70 GODINA KASNIJE

Poput svih važnih umjetničkih djela, 'Treći čovjek' odbija ostarjeti

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 28.09.2019. u 21:52

Reed i Selznick htjeli su sve to kontrolirati i spavali po dva sata dnevno. Kako su izdržali takav radni ritam? Jednostavno, uz pomoć benzendrina, koji su gutali u nedopuštenim količinama

Prije 70 godina, u britanska kina stigao je špijunski triler “Treći čovjek”. Odmah je pobudio pozornost jer ga je režirao Carol Reed, u to doba proslavljen filmovima “Bjegunac” s Jamesom Masonom i “Pali idol” s Ralphom Richardsonom i Michèle Morgan, a originalni scenarij napisao je već ugledni književnik i povremeni filmski kritičar Graham Greene. Pomogla je i vrlo atraktivna glumačka ekipa, koju je osigurao jedan od producenata, legendarni David O. Selznick. Dani njegove slave koju je osigurao spektaklima “Zameo ih vjetar” i “Dvoboj na suncu” već su prošli, ali je još uvijek znao osigurati novac, a pod ugovorom je imao dvije zvijezde “Trećeg čovjeka”, Josepha Cottena i Alidu Vali (ona je u to doba nastupala pod pseudonimom “Valli”).

Treću su zvijezdu - Orsona Wellesa - pridobili nagovaranjem i zahvaljujući prijateljstvu s glumcem Cottenom, tih godina on je svaštario po Europi, snimao u Italiji, ali je imao prigovora zbog vrlo male uloge. Istina, bio je to glavni negativac, što se uvijek znalo cijeniti, no Greene i Reed obećali su mu još scena i dijaloga, što je odmah prihvaćeno. Pomoglo je i to što je drugi producent bio Alexander Korda, mađarski imigrant, vlasnik London Filmsa, jedan od stupova britanske kinematografije, pa je promućurni Welles procijenio da bi od takvih moćnika mogao imati samo koristi za svoje buduće projekte.

Talijanski neorealizam

“Treći čovjek” u mnogočemu je bio novina za tadašnji britanski film, koji se uglavnom snimao u studijima, što je bio slučaj po čitavoj Europi i Americi, međutim, talijanski neorealizam razdrmao je tu praksu. Kad je Graham Greene, koji je u to doba puno putovao (uostalom, radio je za britansku obavještajnu službu MI6, a neposredni nadređeni bio mu je Kim Philby, za koga se tada još nije znalo da radi i za KGB), prošao kroz Beč, bio je zaprepašten jadnim stanjem nekadašnje austrougarske metropole, nemilosrdno bombardirane za vrijeme rata od strane saveznika, no to ga nije spriječilo da u sitne sate obilazi noćne barove i traži zanimljive sugovornike. U jednom od njih, znakovitog naziva “Casanova”, novinar Peter Smolka ispričao mu je kako se na crnoj burzi zarađuju prava bogatstva na ukradenim lijekovima iz američkih medicinskih rezervi, a kriminalce je bilo teško uhvatiti jer bi se skrivali u kanalizaciji koja je okruživala čitav grad, dok bi se otpadne vode ulijevale u “lijepi plavi Dunav”.

Greene se brzo uvjerio da to nije nikakva konstrukcija, jer su čak i filmski žurnali prikazivali racije savezničke policije (Beč je bio podijeljen u četiri sektora - američki, britanski, ruski i francuski) koja bi se usred dana stuštila kroz slivne rešetke za kanalizacijski šaht na glavnim ulicama u nadi da će uhvatiti opake švercere. Pisac je oko toga zapleo priču svoga scenarija, u kojem su “okupacijske snage” imale važnu ulogu: puno kasnije, Marcel Prawy, austrijski kulturni ataše, priznao je da im je bilo jako važno da se takav film snimi u Beču, jer su njegovi sugrađani i dalje smatrali saveznike - pogotovo Ruse - neželjenim uljezima. Reedu, koji se odmah vezao na Greenov scenarij, bilo je također jako stalo da se snima na autentičnim lokacijama, njegov prethodni veliki uspjeh “Pali idol” također je nastao po Greenovu scenariju, ali je gotovo u cijelosti realiziran u studiju, pa bi “Treći čovjek” bio radikalan odmak.

