EUROPSKI POLITIČARI

OTKRIVAMO OBRAZOVNU STRUKTURU LJUDI KOJIMA SMO POVJERILI HRVATSKU I EU Mogu li nam đaci iz elitnih škola pružiti bolje sutra?

French President Emmanuel Macron and German Chancellor Angela Merkel welcome European Commission president-elect Ursula Von der Leyen after a joint Franco-German cabinet meeting in Toulouse, France, October 16, 2019. REUTERS/Regis Duvignau
REUTERS

Angela Merkel, Emmanuel Macron i Ursula von der Leyen

Unatoč uvjerenju da današnjom politikom prevladava desni populizam, ključna mjesta u Bruxellesu, ali i u razvijenim europskim državama, zauzeli su visokoobrazovani profesionalci u politici. Iznimka su tri države s najtvrđim populističkim politikama - Mađarska, Češka i Poljska

Nisu vam to baš neki prepametni ljudi, barem kad govorimo o prosjeku, znate već kako je to u svim parlamentima, gotovo da mi se ispričavao tada 55-godišnji Lajos Bokros kad smo se 2009. prvi put sreli u Budimpešti. Malo prije toga bio je izabran za zastupnika u Europskom parlamentu i bio je vrlo nezadovoljan svojom pozicijom “izopćenika” iz mađarskog kluba europarlamentaraca, gdje su uz “orbanovce” najglasniji bili članovi Jobbika, tvrdo desne političke stranke s otvorenim teritorijalnim pretenzijama prema susjedima.

Bokros je iza sebe već imao upečatljivu karijeru, bio je ideolog mađarskog ranog zaokreta prema slobodnom tržištu, prozvali su ga ocem uspješne mađarske privatizacije. S dvostrukim doktoratom Sveučilišta u Budimpešti (ekonomija) i u Panami, gdje se u disertaciji bavio temom industrijalizacije i razvoja zajedničkog tržišta u Srednjoj Americi, ali i s etiketom “najvećeg mađarskog reformista”, baratao je zavidnim skladištem znanja koje je prenosio studentima Soroseva peštanskog Otvorenog sveučilišta, gdje je i danas aktivan, s time da sveučilište odnedavno, zbog Soroseva sukoba s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom, ima sjedište u Beču.

 

Domaća izborna sezona

Sjetio sam ga se ponovno na početku kvalitetnom raspravom deficitarne domaće izborne sezone, a onda opet kad sam uoči izbora u Ujedinjenom Kraljevstvu iz dana u dan pregledavao snimke iscrpljujućih sjednica britanskog Parlamenta, one gdje je 55-godišnji Boris Johnson kao još novi premijer vatreno pokušavao obraniti svoju tvrdu namjeru da Ujedinjeno Kraljevstvo u najkraćem roku izvede iz Unije. Radikalno drukčija od serije istupa hrvatskih predsjedničkih kandidata, rasprava o vjerojatno najkontroverznijem potezu u suvremenoj europskoj politici bila je na trenutke kaotična, ali, za razliku od Bokroseva portreta Europskog parlamenta, otkrivala je zavidno obrazovanje i bogato političko iskustvo većine sudionika.

Odlazeći lider parlamenta John Bercow, godinu dana stariji od Johnsona (tri godine stariji od izabranog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, pet od odlazeće predsjednice), iskusni politički lisac formiran u Školi državne uprave Sveučilišta Essex, do tog trenutka već je preživio troje ideološki različitih premijera (Gordon Brown, David Cameron, Theresa May), tada se susreo s četvrtim, vjerojatno najtvrđim, ali i najvatrenijim govornikom. Johnson je prije ulaska u vladu bio popularan gradonačelnik Londona i već tada je bio poznat po ekscesima, ali i po tome da je čvrsto ukorijenjen u britanskoj eliti koja ga je prigrlila još u vrijeme boravka u Etonu, internatu za dječake iz bogatih obitelji, a onda i za vrijeme studija klasične filologije u Oxfordu. Sada znamo da će u velikoj mjeri obilježiti godinu koja je počela.

Johnson sam sebe u mladosti opisuje kao ekstremnog, pedantnog štrebera čija je ideja dobrog provoda bila posjet British muzeju. U Etonu je završio kao stipendist Kraljevske zaklade (njegova obitelj to sama nije mogla financirati) i, u želji da se razlikuje od uniformnog sivila britanskih koledža, odmah je zaigrao ulogu engleskog ekscentrika. Odbacio je prvo ime Alexander i tražio da ga zovu samo po srednjem imenu Boris, odrekao se katoličanstva i prebacio na anglikanizam.

Kasnio je na satove, opominjali su ga zbog neaktivnosti na nastavi. Njegovi biografi pišu kako je školu iskoristio da bi stekao prijatelje među bogatima iz gornje srednje i visoke britanske klase. Između Etona i Oxforda, gdje je diplomirao klasične jezike, putovao je Australijom, gdje se uzdržavao podučavajući engleski i latinski. Boravak u Oxfordu iskoristio je za produbljivanje mreže elitnih poznanstava, kolege su mu bili David Cameron, William Hague, Michael Gove, Jeremy Hunt... Studij ga, stoji u biografijama, zapravo nije zanimao, ali bio je ipak vrlo nesretan kad nije uvršten u garnituru najboljih diplomaca.

Kad je prošlo ljeto Londonska burza metala (LME) objavila da trgovcima u ringu zabranjuje lokanje (jer to je već davno postao ozbiljan problem), britanski mediji raspisali su se o 55-godišnjem “ocu Brexita” Nigelu Farageu kojeg su često opisivali kao jednog od političara koji imaju problema s alkoholom. Možda najjasniji zastupnik političkog postpunka (osam godina mlađi je od Johna Lydona, frontmena Sex Pistolsa, koji mu je, iako u početku zgrožen idejom Brexita, na kraju dao podršku), Farage je karijeru započeo kao trgovac u LME-ovu ringu, jedinom koji je do danas preživio internetizaciju brokerskog biznisa, ali i vjerojatno jedinom mjestu na svijetu koje u središtu ima, danas doduše samo grafički, memento pljuvačnici.

 

Kompetitivna prednost

Ni kasnije, već kao političar, Farage se nije suzdržavao od reminiscencija na dane kad mu je alkohol bio glavno pogonsko gorivo. Javna slika iscrpljenog i alkoholom natopljenog trgovca metalima, u srcu globalne trgovine metalom, davala mu je, barem je on tako mislio, kompetitivnu prednost pred drugim, dosadnim članovima Europskog parlamenta. Bio je aktivan u konzervativnoj partiji još u školskim danima, kad su ga na privatnom Dulwich koledžu u južnom Londonu okarakterizirali kao “bučnog, ali neupitno talentiranog za trgovinu”.

Možda nije bio fašist, što su mu već tada pripisivali, ali volio je provocirati, pa i po cijenu da ga povežu s ultradesnim političkim strujama. Predstavljao se kao poklonik Enocha Powella, na fakultetu često gostujućeg kontroverznog radikalno desnog parlamentarca i žestokog protivnika useljavanja iz zemalja Commonwealtha (njegovo protivljenje zakonu koji je branio rasnu diskriminaciju ušlo je u anale kao zadnji parlamentarni pokušaj obrane rasizma u Ujedinjenom Kraljevstvu).

Najglasniji protivnik Johnsonu i Farageu, iako, pokazalo se, ne nužno i Brexitu, ujedno i najveći gubitnik britanskih izbora, uskoro bivši šef laburista 70-godišnji Jeremy Corbyn prilično je tanak u formalnom obrazovanju, a u skladu s duhom generacijske ljevice iz koje potječe, zapaljen je za latinskoameričku ljevičarsku romantiku. I jedno i drugo ostavilo je porazan dojam na birače.

Glasačima se nije svidjelo ni što je, kao i najeksponiraniji predstavnici nove američke ljevice Bernie Sanders (78) i Elizabeth Warren (70) vjerojatno prestar da prenese duh nove moderne ljevice u 21. stoljeće. Laburistima se priključio kad mu je bilo šesnaest, a školu je napustio s osamnaest, s najnižom prolaznom ocjenom. Bacio se u aktivizam, prvo protunuklearni, a onda kao volonter na siromašnoj Jamajci, gdje je među ostalim, iako bez odgovarajuće spreme, jedno vrijeme podučavao geografiju. Kraj 60-ih i početak 70-ih proveo je putujući Latinskom Amerikom.

Bio je u Brazilu, Argentini, Urugvaju i Čileu. Sudjelovao je u velikom protestu protiv vojne vlade u Brazilu, hodao u čileanskom velikom maršu u Santiagu, nakon što je vlast 1970. osvojio Salvador Allende. Sam je to opisao kao svoje najvažnije formativno razdoblje. “To što je Allendeova stranka napravila za zajedništvo, razlikovalo se od svega što sam vidio dotad. Spojili su narodnu tradiciju, folklor, likovnu umjetnost s intelektualnom tradicijom”, citirao ga je, u tjednu kad je 2015. preuzeo stranku, londonski tjednik Economist, nikad naročito sklon laburistima.

Nije međutim sve u obrazovanju. Brexita, primjerice, vjerojatno uopće ne bi bilo bez 53-godišnjeg Davida Camerona, hipereduciranog premijera koji je otvorio vrata Farageu i Johnsonu. Možda najveći štreber među političarima organizirao je vjerojatno najgluplji referendum u Europskoj uniji i izgubio u trenutku kad ni brexitovci, pobjednici referenduma, svoju ideju nisu doživljavali ni kao ozbiljnu ni kao provedivu.

Cameron je ranu mladost proveo paralelno u dvije privatne škole, Heatherdownu, poznatom po đacima iz kraljevske obitelji, i Eatonu, gdje je upoznao Johnsona. Nakon Etona proveo je godinu lutajući između Hong Konga i Rusije, gdje su ga, navodno, pokušali vrbovati da radi za KGB. Diplomirao je filozofiju, politiku i ekonomiju na Oxfordu. Prepoznali su ga opet kao “jednog od najsposobnijih studenata”. U povijesti će ipak ostati zapamćen kao čovjek koji je Brexit od ideje dvojice ne baš previše utjecajnih ekscentrika (što su tada bili i Farage i Johnson) transformirao u političku realnost cijele Europske unije.

Od koga žele pobjeći brexitovci? Problem, naravno, nije u već apsorbiranom valu poljskih obrtnika i drugih, često solidno obrazovanih, imigranata iz postkomunističke Europe. Problem je politički sve centraliziranija Europska unija, gdje su dvije države s vrlo jakim, hiperobrazovanim liderima, Njemačka i Francuska, znatno umanjile utjecaj nekad doista velike Velike Britanije.

Iako joj politička karijera polako zalazi, njemačka kancelarka Angela Merkel po razini obrazovanja, ali i po životnom iskustvu u dva sukobljena europska politička sustava, zapravo ni danas nema konkurenta među europskim liderima. Kći istočnonjemačkog luteranskog pastora iz Perleberga prije nego što je ušla u politiku probuđena valom demokratskih promjena 1989. diplomirala je fiziku na Sveučilištu u Leipzigu, a onda doktorirala kvantnu kemiju u Berlinu (istočnom) i ozbiljno se bavila znanstvenim istraživačkim radom. Čak je i objavila nekoliko znanstvenih radova iz kvantne kemije.

Buđenje demokracije na istoku Njemačke privuklo ju je u politiku, u stranku istog imena (Demokratische Aufbruch). Postala je jednom od glasnogovornica Lothara de Maizièrea, zadnjeg premijera Istočne Njemačke, prvoga koji je bio izabran na demokratskim izborima. Devedesete je već bila u Bundestagu, a ubrzo nakon toga i ministrica u vladi demokršćanina Helmuta Kohla. Osam godina kasnije, kad je Kohl izgubio izbore preuzela je stranku, prvo kao glavna tajnica, a onda, nakon velikog financijskog skandala 2000. godine, koji je zahvatio i Kohla, i kao predsjednica. Pet godina kasnije, nakon izjednačenih izbornih rezultata u borbi protiv koalicije na čelu s reformatorskim socijaldemokratskim kancelarom Gerhardom Schröderom, dogovorena je široka koalicija, a Merkel se izborila za kancelarsku poziciju.

