Milan Bandić ostao bez ključnog partnera, Zagreb ide na nove izbore.”
“Treći put odgođeno zatvaranje rotora.”
“Bandić očekuje da će mu proći noga, a za proračun - tko zna.”
“Povjerenstvo za sukob interesa: Bandić povrijedio načela obavljanja dužnosti.”
Ovo je, vidimo, opet ono doba u godini, ili ona faza u izbornom ciklusu zagrebačkoga gradonačelnika, kad naslovi po njega zvuče katastrofično, ma tko bi mu samo bio u koži. A onda opet, koliko se puta dosad Bandiću tobože spremao taj fatalan politički trenutak, koliko se puta tvrdilo da će ga srušiti, “evo baš sad”, “na sjednici devetnaestoga”, “čim se skupe potpisi”, “samo što nisu”, “upravo će ga na ovom proračunu”, a on je svejedno sve to prehodao bez značajnijih prepreka i neizvjesnosti.
No iako se, s obzirom na njegove nadljudske vještine samoodržanja, Bandiću već predviđa život vječni, pristojno je da se o završetku njegove političke ere napokon počne razmišljati i govoriti ne više kao o nekom matematičko-taktičkom izazovu ili manevru nego kao o neminovno dolazećoj tranziciji za koju odgovorni ljudi, prije svega u HDZ-u i SDP-u, naravno ako su doista odgovorni, moraju početi pripremati i društvenu klimu i stvarne političke uvjete.
Simpatično zvuči to višedesetljetno mantranje kako je “Bandić nesmjenjiv”, “nepobjediv”, “neuništiv”, “nezamjenjiv” i “nenadoknadiv”: jednoumne, primitivne zajednice s manjkom samopoštovanja i samopouzdanja jednostavno žude za takvim vođama. No društvima koja prihvaćaju promjene i žele se razvijati ne gode lideri s prioritetima poput Bandićevih. Novo vrijeme zahtijeva i novi odnos prema trošenju javnog novca, odnos koji više uvažava interese i potrebe stanovnika, a u tom pogledu Bandić se nije ni uspio, a realno niti htio nešto posebno prilagoditi.
Naprotiv, Bandić se čvrsto i naizgled ponosno drži svoga utabanog puta i svoga standardnog obrasca djelovanja i komuniciranja te zapravo, premda ga se s pravom smatra jednim od najiskusnijih i najlukavijih političara od uspostave države, baš i ne pokazuje kapacitet prilagodbe.
Njegov opstanak sad već valjda u 80-postotnoj mjeri počiva na dogovoru “velikih” o nedodirljivoj “zoni Zagreb” i različitim oblicima inženjeringa, a možda najviše 20 posto na njegovu objektivnom preostalom osobnom izbornom kapacitetu. Agresivno kupovanje saborskih zastupnika, napadno kandidiranje na mjesnim izborima svugdje po sjeveru Hrvatske, gotovo svakodnevno pojavljivanje u javnosti, tolike puste i prazne konferencije za novinare i toliki performansi, sve to ipak pokazuje kako je Bandić ušao u fazu kontinuirane nesigurnosti i nervoze.
Svatko tko ima koristi od ovakvog Bandića, također to mora primijetiti i doživjeti kao izazov.
Naravno, sve oko Bandićeve moći i nedodirljivosti i pored toga zvuči lijepo i logično.
On je važan, premrežen, njegovi su glasovi ključni, on je umnogome suradljiv, on i dalje dobiva glasove. On, takav, treba Plenkoviću i Plenković treba njemu.
Postoji tu samo mali logički problem. U takvoj simbiozi jedino se Bandić može do kraja realizirati, i to samo zato što je već dovršen kao političar i javna osoba.
Plenković se pak nikad i nikako neće moći potpuno ostvariti ostane li trajna činjenica da mu vlast u dobroj mjeri počiva na kolaboraciji s političarom koji, budimo najnježniji, ima probleme s pravosuđem, s transparentnošću vladanja, a, s obzirom na sve češće prizore Zagreba zatrpanog smećem, očito i s obavljanjem najvažnijega, komunalnog dijela javnog posla za koji je izabran.
S Bandićem na vlasti i u ovisnosti o Bandićevim rukama u Saboru Plenković osim toga ne može dovršiti niti unutarstranačku konsolidaciju, s obzirom na to da se utjecajni centri moći u HDZ-u i dalje i te kako prožimaju s Bandićem.
Plenković također ne bi smio ući u niz HDZ-ovih vođa za koje će biti očito kako samo statiraju na izborima u Zagrebu za još jednu sigurnu pobjedu Milana Bandića. Od Plenkovića se očekuje da doista uđe u bitku za glavni grad države kojom želi upravljati.
Pitanje je i do koje je granice uopće moguć i održiv sad još važeći gentlemanski dogovor Plenković-Bandić o raspodjeli pozicija utjecaja i kad će doći do prvih pucanja, potencijalno pogubnih po Plenkovićev autoritet.
Plenković, koji je i u odnosu prema Mostu i prema predsjednici i prema svome stranačkom zamjeniku Brkiću dosad pokazao čak i pomalo neočekivane znakove upornosti i strpljenja da ih nadvlada i nadmudri, zasad te signale ne upućuje u Bandićevu smjeru. Pitanje je suzdržava li se jer procjenjuje kako nema političku snagu za taj “megdan” ili smatra da za tu nadasve osjetljivu operaciju treba nešto više vremena, diskrecije i političke prijetvornosti. Ono što je sigurno jest da su sve dosadašnje Plenkovićeve manje ili više dotučene mete ništa prema “izazovu Bandić”. Tek politička eliminacija vječnoga zagrebačkog gradonačelnika i trajni izlazak iz zone ovisnosti o njemu, tek bi to bila velika matura za predsjednika Vlade i HDZ-a.
Jer stalno se nešto zabavljamo na sporednim frontovima:
Plenkoviću smeta Milijan Brkić. Dobro, to je jasno.
Plenkoviću smeta predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. OK, to je logično.
Plenkoviću smetaju Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović. To je pak zabavno.
A onda, s druge strane: Plenković je, kao, jako dobar s Bandićem.
Od svih spomenutih rivala, realno, ako Plenković ima ambicije veće od žongliranja do kraja ovog mandata, od svih tih izazivača najviše mu za potvrdu političke karijere smeta - Bandić. Sve drugo je zapravo sporedno.