Inače, njih dvojica tih su se godina dobro slagali, no ispalo je da imaju potpuno drukčiji koncept završnice. Green, koji je uvijek forsirao depresivna finala, ovaj put je htio happy end, Reed je bio protiv, no čak ga je i Selznick - unatoč tome što je donekle bio sklon zaslađenim holivudskim završnicama - podržao. Producent je odlučio raditi s Reedom u Beču, a ako nešto ne bi i uspjeli snimiti, za to je postojao pouzdani Shepperton studio u Londonu na kojem se moglo dovršiti sve što je trebalo. Osim toga, Reed je htio film koji se događa izvan britanskih granica, njegovi su sunarodnjaci štošta propatili u 2. svjetskom ratu, no to nije bio razlog da se zatvore u granice imperija. Možda upravo zato britanski komentatori upozoravaju da je “Treći čovjek” po svojim porukama danas nevjerojatno moderan film, jer je nastao u zemlji koja je nedavno raskinula s Europskom unijom.

 

Sukobi sa Selznickom

Ispalo je da je produkcija bila puno teža nego što se pretpostavljalo. Reed se neprestano sukobljavao sa Selznickom, potonji je htio da “Valli” izgleda glamurozno, no redatelj ga je upozoravao da je ona skromna češka emigrantica koja preživljava kao trećerazredna glumica. Na kraju je bilo po njegovom, ali ne uvijek. Za ulogu Hollyja Martinsa, američkog pisca šund romana, koji je došao u Beč jer mu njegov prijatelj Harry Lime nudi unosan posao, Reed je htio Jamesa Stewarta, no Selznick mu je hladno predočio razliku u honoraru između njega i Josepha Cottena. Na setu su se podijelili u tri ekipe, dvije su radile u smjenama na jednoj lokaciji, a treća na drugoj. Reed i Selznick htjeli su sve to kontrolirati i spavali po dva sata dnevno.

Kako su izdržali takav radni ritam? Jednostavno, uz pomoć benzedrina, koji su gutali u nedozvoljenim količinama. Manje je poznato da je Greene isprva zamislio da su Martins i Lime prijatelji s koledža, dakle Englezi, no prevladala je želja za globalizacijom, pa su njih dvojica postali Amerikanci. Greene je inače po svojim životnim dogodovštinama malo podsjećao na Iana Fleminga, obojica su odlično poznavala špijunsku scenu, jer se na njoj i sami kretali, pa je nevjerojatna okolnost da je puno članova ekipe radilo na kasnijem serijalu o Jamesu Bondu. Asistent režije bio je Guy Hamilton, kasnije proslavljen megahitovima “Goldfinger”, “Dijamanti su vječni” i “Živi i pusti umrijeti”, u montaži je pomagao John Glen čiji su najbolji “Bondovi” bili “Samo za tvoje oči”, “Octopussy” i “007: Dah smrti”, sporednu ulogu igrao je Bernard Lee, nezaboravni “M” iz prvih filmova o Jamesu Bondu, a kasnije je taj lik tumačio Robert Brown, koji je također igrao u “Trećem čovjeku”.

U ekipi je bilo i veterana iz kinematografije Trećeg Reicha, Siegfried Breuer (slikoviti Popescu) snimao je u Hrvatskoj za NDH “Ljude u oluji”, gdje je glumio požudnog srpskog oficira, zaljubljenog u nedostižnu njemačku veleposjednicu Olgu Tschechowu. On je bio čisti Austrijanac, dok je Paul Hörbiger rođen u Budimpešti i umro u Beču: u nacističkoj kinematografiji bio je velika zvijezda, dok ga je ovdje zapala epizoda domara koji jedva komunicira s Martinsom, jer ne zna engleski (kao što ga nije znao ni u privatnom životu).

Mirišljava voda

Orson Welles unio je pomutnju jer je kasnio dva tjedna, tvrdio je da je u Rimu imao neodložnog posla, sa Selznickom se baš nije slagao jer se svojedobno udvarao njegovoj supruzi Jennifer Jones, kad je privirio u bečku kanalizaciju bio je zgrožen kako tamo smrdi pa su zbog njega morali donositi mirišljavu vodu i puštali je da se miješa s onom prljavom, njegovi dubleri imali su više posla od samoga glumca, jer su ga morali mijenjati u svim kadrovima gdje bi ga se snimalo s leđa, no Reed je nastojao da se s njim izglade svi nesporazumi. Dugovao mu je puno, gledate li “Trećeg čovjeka” ustanovit ćete da po vizualnom stilu (sjajni australski snimatelj s londonskom adresom Robert Krasker) više podsjeća na Wellesove klasike “Građanina Kanea” i “Damu iz Šangaja” nego na ranije Reedove filmove.

