IZGLEDNI SCENARIJI

OVAKO ĆE SE VODITI RATOVI BUDUĆNOSTI! Umirovljeni general predstavio načine i tehnologije kojima će se voditi oružani sukobi u desetljećima pred nama

iStock

Ratove budućnosti - u Latiffovu scenariju - sve više će voditi računala, ili u obliku kibernetičkog rata, poput napada na infrastrukture, ili će kompjutori davati podršku vojnicima i oružju na bojišnici

Istraživački laboratorij američke vojske (U.S. Army Research Laboratory) zatražio je 2014. od skupine stručnjaka da opišu kako će izgledati bojišta 2050. godine. Oni su predvidjeli da će ih karakterizirati prisutnost brojnijih i poboljšanih vojnika, roboti će se masovno boriti zajedno s ljudima, odluke će se donositi automatski, sustavi će samostalno upravljati i zapovijedati oružjem, subjekti na bojištu sami će se organizirati i na višim razinama i zajedno donositi odluke, velika će se pažnja posvećivati području informacija, uključujući zavaravanje, hakiranje, dezinformiranje i intenzivan elektronički rat, laseri i mikrovalovi služit će kao oružje, a određeni pojedinci bit će napadani na osnovi svojih jedinstvenih elektroničkih oznaka i načina ponašanja”.

Spomenuti citat nije scenarije za neki novi hollywoodski film, već opis budućih ratovanja, koja je predstavio američki general i doktor fizike, Robert H. Latiff u knjizi “Rat budućnosti”. Latiff nije bilo tko već umirovljeni general, koji je u karijeri bio na brojnim važnim položajima. Nakon što je diplomirao, stupio je u vojsku izmučenu vijetnamskim ratom i dobio razmještaj u pješaštvo u Njemačkoj, na čuvanju prolaza kod Fulde, koji su horde sovjetskih vojnika navodno namjeravale iskoristiti za napad na Zapadnu Europu.

Latiff je kasnije zapovijedao postrojbom naoružanom taktičkim nuklearnim bojnim glavama koje su Amerikanci namjeravali upotrijebiti u slučaju neuspjeha konvencionalnih snaga, da bi potom završio radeći u Pentagonu na strateškoj obrambenoj inicijativi Ronalda Reagana, programu zvanom “Ratovi zvijezda”. “Imali smo toliko novca da nismo znali kako bismo ga potrošili pa smo započinjali svakakve zanimljive i zastrašujuće projekte, poput stvaranja atomskih lasera u svemiru. Teorijski, detonacija nuklearnog oružja u svemiru davala bi energiju brojnim laserima koji bi obarali neprijateljske balističke projektile. Sve je to bilo uzbudljivo i dobro za napredovanje, iako smo ubrzo shvatili da zapravo neće funkcionirati”, opisao je taj dio karijere u “Ratovima budućnosti”.

Velika opasnost s interneta

Onda je unaprijeđen u čin brigadnog generala i postavljen za zapovjednika jednoga od najčuvenijih hladnoratovskih postrojenja, podzemnog zapovjednog centra na planini Cheyenne u Coloradu, “odakle smo doslovce nadgledali svijet – i svemir – javljajući sve neobične pojave nadležnim državnim vlastima”. Njegov posljednji položaj bio je u Državnom uredu za izviđanje (NRO, National Reconnaissance Office), u kojem se planiraju, grade i upotrebljavaju nacionalni sateliti za špijunažu, gdje je upravljao razvojem napredne tehnologije svih oblika nadziranja i prisluškivanja neprijatelja Amerike, surađujući na zajedničkim projektima slične tehnologije s CIA-om, NSA-om i drugim obavještajnim službama, kao i s Ministarstvom obrane.

Ratovi budućnosti – u Latiffovom scenariju - sve više će voditi računala, bilo u obliku kibernetičkog rata, poput napada na infrastrukture, ili će kompjutori davati podršku vojnicima i oružju na bojišnici. Brojni podaci prikupljeni senzorima bit će podvrgnuti dubinskim pretragama, a umjetna će inteligencija zamijeniti obavještajne analitičare. Umjesto da analizira podatke, vojnik će samo birati između onoga što mu stroj ponudi. Računala će analizirati rijeke podataka koje će prikupljati vojničke uniforme, oprema i biometrijski senzori, a vojnik će dobiti analiziran, simuliran, modeliran i potvrđen zadatak, uz ponudu visokosofisticiranih oružja. Zapovijedanje i nadzor bit će sve povezaniji i ovisniji o središnjoj komandi.

Sukobi u kojima se trenutačno nalazi svijet omogućavaju nove tehnologije poput interneta, društvenih mreža i mogućnost brze komunikacije diljem svijeta. Vidjelo se što može masovna upotreba društvenih mreža za vrijeme takozvanog Arapskog proljeća i ustanka u Egiptu, a još je svježiji primjer Rusije, koja se služila kompjutorskim napadima i društvenim mrežama prilikom pripojenja Krima i pružanja podrške pobunjenicima u Ukrajini. Isto tako, i ratovi budućnosti bit će složeni i nejasni. Kao oružje primjenjivat će se nove tehnologije poput umjetne inteligencije i bioinženjerstva, koje još uvijek nismo do kraja shvatili.

