Sutra navečer Festival svjetske književnosti u Zagrebu otvara Olga Tokarczuk, poljska autorica, jedna od trenutno najvidljivijih europskih književnica, zahvaljujući prvenstveno svome opusu i zasluženim nagradama, ali i aktivističkom stavu u zemlji gdje je javni diskurs predominantno politički konzervativan, dapače radikalan i ksenofoban.
Ove je godine Tokarczuk za roman “Bieguni” dobila Man International Booker nagradu, lani je film “Tragovi” za koji je scenarij napravila po svojem romanu “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” osvojio Srebrnog medvjeda u Berlinu, a bio je i nominiran za Oscara. U nas je prije mjesec dana objavljeno njezino kapitalno djelo “Knjige Jakubove” (prijevod Mladen Martić, Fraktura). Za taj je roman 2014. godine, baš kao i 2008. za “Biegune”, dobila najveću poljsku književnu nagradu Nike. I dok ju je kritika slavila, a čitatelji podržali kupivši “Knjige Jakubove” u velikoj nakladi, bilo je i onih koji su joj prijetili smrću, nije im se svidjelo da piše o Jakubu Franku, vjerskom reformatoru čije je učenje zapravo bilo sinkretističko, zasmetale su im poruke koje je uputila suvremenoj Poljskoj.
Heretička grupa
Za Jutarnji list govorila je jučer ujutro, kratko nakon što je automobilom stigla iz Wroclawa.
“Knjige Jakubove” pričaju o Jakubu Franku, vođi židovske heretičke grupe frankovaca, mesiji kojeg slijede, sultanovu podaniku, a propovjedniku, Židovima koji koncem 18. stoljeća konvertiraju na islam, potom i katolicizam. Na tom devet stotina stranica dugačkom romanu radila je gotovo osam godina. Prvi put je za Franka čula koncem 1990-ih. “Slučajno sam, kopajući u knjižnici, naletjela na tu priču o Jakubu Franku. Brzo sam shvatila da imam odličnu priču na kojoj mogu raditi, jer gotovo nitko u Poljskoj nije znao za Franka. Počela sam se pitati zašto ta priča nije poznata, zašto nije u udžbenicima povijesti u školama.
Puno je razloga zašto je ta priča o manjini u Poljskoj, ljudima koji su živjeli na granici kršćanskog i židovskog svijeta, ortodoksnim Židovima koji su, na neki način, izdali svoju vjeru, ostala skrivena. Jakub Frank u jednom se trenutku nađe u zatvoru u svetištu u Čestohovi. No, Katoličkoj crkvi nije u interesu govoriti o Franku. Nije niti ortodoksnim Židovima, jer oni Franka gledaju kao otpadnika. A potomcima Jakuba Franka i njegovih frankovaca u 19. st. bilo je bitno biti što više Poljaci. Na početku sam mislila da će to biti mala knjiga, esej, nešto poput povijesne reportaže. Pišući shvatila sam da je to, ipak, materijal za roman. Nisam očekivala da me čeka nekoliko godina velikog posla. Trebalo mi je mnogo povijesnih detalja ne bi li kreirala atmosferu 18. st. Nisam znala ništa o 18. st, nikada me nije zanimala povijest. Provela sam tri, četiri godine istražujući, sjedeći u knjižnicama, arhivima, putujući naokolo … kad sam imala sve, krenula sam konačno pisati roman.”
Poljska, u kojoj antisemitizam ponovo raste, nije u stanju nositi se s puno momenata iz vlastite prošlosti, što bliže, što one stoljećima stare; pogotovo kad je riječ o pogromu Židova. Zašto je tome tako? “S jedne strane uloga Poljaka u pogromu Židova jest i dalje djelomice prikrivena, ali s druge strane mogu vam reći da je učinjeno puno da se to osvijetli, da se o tome javno progovori. Nedavno sam pričala s Annom Bikont, poljskom spisateljicom koja se bavi židovskim pitanjima, ona kaže da smo, usporedivši nas s nekim drugim europskim zemljama, nešto i napravili. Jer, kod nas postoje grupe znanstvenika koji se bave tim pitanjem, pogromom Židova u Drugome svjetskom ratu, ima puno knjiga o tome, u medijima je beskrajna rasprava o tome, naravno to je i dalje vrlo emotivna rasprava. Jasno da je to bolno, ali mislim da su stvari pokrenute.”
Prije Drugoga svjetskog rata u Poljskoj je bilo 10% Židova, velika i značajna populacija o čijim korijenima Poljaci malo znaju.
“Vrlo je često da priče o Židovima i židovskom utjecaju u Poljskoj počinjemo i završavamo u doba 20. st. i Drugoga svjetskog rata. Mnogi u Poljskoj i ne znaju da je na tim prostorima bilo Židova još od srednjeg vijeka, kad su dolazili iz zapadne Europe kao izbjeglice iz Španjolske, Njemačke … i zaustavili se na području koje je danas poljski i ukrajinski teritorij. Poljska kultura i društvo su mješavina poljske i židovske kulture. Pogledajte našu književnost, u njoj je puno autora Poljaka koji imaju židovsko podrijetlo. Nemoguće je poljsku kulturu gledati bez snažnog židovskog utjecaja, ne postoji čisto poljska kultura.
Dugo je kroz povijest postojala tendencija da se Židovi asimiliraju. Mislim da neću biti čudnovato ekstravagantna ako kažem da mnogi, mnogi, začudili bi se koliko velik broj Poljaka, imaju svoje etničke korijene u židovstvu. Čak možda i većina. Današnje je suvremeno poljsko društvo mješavina. Priča Jakuba Franka pokazuje da nema te monoetničke Poljske, nema etnički čistog poljskog naroda. U današnje doba to je jako bitno znati.”
Identitet kao torta
Pokušava li im, u doba porasta antisemitizma, uputiti poruku da ne idu na - svoje? “Točno tako. Općenito, u Europi ne postoji etnički čisto društvo. Ideja nacije došla je prilično kasno, tek u 19. st. Trebali bismo na naša društva gledati kao na zajednice starije nego što su te države i nacije koje nastaju relativno kasno. Biti danas Poljak, Hrvat ili tkogod je zapravo pitanje izbora. I kad je već tako, kad je već na nama da izaberemo, ‘ajmo koristiti to onda u neke plemenite svrhe. Jer, ideja nacije je tek društveni konstrukt.”
Kako, govoreći o identitetu, vidi sebe? “Na identitet gledam kao na tortu koja ima puno slojeva. Prvenstveno osjećam da sam iz Donje Šlezije, ćutim se pripadnicom Šležana. Tamo sam rođena. Crpite li identitet iz zemlje majke i oca, ako je to nešto s čime ste srasli, na što ste navikli, što volite, to je za mene onda Donja Šlezija. To je moja mala domovina. Krenem li korak dalje, do drugog sloja mojeg identiteta, ja sam Poljakinja. Živim u poljskom jeziku na kojom oblikujem svoja razmišljanja o svijetu. U trećem sloju sam Europljanka, to također prilično jako osjećam. Kad s puta u Aziju sletim na aerodrom u Frankfurtu ili u Budimpešti, osjećam kao da sam već stigla kući.”
Nekad psihoterapeutkinja, odavno se sasvim posvetila pisanju. Postoji li neka dublja veza između ta dva poziva?
“Mislim da postoji. U vrijeme studija psihologije jedno od mojih prvih saznanja koje sam tamo dobila jest da uvijek postoji puno načina na koje možete promatrati istu stvar, isti događaj. To se jako dobro vidi u obiteljskoj terapiji, kad od članova jedne obitelji o istom događaju slušate više bitno različitih priča. Shvatite da svatko ima svoju perspektivu te da su neki nesvjesni čak i mogućnosti da drugi drugačije vide. Kut iz kojeg gledamo kreira našu realnost, utječe na to kako nešto vidimo i kako se osjećamo. Pisci dobro znaju da ne postoji samo jedan kut gledanja na stvari. Zadatak je pisca napraviti neku vrstu sinteze više različitih perspektiva, napraviti priču od toga. A u toj priči onda paralelno može egzistirati puno ideja i paradigmi.”