Osim toga, glumac koji je na ekranu proveo nešto više od pet minuta i ušao njima u povijest, dopisao je poznati dijalog koji Harry Lime objašnjava svom prijatelju Martinsu da zvjerstva potiču umjetnost. Parafraziram - u Italiji su za vladavine Borgia vladali bezakonje, ubojstva i krvoproliće, no istodobno je cvala renesansa, dok je u Švicarskoj sve bilo mirno, no jedino čime su se tamo mogli pohvaliti je sat s kukavicom. Welles to baš nije izmislio, bio je samo spretan kompilator, ta se usporedba spominje još krajem 18. stoljeća, a vrijedi znati i da je Švicarska u doba Borgia imala jednu od najbolje naoružanih armija u Europi. Ipak, monolog je odlično pristajao Limeu, koji je možda i zbog njega postao negativac za pamćenje. Peteru Bogdanovichu, koji je kao mladi filmski kritičar napravio s njim opširan razgovor, objasnio je da je odlično što se koristi crno-bijela fotografija, ona puno više pomaže glumcu jer taj izgleda puno ekspresivnije, dok ga kolor ometa prevelikim brojem detalja.

U Sheppertonu je uistinu trebalo još dosta dosnimavati, no bečki materijali izgledali su izvrsno, pogotovo oni realizirani u tamošnjoj kanalizaciji. U trenutku kad vidite prste umirućeg Limea koji grčevito pokušavaju otvoriti rešetku na ulicu, oni ne pripadaju Wellesu nego Reedu.

Žestoki prosvjedi

Početak distribucije u londonskim kinima bio je jako uspješan, film je uglavnom dobio odlične kritike (i nekoliko suzdržanih), a pomogla je i glavna nagrada u Cannesu na kojem se film natjecao upravo u rujnu (istina, nije to još bio onako glamurozan festival kao danas). Važnije su bile tri nominacije za Oscara (Krasker je potvrdio svoju, no Reed i montažer Oswald Hafenrichter nisu), kao i nagrada Britanske akademije za film i televiziju za najbolji britanski film. “Treći čovjek” jedino nije trijumfirao u svjetskoj konkurenciji, gdje su bili suvereni “Kradljivci bicikla”: neorealizam je ipak bio najvažniji filmski trend tog razdoblja. U Austriji je film pobudio veliku pozornost, u Beču ga je u prva tri tjedna vidjelo 120 tisuća gledatelja, ali su se u novinama pojavili žestoki prosvjedi protiv onoga što se u filmu prikazuje: karakterističan je bio naslov “Čikago u Beču”, tvrdilo se da crne burze lijekovima gotovo uopće nema, što naravno nije bila istina.

Poput svih važnih umjetničkih djela, “Treći čovjek” je odbijao ostarjeti. Prvi put sam ga gledao na televiziji negdje sredinom šezdesetih (bio sam premalen kad je početkom pedesetih prvi put stigao u kina) i bio poprilično impresioniran, kako neobičnim uglovima kamere tako i napetom radnjom: scena kada Anna (Alida Valli), nakon pravog pogreba Harryja Limea, na kraju prođe pokraj Martinsa kao da taj uopće i ne postoji (a to je snimljeno u jednom kadru i traje nekoliko minuta) odmah me se dojmila kao najbolja završnica nekog filma koji sam dotad gledao. U Beču, gdje je dio novinara najprije ironizirao Reedov film, Burgkino svakog tjedna već desetljećima odvoji jednu predstavu za “Trećeg čovjeka” i dvorana nikad nije prazna.

Kanalizacija koje se Welles nekad užasavao danas je turistička atrakcija, hodnici su ukrašeni grafitima, a specijalni vodič upozorava vas kako da se krećete po tom prostoru. Postoji i posebna ruta za one koji žele znati gdje je sve sniman film: to se, naravno, plaća, ali posjetitelji su itekako zadovoljni. “Treći čovjek” je osobito velike poklonike imao u nas među nekadašnjim “hičkokovcima”: njihov pripadnik Zoran Tadić snimio je 1997. osebujan prepravak, u kojem su ženski likovi zamijenili muške.

Criterion je 2007. izdao izvrsno dvostruko izdanje, ali kako su poslije prava pripala francuskom StudioCanalu, ono je u međuvremenu postalo pravo blago. Čak i mlađe generacije obožavaju Reedov klasik, pa nije slučajno što je američki roker Jack White nazvao svoju diskografsku kuću Third Man Records. U anketi koju je 1999. organizirao British Film Institute “Treći čovjek” je završio na prvome mjestu, u jednoj drugoj anketi desetak godina kasnije bio je odličan drugi, a nema straha da će ikad ispasti s top tena. Naposljetku, zašto se film zove “Treći čovjek”? Dobrim poznavateljima tog klasika možda je to jasno, ima dosta naznaka zašto je tako, no kad ga pogledate još jednom i pokušate iz te vizure objasniti baš sve događaje u filmu, vidjet ćete da to baš nije jednostavno. Pogledajte ga ponovno, ali pazite da vas filmske čarolije ne ometu u tom zadatku.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo