Kad su prije nešto više od godinu i pol u Rusiji bili predsjednički izbori, u Rusiji se uzbuđivao malo tko. Izbori su bili rutinska i predvidiva stvar. Vladimir Putin lako je osvojio svoj četvrti mandat, s najvećom prednošću, već u prvom krugu s impozantnih 77 posto glasova. No, već tada, osjećala se blaga panika u citadeli ruske državnosti i moći, Kremlju, odakle su stizali uznemirujući glasovi.
- Nisu bit ovi izbori, oni nakon njih, 2024. su ključni. I upravo se to dogodilo. Iako je Putin tek u drugoj, od svojih šest godina četvrtog mandata, u Kremlju je sazvan trust mozgova koji razmatraju sve moguće varijante - kako Putina ostaviti na vlasti i nakon 2024. godine. Prema onom što se zna, iscurilo je da Vladimir Putin, navodno, nipošto ne želi peti mandat. To mu je nekako nezgodno. No, kako sada stvari stoje, politička elita u svakom slučaju ne želi bilo kakve drastične promjene, nego i dalje Putina na vlasti, kao garanta stabilnosti i postojanosti režima te njihove nedodirljivosti. Kako kažu neki analitičari, čak i da Putin zaželi otići u mirovinu, kremaljski sustav i političko-ekonomska oligarhija koju je stvorio, neće mu dati. On je njihov zaštitni znak. Smatraju da će uz njega sve biti kako Bog zapovijeda. Naravnom, Putin ne mora biti nužno predsjednik, vjerojatno će i on, poput onomad Borisa Jeljcina (podsjetimo, nakon nekoliko kandidata kazaljka se zaustavila na Putinu), odabrati svog formalnog nasljednika, ali traže se dvije formule, prva koja će Putinu omogućiti da i nakon Putina bude Putin, na nekoj važnoj odlučujućoj funkciji, te da se za budućnost osigura nepromjenjivost stvorenog i formiranog, u posljednjih 20 godina Putinove vlasti - sustav. Nije ni čudno da je jedan od glavnih ljudi zadužen za Putinov produžetak, koji traje dulje od Stalloneova "Ramba", Vjačeslav Volodin, bivši šef Putinova kabineta i sadašnji predsjednik Dume.
Problem s Ustavom
Svako malo dolaze razne ideje koje su u optjecaju u ruskoj javnosti pod egidom "Spašavanje predsjednika Putina". Ide se čak u bizarne ideje o tome da se Putin proglasi carem, preko onih da se, prema uhodanom receptu srednjoazijskih postsovjetskih despota, provede referendum (inicijativa dolazi iz naroda) o omogućavanju petog mandata, da se promijeni Ustav ili u tom pravcu ili pak u pravcu pretvaranja Rusije iz predsjedničkog sustava u neku vrstu kancelarskog, gdje bi Putin, prelaskom na premijersku dužnost, zadržao sve dosadašnje ovlasti.
Sve češće u režimskim mediji te prokremaljski političari i analitičari govore da je "ustav živi organizam koji se mijenja" te da "ustav nije sveto pismo koje nije podložno promjenama". Očito se nešto valja, pa se rusko društvo preparira za neku mogućnost drastičnije promjene ustava u smjeru koji zahtijeva kremaljska vrhuška. Stoga su za Putina vrlo važni parlamentarni izbor u rujnu 2021. godine, kako bi u njega ušli isključivo Kremlju ugodni zastupnici i nikakva liberalna antiputinovska oporba koja bi onemogućila bilo kakve promjene tog tipa, a treba imati i formalnu dvotrećinsku da se obave svi potrebni kozmetički zahvati. Brutalni obračuni u Moskvi s demokratsko-liberalnim prosvjedima u srpnju i kolovozu 2019., uoči lokalnih izbora, bili su pokazna vježba za suzbijanje bilo kakvog antiputinovskog otpora za te, vrlo važne, parlamentarne izbore. Razmatra se i mogućnost da mu se da neka natfunkcija (recimo predsjednik ruskog Vijeća sigurnosti) koja ne bi mijenjala postavku stvari u funkcioniranju režima. Doduše, spominju se i imena potencijalnih "nasljednika": tu je vječni adut Dmitrij Medvedev, koji mu je već jednom čuvao ruski tron kad je od 2008. do 2012. bio na funkciji predsjednika te neka imena nepoznata široj javnosti, poput mlađih političara iz drugog ešalona koja isplivaju neočekivano pa isto tako naglo nestanu, poput guvernera Tulske oblasti Alekseja Djumina, sadašnjeg ministra industrije i trgovine Denisa Manturova, gubernatora Nižegradske oblasti Gleba Nikitina i njegova prezimenjaka Andreja, gubernatora Novgorodske oblasti te sadašnjega gradonačelnik Moskve Sergeja Sobjanjina, koji se ovo ljeto iskazao beskompromisnim obračunom s liberalno-demokratskom oporbenim prosvjednicima te pokazao da zna kako braniti temelje režima od bilo kakvih, pa i najblažih pokušaja promjena okoštale političke strukture. No, varijanta s premijerskom pozicijom zahtijeva veliki rad i radikalne promjene ne samo u ruskom ustavu, nego i neke tehničke, u funkcioniranju samog sustava, ali i promjene u navikama kremaljske političko-poduzetničke populacije, ali i same javnosti.
No, postoji jedna varijanta koja se sve češće spominje u ruskim medijima, a vrlo je atraktivna i iziskivala bi i neke nove potrese na europskoj političkoj karti. Ukratko - riječ je o ujedinjenju Rusije i Bjelorusije te bi Putin onda, mirne duše, mogao postati predsjednik te nove državno-pravne tvorevine i stvar bi bila riješena. No, postaje li Bjelorusija novi Krim!? Hoće li jedna mala nezamjetna država s kraja europskog istoka platiti svojom neovisnošću ambiciju Kremlja da Vladimira Putina ostave u sedlu? Koliko je to uopće realno, bez obzira što formalno postoji potpisan ugovor o Saveznoj državi Rusije - Bjelorusiji, naddržavnoj tvorevini stvorenoj još 1997. godine, a koji sada kremaljski trust mozgova želi oživjeti i realizirati u svojoj punini, kako bi omogućili o(p)stanak Vladimira Putina na vrhovnoj poziciji. Naime, nešto se mora pitati i Aleksandra Lukašenka, jednog od najdugovječnijih europskih vladara, koji je, ne zaboravimo, svojedobno imao ambiciju (u suradnji s komunističkim konzervativnim snagama u Rusiji) da on postane šef te zajedničke države. Sada je, naravno, Lukašenko u dvojbi - udomljavanje Putina je u redu, ali gdje sam tu ja!?
Odluke iz sjedišta EU
Rusija je aktivirala svoj utjecaj i prisutnost u Bjelorusiji, u strahu da joj se i ta država, poput Ukrajine i Gruzije, ne odmetne i ne prijeđe u krilo glavnih arhineprijatelja NATO-a i EU. Rusija takvo što ne bi izdržala. Bjelorusija je prilično pod ruskom šapom. Podsjetimo da je Ruska pravoslavna crkva svoj Sinod, gdje je osudila odluku Carigradske patrijaršije da Pravoslavnoj crkvi Ukrajine da autokefalnost, održala u Minsku, kako bi poslala poruku da u Bjelorusiji nema takvih tendencija te pokazala da je ta desetomilijunska zemlja, koja kao da je ostala u 80-im godinama 20 stoljeća, još u djelokrugu ruskog utjecaja. Bjelorusija je daleko i izolirana je od mnogih europskih trendova, a Aleksandar Lukašenko Batko (Otac) vodi zemlju čvrstom rukom na isti način kao što je, u početku, vodio kolhoz.
No, da se tu nešto događa osjetio je i Bruxelles koji je u posljednje vrijeme odustao od mnogih rigoroznih mjera prema Bjelorusiji, "zadnjoj diktaturi u Europi" kako joj tepaju, te su donijeli brojne olakšavajuće odluke, poput lakšeg dobivanja schengenskih viza za Bjeloruse ili stipendije za studiranje na nekom od europskih sveučilišta. Osim toga, mnogo povlastica u području trgovine i investicija.
Je li Bruxelles nešto nanjušio pa želi onemogućiti "kremaljski plan" ili puše i na hladno, tek ćemo vidjeti, ali da se nešto valja, vidi se i iz prokremaljskih ruskih medija koji sve češće govore o tome kako je vrijeme da rusko-bjeloruski savez prijeđe na neku novu, višu razinu i fazu. Završni level. A ta faza, čini se, može biti samo ona koja se kolokvijalno naziva "krimskom". Podsjetimo, ukrajinski polutok Krim Rusija je anektirala nakon općenarodnog referenduma koji je nadgledala ruska vojska, u ožujku 2014. godine. Na taj i takav referendum poziva se Rusija kad opravdava pripajanje Krima. No, koliko je Bjelorusija daleko ili blizu toga? Jesu li kremaljski stratezi toliko očajni da ne vide nikakav drugi načina da ostave Putina na vrhu, od toga da ponovno posegnu za vrlo delikatnom, diskutabilnom i kontroverznom odlukom?
Naime, bivši Putinov savjetnik (ali još s dobrim izvorima unutar kremaljskih zidina) Andrej Ilarioniov kaže da "nova aneksija" ne bila iznenađenje te da je "Bjelorusija nezaštićena i pod većom ugrozom od Ukrajine". Doduše, Putin je rekao da "neće biti službenog ujedinjenja 2024." i što se sve može promijeniti u ove četiri godine. Naime, Bjelorusija je u svim postsovjetskim integracijama pod patronatom Moskve - u Bescarinskoj uniji, Euroazijskom gospodarskom savezu i vojnom bloku ODBK (Organizacija Ugovora o zajedničkoj sigurnosti - Organizacija Ugovora o kolektivnoj bezopasnosti) koji okuplja nekoliko država bivšeg SSSR-a, svojevrsnog ruskog Commonwealtha, a uz to je još i u već spomenutom Državnom svezu s Rusijom. Rusija, prema Ilarionovu, ima previše poluga kojima tu zemlju drži u svom naručju. Osim toga, Lukašenko, na vlasti od 1994. godine, potpuno je obezglavio bilo kakvu oporbu, a izdržava socijalni minimum kojim sprečava bilo kakvo nezadovoljstvo tog tipa. Andrej Ilarionov u Die Weltu kaže da je jedini kamen spoticanja u "preuzimanju" Bjelorusije sam Aleksandar Lukašenko, Naime, Ilarionov smatra da je sve u Lukašenkovim rukama, a ako njega nema - tamo nema tko izdavati naredbe. U Bjelorusiji 25 godina ljudi idu za jednim čovjekom koji nema nasljednika, ističe Ilarionov. Doduše, čini se da Lukašenko za svog nasljednika priprema sina Nikolaja, kojem je sada 15 godina, ali će u ključnim godinama isteka Putinova mandata biti punoljetan te će, formalno, moći sjesti na tatino mjesto. Lukašenko tako priprema mjesto za svog najmlađeg sina, a kako na mladog prestolonasljednika gledaju Rusi, ne zna se. U Lukašenkovoj državi nema učinkovitoga građanskog društva, oporbene stranke i parlamenta, 90 posto ljudi govori samo ruski i pripadnici su RPC-a, velika većina stanovništva ima pozitivnu percepciju o Rusiji. Većina Bjelorusa okrenuta je prema Moskvi. Osim toga, nije stvorena ni nacionalno svjesna birokracija, a pogotovo ne jaka intelektualna nacionalno svjesna baza.
Građanska prava
No, Lukašenko je nekoliko puta objavio da ne namjerava saveznu državu prebaciti u novu brzinu koja bi mu izmaknula tepih ispod nogu. Doduše, on uvelike ovisi o Moskvi i zna da mu je država premrežena ruskim obavještajcima i pristašama pa mora biti oprezan jer Rusi neće dopustiti nikakav salto mortale u njegovoj politici, nikakav bjeloruski "Majdan" ili bilo kakvo okretanje Bjelorusije prema NATO-u i EU neće trpjeti, pogotovo nakon Ukrajine. Kremlj je tu vrlo oprezan. Ukrajina je bila nulta točka ruskog strpljenja. Aleksandar Lukašenko će se ponovno "okušati" na izborima 2020. godine. Lukašenko se svakako boji Moskve iako ovisi o njoj. No, on je čak nedavno tražio da se povuče ruski veleposlanik Mihail Babič, a kao razlog neki ruski mediji navodili su Lukašenkov strah od pokušaja organiziranja dvorskog puča. No, kako bilo, neki ruski mediji ipak za 2012. najavljuju još veću integraciju tržišta, energetskog i transportnog sustava te poreznog i financijskog sustava, ali i nekih zajedničkih mjera u "građanskim pravima". A govori se čak i o mogućem zajedničkom Vrhovnom sudu, iako se to neuvjerljivo demantira. No, Lukašenko jednom kaže da nema potrebe za ujedinjavanjem, da bi nedavno na susretu s Andrejem Nikitinom, koji se spominje kao jedan od Putinovih mogućih nasljednika, izjavio da je za Bjelorusiju Rusija više nego država. "To je i naša Rusija. Rusija je ideologija i to iz mene ne možete izbaciti." Ma što god bilo, ma što govorio Aleksandar Lukašenko, vjerojatno ipak spava nemirno od trenutka kad je čuo da se vrlo ozbiljno razmatra varijanta da Putin bude predsjednik zajedničke države. Naime, kako je rekao Andrej Ilarionov: " Lukašenko može otići u šumu po gljive i ne vratiti se".