 

Političko šegrtovanje

Za razliku od Merkel, njezin današnji francuski kolega i sve izvjesniji nasljednik na neformalnoj, ali utjecajnoj poziciji “lidera EU”, Emmanuel Macron rođen je u obitelji agnostika. Roditelji su mu bili liječnici, dovoljno situirani da mu omoguće vrhunsko obrazovanje. Tipično europski, ali i mediteranski, iako agnostik, školovanje je započeo kod jezuita u Lycée la Providence u Amiensu. Na muzičkoj akademiji U Amiensu diplomirao je i klavir. Zbog nedopuštene veze s Brigitte Auzière (danas Macron), udanom profesoricom književnosti u jezuitskom liceju, roditelji su ga uputili na nastavak školovanja u Pariz.

Magistrirao je na Université Paris Ouest Nanterre La Défense, elitnom humanističkim znanostima orijentiranom sveučilištu, s tezom koja je povezala Machiavellija i Hegela, a onda i javno upravljanje i ekonomiju na Pariškom Institutu za političke studije, jednoj od tri najbolje svjetske škole za javne službenike. Političko šegrtovanje nastavio je kao mlađi diplomat u Nigeriji, pa onda kao službenik u jednom od državnih ureda u pokrajini Oise, sve do diplome na École nationale d’administration, rasadniku francuskih političara koji je osnovao Charles de Gaulle s Michelom Debréom, “ocem francuskog Ustava”.

Nakon kraćeg razdoblja koje je proveo radeći kao investicijski bankar za Rothschild & Co., Macron se zaposlio kao savjetnik u uredu francuskog predsjednika Françoisa Hollandea, predstavnika ljevice koja je ostala bez svojeg prvog kandidata, bizarnim seksualnim skandalom odstrijeljenog šefa MMF-a Dominiquea Strauss-Kahna. Odlaskom iz Hollandeova ureda Macron je karijeru nastavio kao ministar financija, ispisao se iz socijalističke stranke, 2016. osnovao stranku liberalnog centra La République En Marche, kao “najeuropskiju od svih francuskih stranaka”, i s njom godinu dana kasnije pobijedio na predsjedničkim izborima.

Tandem Merkel - Macron nema, međutim, protivnike samo u brexitovcima. Politika poljskih blizanaca Jaroslawa i Lecha Kaczyńskog (Lech je poginuo 2010.) koja stoji iza poljske vladajuće, čvrsto desno orijentirane stranke Pravo i pravda, oštro se opire političkom jačanju utjecaja Bruxellesa i Uniji pod vodstvom Francuza i Nijemaca. Jaroslaw Kaczyńsky (70) doktorirao je pravo u Varšavi, a poznat je i po svojoj tvrdnji da, osim što ga nema, nikad nije ni otvorio računalo.

Za razliku od Kaczyńskog, njegov stranački namjesnik na vrhu države premijer Mateusz Morawiecki (51) ima bogatije formalno obrazovanje, a pustio je korijen i u poslovnoj zajednici. Diplomirao je povijest i ekonomiju u Wroclawu, studirao pravo i europske studije u Baselu i Hamburgu, brusio znanje na američkim sveučilištima u Connecticutu i Chicagu... Sudjelovao je u poljskim pregovorima prije ulaska u EU, a bio je i predsjednik Bank Zachodni, poljskog ogranka španjolske bankarske grupacije Santander. Kao zemlja sa 38 milijuna stanovnika, od kojih 98 posto “čistih Poljaka”, ali i kao država koju velika financijska kriza nije ni okrznula, Poljska je, unatoč za briselska mjerila ultrakonzervativnom stajalištu vlasti, utjecajan sudionik politike Unije.

Iako pod za mnoge neobjašnjivom, ali permanentno čvrstom zaštitom Helmuta Kohla koji mu je držao leđa sve do svoje smrti 2017., mađarski premijer Viktor Orban danas je još dobar samo s poljskim sljedbenicima braće Kaczyński i s Janezom Janšom, prgavim bivšim slovenskim premijerom koji se, kao i Orban, u političke igre upustio za vrijeme bivšeg sustava, kao ljubljanski student sociologije i obrane i zaštite (obojica su se poslije odrekla tog dijela gradnje političke karijere). Orban je pravnik, diplomirao je na budimpeštanskom Sveučilištu Eötvös Loránd, ali značajan iskorak u političkom obrazovanju napravio je 1989. godine, kad je kao stipendist Georga Sorosa studirao politologiju na oxfordskom elitnom koledžu Pembroke, gdje mu je mentor bio politički filozof, hegelovac Zbigniew Pełczyński.

Jači utjecaj, međutim, na njega je imala tadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher (strukom kemičarka, ideološki i politički pobornica austrijsko-britanskog ekonomista i filozofa Friedricha Hayeka, velikog zagovornika klasičnog liberalizma), čija se politička snaga tada već polako gasila, ali čiji je utjecaj na globalne političke promjene i slabljenje utjecaja Sovjetskog Saveza u Europi u tom trenutku još bio golem. Odlučio je prekinuti studij i vratiti se u Mađarsku kako bi se uključio u izbornu utrku za Parlament. Njegova kasnija radikalna politička stajališta, kao i ideologija “liberalizma”, udaljili su ga od većine njegovih nekadašnjih političkih prijatelja (među kojima je dugo bila i Merkel), pa i od Georga Sorosa, čijem je Otvorenom sveučilištu u Budimpešti uskratio dozvolu rada.

Nova predsjednica Europske komisije koja će se ovih dana prvi put okupiti u Zagrebu, u Bruxellesu rođena Ursula Von der Leyen (61) zbog svojeg je obiteljskog okruženja (otac je bio političar, jedan od prvih visokih dužnosnika Europske zajednice) dio mladosti provela skrivajući se od Frakcije Crvene armije, europske terorističke grupe aktivne sredinom 70-ih. Zbog toga je prekinula studij ekonomije u Göttingenu i preselila se u London, gdje je pod imenom Rose Ladson upisala Londonsku školu ekonomije. Nekoliko godina kasnije vratila se u Njemačku, zaključila da želi biti liječnica i upisala se na Medicinsku školu u Hannoveru. Doktorica medicine postala je 1991. godine, ali malo je radila kao liječnica, možda i zato što se našla pod optužbama za plagijat, koje su dijelom potvrđene (uz zaključak da je riječ o “plagijatu bez namjere”). Uspjela je zadržati diplomu, ali liječnički posao zamijenila je politikom.

 

Školovanje Grabar-Kitarović

Gdje se u toj (ipak suženoj) europskoj paleti nacionalnih i europskih lidera svojim obrazovanjem nalaze kandidati koji su sudjelovali na hrvatskim predsjedničkim izborima? HDZ-ova kandidatkinja i još mjesec dana hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović (51) svoja je formativna iskustva stjecala u Novom Meksiku, gdje je sa 17 godina bila na razmjeni maturanata. Ronald Reagan tada je bio u zenitu, Amerika je prolazila kroz velike promjene, političke, ekonomske i društvene, koje su, pokazalo se kasnije, svoj odjek u Europi imale tri godine kasnije u velikoj političkoj transformaciji “sovjetskog bloka”.

Studij je nastavila u Zagrebu, gdje je diplomirala engleski i španjolski. Nakon toga odradila je “diplomski tečaj” na bečkoj Diplomatskoj akademiji, a onda još i međunarodne odnose na studiju politologije Zagrebačkog sveučilišta. Sljedeći put na školovanju u SAD-u bila je kao stipendistica američke Fulbrightove zaklade, u vrijeme predsjednika Georgea W. Busha, sada već s jasnim interesom za karijerom u međunarodnoj politici. Kao stipendistica zaklade čileansko-hrvatske obitelji Lukšić provela je vrijeme i na Harvardu, u Kennedy School of Government, a bila je i “gostujući istraživač” u Školi za napredne međunarodne studije Sveučilišta Johns Hopkins.

Američko iskustvo je u formiranju njezinih političkih uvjerenja odigralo veliku ulogu, što je ujedno najveća točka razlike između nje i iznimno europski orijentiranog pravnika Andreja Plenkovića (49), premijera i predsjednika stranke čiji je bila kandidat na izborima.

 

Politička karijera

Njezin protivnik s ljevice, danas već izabrani hrvatski predsjednik Zoran Milanović (53), pravnik s diplomom zagrebačkog Pravnog fakulteta i magisterijem prava stečenim u Bruxellesu, gdje je stjecao i prva politička i diplomatska iskustva, zanemari li se stranačko suparništvo, po svojim je europskim stajalištima oduvijek Plenkoviću bio bliži od HDZ-ove kandidatkinje. Sve troje počelo je političku karijeru u Ministarstvu vanjskih poslova, u vrijeme Ive Sanadera, pod patronatom najdugotrajnijeg i najutjecajnijeg ministra vanjskih poslova Mate Granića (po struci liječnika).

Za razliku od Grabar-Kitarović koja je karijeru gradila isključivo u diplomaciji, domaćoj i međunarodnoj, Milanović je karijerni političar, bivši stranački lider (SDP), što je iskustvo koje mu je pomoglo da se pokaže najuvjerljivijim sudionikom predsjedničke kampanje, unatoč upitnim rezultatima u vođenju unutarnjom i svjetskom krizom opterećene koalicijske vlade i nedovršenom pokušaju modernizacije stranke.

Jedini pravi “protusistemski” kandidat koji se izborio za mjesto na domaćoj političkoj sceni, pa i u nedavno završenoj predsjedničkoj, bivši je sudac Trgovačkog suda, danas zastupnik u Europskom parlamentu, Mislav Kolakušić (50). Diplomirao je pravo u Zagrebu, najave iz njegova programa sugerirale su, međutim, da nije previše vremena proveo čitajući Ustav, krovni pravni dokument države. Građani su, čini se, to prepoznali.

Kontroverzu u domaće izbore nisu međutim unijeli protusistemski kandidati poput Kolakušića, koji je povremeno u kampanji bio glasniji od oca Brexita Nigela Faragea, vjerojatnog svojeg političkog uzora u Europskom parlamentu, i radikalniji od Stevea Bannona, američkog radikala s obrazovnim koktelom izgrađenim u vojnom sustavu, na studiju urbanizma, ali i tijekom Georgetownskog studija nacionalne sigurnosti, koji je na vlast pomogao dovesti Donalda Trumpa. To nije uspjelo ni Katarini Peović (45), profesorici medijske i kulturne teorije zagrebačkog Filozofskog fakulteta, kandidatkinji Radničke fronte, čiji je koncept komunizma čvršćeg i od bivšeg sovjetskog ohladio većinu birača.

Pomutnju je unio “hadezeovac izvan HDZ-a” Miroslav Škoro (57), osječki biznismen, građevinar, ekonomist s diplomom Osječkog sveučilišta, a prije svega pjevač i čovjek čiji je politički profil teško odrediti, osim široko uvriježenog mišljenja da je, unatoč životu u nacionalno miješanom braku, “blizak radikalno desnom krilu HDZ-a”. Škoro je na osječkom Ekonomskom fakultetu i doktorirao disertacijom na temu “Modeli upravljanja i raspodjele prihoda glazbene industrije u uvjetima digitalizacije”, bio je 2008. kratkotrajno HDZ-ov zastupnik u Saboru, a u prvim poratnim godinama (1995./1997.) okušao se i u nižem diplomatskom ešalonu, kao konzul u Mađarskoj.

Unatoč uvjerenju da današnjom politikom prevladava desni populizam, ključna mjesta u Bruxellesu, ali i u razvijenim europskim državama zauzeli su visoko obrazovani profesionalci u politici. Iznimka je “uspravnica” odlazeće hrvatske predsjednice - linija koja spaja tri mora spojila je i tri države s najtvrđim populističkim politikama - Orbanovu Mađarsku, Zemanovu antiimigrantsku Češku i Poljsku Prava i pravde. Hrvatska s Jadranom i tri male baltičke države ostale su zasad pošteđene.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo