Facebook zidu Dalije Orešković. Stav poput toga sve se češće može čuti i među dijelom građana koji smatraju da su za stanje u hrvatskoj politici krivi upravo oni koji ne izlaze na izbore i tako dopuštaju da umjesto njih odlučuju drugi.
Uvođenje obaveznog glasanja kao mogućeg lijeka protiv rastuće izborne apstinencije sve češće se pojavljuje i kao pitanje koje novinari postavljaju domaćim “opinion makerima”. A da interes birača za sudjelovanjem na izborima, ne samo na europskim već i nacionalnim, zadnjih godina pa i desetljeća opada, ne treba posebno dokazivati.
Prije četiri godine u 28 članica EU na izbore za Europski parlament izašlo je u prosjeku 43 posto birača, od čega je ispodprosječan odaziv zabilježen u novim članicama Unije koje su joj se pridružile 2004. ili kasnije. Hrvatska je s odazivom od 25,2 posto bila debelo ispod prosjeka, a najslabija je izlaznost bila u Slovačkoj - 13 posto. Za usporedbu, 1979. na izbore za Europski parlament u prosjeku je izašlo 63 posto birača tadašnje Europske ekonomske zajednice.
Paradoks pada izlaznosti
Pad izlaznosti ne samo na europskim već i na nacionalnim izborima posebno je oštar u postkomunističkim zemljama što je svojevrsni paradoks jer su se jednopartijski sistemi urušili uz ostalo i zbog nemogućnosti građana da biraju između različitih političkih opcija. I Hrvatsku je od 1990. do danas obilježio postupan pad broja birača koji izlaze na parlamentarne izbore.
Najviše ih je, gotovo tri milijuna, izašlo na prve parlamentarne izbore u proljeće 1990. Već na izborima 1992. broj je pao na 2,7 milijuna, a na svim kasnijim parlamentarnim izborima broj birača koji su na njih izašli kretao se između 2,4 i 2,5 milijuna. Iznimku predstavljaju tek parlamentarni izbori 2000. koje su građani doživjeli ih kao “sudbinske” kad je nakon desetljeća vladavine HDZ prvi put smijenjen s vlasti.
Na te je izbore izašlo samo 100.000 birača manje nego na prve izbore 1990. Izlaznost je s godinama nastavila tonuti pa je na izborima održanim 2015. broj birača pao na 2,25 milijuna, a na prijevremenim parlamentarnim izborima u rujnu 2016. odaziv je prvi put pao ispod dva milijuna birača.
Pokušali smo zato od predstavnika hrvatskih političkih stranaka, kako onih etabliranih tako i onih novijih na hrvatskom političkom nebu, doznati kako gledaju na mogućnost uvođenja obaveznog glasovanja u Hrvatskoj i misle li da bi ta mjera u potaknula građane na masovniji izlazak na birališta.
Institut obaveznog izlaska na izbore nije nepoznat - danas ga ima nešto više od dvadeset država u različitim dijelovima svijeta. Neke od njih propisuju širu, druge užu lepezu sankcija za izborne apstinente, ali svima im je zajedničko jedno - u njima se na pravo glasa gleda i kao na građansku obavezu i odgovornost jednaku, primjerice, obavezi upisa djece u školu. Među tim državama je i pet članica EU - Belgija, Luksemburg, Grčka, Cipar, a od 2016. i Bugarska.
U pojedinim razdobljima svoje političke povijesti obavezni izlazak na izbore imale su i Nizozemska i Italija, ali su od njega odustale. Švicarska takvu obavezu nema na federalnoj razini, ali kanton Schaffhausen je obavezno glasovanje propisao za svoje kantonalne i lokalne izbore. Od država izvan EU obavezan izlazak na izbore ima Australija i niz južnoameričkih država, među kojima su i Brazil i Argentina.
Iskustva i motivi Belgije
Međutim, odredbu o obaveznom izlasku na izbore sve države ne provode na striktan način. U nekima od njih propisane sankcije uopće se ne provode u praksi, a zakonska obaveza svodi se tek na podsjetnik da je izlazak na izbore ne samo pravo već i obaveza.
Za Hrvatsku su najzanimljivija iskustva članica EU koje su propisale obavezno glasanje. Među njima je najuspješniji primjer Belgije. Evo i zašto - ta država sa sjeverozapada Europe, poznata po svojim pralinama, vaflima, pivu i zamcima, postaje općepoznata po još nečemu - fascinantno visokom postotku sudjelovanja njezinih građana na izborima. Zbog toga su oči sve većeg broja politologa, političkih i izbornih analitičara uperene u nju s pitanjem - može li belgijski model biti primijenjen i drugdje kao lijek za rastuću izbornu apstinenciju.
Kraljevina Belgija je obavezu izlaska na izbore uvela još 1893. za muškarce, a 55 godina kasnije za žene (one su dobile pravo glasa tek nakon Drugog svjetskog rata) i ostala im privržena do današnjih dana. Svaki birač u Belgiji zna da zbog neopravdanog neizlaska na izbore može biti kažnjen, bilo financijski, bilo suspenzijom nekih prava. Financijske kazne su blage - prvi neizlazak kažnjava se sa 10, a drugi sa 25 eura.
Međutim, biraču koji ne izađe na izbore pet puta u razdoblju od 15 godina oduzima se pravo glasa na deset godina. Uz to, ukida im se pravo da se zaposli u državnoj ili javnog službi ili napreduje ako su zaposleni u javnom sektoru. Ima li se u vidu da u javnom sektoru radi oko 18 posto zaposlenih Belgijaca, navedene restrikcije i ne zvuče bezazleno.
One se, međutim, kako doznajemo, u praksi primjenjuju iznimno rijetko. Potvrdio nam je to i Yves Taquet, Belgijac koji se prije sedam godina doselio u Hrvatsku.
- Dok sam živio u Belgiji, redovito sam izlazio na izbore. U Belgiji to smatramo normalnim jer su izbori prilika da se čuje i glas nas građana jer tako participiramo u demokraciji - rekao nam je Taquet. Priznaje, međutim, da od dolaska u Hrvatsku i ne izlazi redovno na izbore jer mu je to, kako tvrdi, kompliciranije - mora se prijaviti u belgijsko veleposlanstvo, a posao ga, kaže, nosi po cijeloj Hrvatskoj pa baš i ne stiže. Kazne su na papiru, ali u praksi se baš i ne primjenjuju - rekao nam je Taquet. No i bez kažnjavanja, golema većina belgijskih birača nema problema s izbornom apatijom - na lanjske nacionalne izbore izašlo ih je 90 posto, a gotovo jednako toliko, 89 posto, na zadnje europske izbore 2014.
Ni ostale članice EU koje su propisale obvezan izlazak na izbore nemaju raširenu praksu kažnjavanja onih koji ne izlaze. Luksemburg je kako doznajemo zadnju kaznu za neizlazak na izbore izrekao davne 1964., ali ni ta država nema problema s izbornom apstinencijom. Na europske izbore 2014. u toj je zemlji izašlo 85 posto birača.
Istaknuti članovi dviju najvećih hrvatskih političkih stranka HDZ-a i SDP-a koje smo kontaktirali rekli su nam da nisu za uvođenje obaveznog glasanja u Hrvatskoj. Politički tajnik HDZ-a Lovro Kuščević podsjeća da Ustav i zakoni jamče hrvatskim državljanima pravo da biraju i budu birani, a osobna je stvar svakog birača hoće li sudjelovanjem na izborima utjecati na provedbu politika i odabir ljudi koje će ih provoditi, i to na svim razinama, od europske do lokalne razine.
HDZ-u je bitna promidžba
- Općenito ne podržavam pretvaranje demokratskog prava u obvezu, što bi se u ovom slučaju dogodilo. Činjenica da tek mali broj država ima sustav obveznog glasovanja upućuje da su bolje prihvaćena i kvalitetnija rješenja u kojima je izlazak na izbore prepušten slobodnoj volji i osobnoj odgovornosti svakog pojedinca. Kuščević tvrdi i kako je HDZ-ov cilj stranke motivirati građane na što veći izlazak na sve vrste izbora kako bi izborni rezultati u što većoj mjeri odražavali stvarnu volju građana.
Nije dobro da manjina odlučuje za većinu. Baš zato HDZ, tvrdi Kuščević, kampanju za europske izbore nastoji učiniti što vidljivijom i podići svijest građana o njihovoj važnosti. - Upravo je to - uvjerava nas Kuščević - bio razlog da u nedavnim izmjenama Zakona o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe povećamo limit sredstava koje liste i kandidati mogu utrošiti u svoje kampanje, sa 1,5 na 4 milijuna kuna. Ovdje se, naglašava, radi isključivo o stranačkim sredstvima (sredstvima liste kandidata), a ne o proračunskim sredstvima.
Zastupnik SDP-a Peđa Grbin rekao nam je kako je upitno je li u demokratskom društvu baš demokratski nekome nametati obvezu izlaska na izbore. - I ostankom kod kuće na dan izbora šaljemo poruku o političkoj ponudi, a sankcionirati birače zbog toga ne bi bilo u redu. Uz to, propis o obaveznom izlasku na izbore predstavlja mrtvo slovo na papiru ako se predviđene sankcije ne provode. Svjestan sam - dodaje Grbin - da se u Belgiji uspješno primjenjuje obavezno glasanje, ali to je zemlja koja ima dugu višestranačku tradiciju građenu godinama. Osobno smatram da bi u našem slučaju uvođenje građanskog odgoja u škole bilo puno učinkovitije od propisivanja obveznog glasovanja - rekao nam je Grbin.
Argumentaciju sličnu Grbinovoj iznijela nam je predsjednica Glasa Anka Mrak Taritaš. U Hrvatskoj je tvrdi, biračko pravo - pravo, ne obaveza, a neizlazak na izbore je također poruka. Umjesto obaveznog glasovanja trebamo uložiti puno veći napor da građane potaknemo da sudjeluju na izborima i da ih uvjerimo da zaista nešto mogu promijeniti. U Hrvatskoj bi, dodaje, obvezni izlazak funkcionirao samo ako bismo propisali novčane kazne za apstinente, a nije trenutak da građane kažnjavamo jer bi to moglo izazvati suprotan učinak.
Ni zastupnik Mosta, stranke koja nastoji ostaviti dojam da joj je jačanje utjecaja građana na izborni rezultate i političke odluke u žiži političkog djelovanja, ne podržava propisivanje obveznog glasanja. - Naši prijedlozi nisu išli u tome smjeru jer je bi to bilo skopčano s financijskim sankcijama za one koji ne izlaze. Htjeli smo motivirati birače na druge načine - omogućavanjem dopisnoga i elektroničkog glasovanja i slično. To bi dalo bolje rezultate od propisivanja sankcija protiv apstinenata - tvrdi Podolnjak.
Iznenađujuće, ni članica nove političke platforme Možemo, docentica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Danijela Dolenec nije pristaša uvođenja obaveznog glasovanja. - Pad izlaznosti na izborima uvijek je pokazatelj pada povjerenja građana u postojeći demokratski sustav. Kad uvedemo obavezno glasanje, lišavamo se toga važnog parametra koji nam pokazuje funkcionira li postojeći sustav demokracije ili ne.
Obavezno glasanje izgleda mi kao pokušaj mehaničkog rješavanja problema izborne apstinencije, a ne njezinih stvarnih uzroka. Drugo - dodaje Dolenec - čim propišete neku obavezu, mora postojati i sankcija za njezino kršenje, a to znači uvođenje nadzora nad ponašanjem birača. Tu smo već korak do toga da moramo upotrebljavati represivni aparat kako bismo popravili zdravlje demokracije. Mislim da uvijek moramo imati na umu da je fundamentalni razlog koji ljude tjera da izlaze na izbore osjećaj da zaista odlučuju o nečem bitnom - tvrdi Dolenec.
Opasnost da izazove revolt
I docent na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Višeslav Raos smatra kako uvođenje obaveznog glasovanja u hrvatskim okolnostima ne bi podiglo izlaznost na izbore. Izborna apstinencija je, tvrdi, strukturni problem - kad bi građani imali veće povjerenje u političke stranke, Sabor i Vladu, kad bi vjerovali da vlastitim političkim angažmanom mogu utjecati na stvari, da su kao članovi stranaka zaštićeni i da su stranke iznutra demokratske, i izlaznost bi bila veća.
Administrativni potezi poput propisivanja obaveznog glasovanja u državi koja ima kratku demokratsku tradiciju, a dugu povijest režima koji su štošta građanima nametali, mogli bi izazvati revolt i povećati broj nevažećih glasova - kaže Raos. Na pitanje kome u Hrvatskoj najviše odgovara slaba izlaznost, ovaj politolog odgovara: -Sasvim sigurno odgovara HDZ-u jer on profitira na činjenici da imamo asimetričnu mobilizaciju birača na desnoj strani političkog spektra. U situaciji slabog odaziva uvijek dobro dođe ako imate disciplinirano biračko tijelo kakvo ima HDZ. Veći odaziv - objašnjava Raos - više odgovara manjim, novim strankama, poput Starta.
Ipak, zašto obavezno glasovanje dobro funkcionira u Belgiji, pitamo Raosa. - U zemljama poput Belgije ili Nizozemske postoji duga tradicija stranačkog organiziranja. Istina, u Nizozemskoj je nakon što je krajem šezdesetih ukinuto obavezno glasovanje pala i izlaznost na izborima, ali istodobno se smanjio i broj nevažećih glasova koji su karakteristični za zemlje u kojima je izlazak na izbore obavezan. Belgija uz to - kaže dalje Raos - ima manje stranaka od Hrvatske i puno je teže doći na izbornu listu. I izborni prag je niži nego u Hrvatskoj, a sve to rezultira daleko manjim brojem propalih glasova, a time i vjernijom reprezentacijom volje birača. No bez obzira na specifične hrvatske sistemske uzroke biračke apstinencije, niska izlaznost mladih na izbore - tvrdi Raos - nije samo hrvatski nego i europski problem.