Posljedice tehnološkog napretka na ta dva područja mnogo je teže predvidjeti i kontrolirati nego kod konvencionalnog naoružanja. Ostala oružja, uključujući lasere i radijske frekvencije, ne djeluju brzo, ali štete koje mogu nanijeti još nisu sasvim razjašnjene. Nove tehnologije iz osnova mijenjaju način na koji se ratuje. Nisu Amerikanci jedini koji su shvatili kako vojni sukobi XXI. stoljeća često nemaju tradicionalno bojno polje, dok je koncept suprotstavljenih vojski koje se bore na život i smrt u skladu s međunarodnim konvencijama ostao daleko u prošlosti. Kineski pukovnici Qiao Liang i Wang Xiangsui su još 1999. predvidjeli da će vojnici sve više postajati kompjutorski hakeri, ulagači, krijumčari droge i službenici privatnih korporacija, a sve manje pripadnici vojski, njihovo će pak oružje biti ne samo avioni, topovi, otrovni plinovi, bombe i biokemijska sredstva, nego i računalni virusi, internetski preglednici i financijske malverzacije.

Uz promjenu vrsta taktike i nove, drukčije neprijatelje – pojasnio je general Robert Latiff - krećemo se u smjeru potpunog nadzora, bitaka u kojima nema ljudi, izjednačenog naoružanja, kirurški preciznih udara, kibernetičkih napada i tajnih operacija elitnih postrojbi čije je bojište globalno. Sada se pažnju posvećuje uporabi samodostatnih sustava, vojnicima povećanih sposobnosti, laserima i streljivu velike brzine kako bismo porazili tehnološki uznapredovale neprijatelje. Borbe se u budućnosti neće nužno odvijati na bojištima kakva poznajemo, nego u gradovima, na nekontroliranim područjima, u virtualnoj stvarnosti i kraljevstvu elektromagnetskog spektra. Čak će se i svemir naći među spornim područjima.

Sve to nije science fiction nego projekti koji su dobrano odmakli. Ministarstvo obrane SAD-a ulaže u tehnologije koje određenu osobu mogu izdvojiti na velikoj udaljenosti na brojne načine – po obliku uha, načinu hodanja, daljinskim skeniranjem otisaka prstiju, kemijskim markerima u znoju i specifičnostima otkucaja srca. U skladu s ovim, i tijela vojnika mijenjat će se kako bi bila učinkovitija, tako da će se vojnike u bliskoj budućnosti umjetno poboljšati vanjskim kosturom koji će im davati veću snagu, lijekovima za bolju percepciju i mijenjanje sjećanja, a kirurškim će im putem ugrađivati mikroelektronička pomagala. Vojnici budućnosti bit će dio globalne mreže, kudikamo bolje povezani s računalima, koja će pratiti njihovo fizičko stanje, izračunavati koliko pridonose svojoj postrojbi i davati im naredbe.

Tehnološka dominacija

Osim toga, Ministarstvo obrane je na popis znanstvenih istraživanja kojima će se baviti u budućnosti stavilo sintetičku biologiju, kvantnu informatiku, kognitivnu neuroznanost, modeliranje ljudskog ponašanja i stvaranje novih materijala. Zračne snage kao prioritete svojih istraživanja navode vozila brža od zvuka, lasersko naoružanje i neovisne sustave. Slijedi uvođenje novih tehnologija i tehnika iz elektromagnetskog spektra, poput radiofrekvencija, pametnih radija i pametnih antena, koji se sami prilagođavaju potrebama. Tehnološka dominacija ostaje ključna stvar američke vojne prevlasti.

Ministarstvo obrane različita razdoblja u kojima je američka tehnologija bila naprednija od neprijateljske naziva “pomacima”. Prvi pomak sadržavao je tehnologiju atomskog oružja, interkontinentalne balističke projektile i špijunske satelite. Drugi pomak sadržavao je uvođenje tehnologije neprimjetnog nadzora i precizno navođena streljiva. Sada vojni vrh SAD-a počinje otvoreno govoriti o strategiji Trećeg pomaka.

Jedna je od najvažnijih ustanova u razvoju tehnologija za Treći pomak je Agencija za napredne istraživačke projekte (DARPA, Defence Advanced Research Projects Agency), koju je 1958. osnovao predsjednik Eisenhower, kako bi spriječio da Sjedinjene Države opet dožive tehnološko iznenađenje poput sovjetskog lansiranja Sputnjika. Istraživače koji ondje rade novinari često nazivaju “ludim znanstvenicima” jer rade na projektima povezanim uz kibernetičke tehnologiju, biologiju i neuroznanost.

Njihovi su uspjesi brojni i izvanredni. Nove tehnologije omogućavaju sofisticirane obavještajne, nadzorne, izviđačke i ofenzivne akcije protiv neprijateljskih snaga, poput prikupljanja podataka na bazi genetskih profila ili označavanja, praćenja i lociranja misija na osnovi biomarkera. “Dok sam bio vladin službenik, znao sam za elaborat o pronalaženju takozvanog golog čovjeka (nekoga tko se ne odaje elektroničkim ni drugim putem), pa čak i o njegovu označavanju”, prisjetio se Robert Latiff.

Tu je i sintetička biologija koja donosi mnoge potencijalne opasnosti, među kojima su loš utjecaj na okoliš i sigurnost ili uništenje važnih prirodnih mikroba. Tako su australski znanstvenici pokušali modificirati virus mišje bolesti kako bi potaknuli stvaranje antivirusnih tijela kod miševa, međutim, eksperiment nije uspio stvoriti željena antitijela. Upravo suprotno, neočekivani rezultat bio je soj vrlo smrtonosnih virusa. Istraživači su shvatili da ugibaju čak i oni miševi koje su cijepili protiv te bolesti. Srećom, eksperiment je obavljen u zaštićenim laboratorijskim uvjetima gdje je i ostao.

U drugom eksperimentu istraživači su uvježbali par štakora da razlikuju široke i uske prolaze služeći se brkovima. Za vrijeme pokusa prvi je štakor otkrio širinu prolaza i prenio je drugom, koji je nakon toga uspješno pronalazio pravi put, znatno iznad granice vjerojatnosti. Kako bi ispitali granice međusobne komunikacije mozgova, istraživači su jednog štakora smjestili u Brazil i poslali signale njegova mozga internetom drugom štakoru u Sjevernoj Karolini.

Otkrili su da štakori i dalje mogu zajednički obavljati zadatke. Vojne implikacije tih otkrića su duboke. Ta je tehnologija tek u začetku, količina i vrsta podataka koji se trenutačno mogu prenositi ograničena je, ali to će se neizbježno poboljšati. Zamislimo scenarij u kojem vojnik na vrhu planine može komunicirati s ratnim drugom u dolini i upozoriti ga na zasjedu koja ga čeka – a da pritom ne mora odati svoj položaj. Još bolje, kad bi ne dva, nego više mozgova moglo biti umreženo i zajedno učiti, rezultat bi bio ekvivalentan paralelno spojenim računalima.

Nadzvučne letjelice

To ni približno nije sve. Još 2011. Istraživački laboratorij američkog zrakoplovstva (U.S. Air Force Research Laboratory) razvijao je poluautomatske i autonomne smrtonosne dronove velike poput ptica ili kukaca. Zamisao je bila pustiti ih da nadlijeću područje i, kad opaze ono što smatraju legitimnom metom, zadaju smrtni udarac, eksplozivom ili na drugi način, na osnovi vlastitih spoznaja. Također, u DARPA rade na konceptu nazvanom “Gremlini”, što je ime programa kojim se namjerava lansirati skupine zrakoplova bez posade s velikog aviona. Nakon što obave zadatak, transportni će ih avion pokupiti u zraku i vratiti u bazu, gdje će ih mehaničari pripremiti za novi zadatak.

Nakon završetka hladnog rata SAD je želio oružje koje neće biti nuklearno, ali će moći parirati strateškom naoružanju drugih zemalja i, što je najvažnije, od kojeg neće biti obrane. Današnje krstareće rakete sporije su od zvuka, a nadzvučna će oružja njihovu brzinu premašiti pet do šest puta. Nove nadzvučne letjelice moći će prenositi senzore i oružje. U budućem ratu na neprijatelja će se ispaljivati plotuni raketa koje će juriti deset do dvadeset puta brže od zvuka. Svaka će biti usmjerena na važne ciljeve – lansirne rampe nuklearnih projektila, vojne radare, podmorničke baze i zapovjedničke centre. Latiff uspoređuje današnje vrijeme i nekada, kada je zapovijedao bazom u kojoj su nuklearni projektili:

“Za vrijeme hladnog rata, kad nas je zabrinjavao atomski napad iz Sovjetskog Saveza, znali smo da imamo između 10 i 30 minuta vremena prije detonacije za odluku treba li odgovoriti na napad ili ne. Nadzvučne rakete i avioni, kao i snažno lasersko oružje i napadi putem računala sve će više dovoditi u pitanje sposobnost ljudi za pravodobno odlučivanje. Vremena će biti sve manje i sve će se veća odgovornost pri odlučivanju prebacivati na strojeve. Srećom, mladići i djevojke u zapovjednim centrima sad ne moraju donositi ishitrene odluke, ali naši će vođe morati. Kao i vođe neprijatelja”.

“Rat budućnosti” je veliko upozorenje kako bi mogao izgledati svijet u budućnosti.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo